Kozarac.ba

Dio slagalice XVIII

 

nido2 piše:

Napisano prije više od 16 godina, kao jedan od uvoda u ovu knjigu. Ostavio sam ga samo iz razloga da skrušeno priznam, kako nisam baš vidovit, a s druge strane, hm…Svemir i nije baš tako uređeno mjesto, o čemu će biti govora u jednom, još dosadnijem dijelu slagalice, u futuru prvom…

24. 05. 1992. godine poslije Krista, 1412 godina nakon što je Muhamed alejhiselam primio zadnju božju Objavu, 35 godina po mom rođenju, 11 godina po rođenju moga sina Enesa, 2 mjeseca prije rođenja Edinovog sina Alena, pala je Čaršija.

 

 

Obrana sastavljena od domoljubne čaršijske mladosti, prožete iracionalnim zanosom i davno iskompromitiranom idejom da pravda pobjeđuje, slabo naoružane mladosti naše, nije imala nikakve šanse protiv grozne nemani, prizvane iz baruštine srednjeg vijeka, opremljene svim mogućim ovovijekim sredstvima sile i uništenja. Ideja kojom su se rukovodili Barbari imala je isto toliko opravdanja, kao i ona od Jacka Rasparača, ali to ih nije osobito smetalo. Činilo se najbitnijim, za njih, tek reda radi, naći prikladan izgovor tipa: “ugroženo serbstvo”, “ugroženi narod”, “božji narod”, “vekovna ognjišta”, i još bogapitaj koliko dvorječnih natuknica koje, pravilno tempirane i ispaljene, mogu postati novi dril u podsvijesti naroda, koji se do te mjere navikao na privilegije, da se bez njih stvarno počeo osjećati ugroženim. I to, ne samo bez njih, nego i na samu primisao da bi bez njih mogao ostati.

Godine bezboštva, godine komesarstva, rođaštva i nepotizma svih vrsta, čitav niz godina u kojima je vlast služila samo kao sredstvo da se drugi zadrže na dovoljnoj distanci, u pokornosti i servilnosti, kod tog je naroda onemogućila normalan razvoj i napredovanje. Svaka samosvojnost i svaki razvoj, temeljen na nekim drugim počelima i uzusima, sem onih od njih propisanih, desetljećima su zatirani i gurani pod tepih, sa naznakom da “ako stvarnost i jest drukčija, nego što je mi vidimo, jer nam tako odgovara, mi u njoj nećemo sudelovati!”. Jer, svi su ionako Srbi, samo katkad toga nisu posve svesni, svi govore srpski, a to što pojedinim narečjima pokušavaju dati obeležje jezika govori samo o njihovoj uskogrudnosti i lokalšovinističkoj percepciji.

Biti homogen, biti veliki i jak, a ne mali i beznačajan, pod “serbstvom” kao zajedničkim nazivnikom, kome zdravom to, “uopšte”, može smetati. Pa zar nisu Srbi, uvijek i svuda, najviše propatili i stradali. Iz toga je, dalje, slijedila ona čuvena: “…gde god da je srpski grob – to je, automatski, Srbija!” Išlo se uz tu ideju, a linijom manjeg otpora. Nije se, dakle, uspjela zauzeti Amerika, Japan, Njemačka i još podosta zemalja, ali je zato zauzeta polovica Bosne i Hercegovine i frtalj Hrvatske, što je poprilično fin komad zemlje ako ga danas, kad je sve tako skupo, nekome otmeš i onda radiš s njim što hoćeš, dok je svijeta i vijeka.
 
Iako mi je ideološka potka i politička krinka po kojoj je napisan i kasnije odigran taj ogavni scenarij, potpuno jasna, moram reći da osobno nisam sudjelovao u događajima vezanim za nestanak moje Čaršije i da priču pričam prema svjedočenju mojih sumještana koji su u ovom trenutku, poput Židova, kroz zadnje tri tisuće godina, rasuti po cijelom svijetu, od Aljaske do Austalije. Nitko normalan nije mogao ni sanjati da bi se takvo što moglo dogoditi.

A dogodilo se to u samo dva dana. Nestajanje. Kataklizma. Brisanje. Iskorjenjivanje. Postoje tako jednostavne riječi koje mogu dati dosta uvjerljiv opis onoga što se dogodilo, ali one nipošto ne pripomažu shvatiti događaj.

Mislio sam da takve stvari u ljudskoj povijesti egzistiraju samo na razini mita (Atlantida), sintagme (Pompeji) ili vjerske poruke (Sodoma i Gomora, kula babilonska i.t.d.)! Tko razuman je uopće mogao zamisliti takvo što, danas i ovdje!??? 

Dobro, prihvaćam da je moguće zamisliti nestajanje ljudi s nekog mjesta gonjenih elementarnom nepogodom, ali uvijek do sada, u ljudskoj povijesti, ostajali su tragovi: Asirija, Egipat, Ilij, Sparta, Atena, Rim, Andaluzija, posvuda mnoštvo tragova. Kramanjonci, mamuti i dinosauri, Bugari, Mongoli, Aboriđini, Navahosi, Pigmeji, Maori, Eskimi, Laponci i Uzbeci svi oni imaju svoja staništa, svoja groblja, svoje pjesme (da i dinosauri), svoju prošlost i svoju tradiciju, svi oni imaju svoj kozmički kod pod kojim su svrstani i može ih se, lakše ili teže, pronaći.

Izgleda mi, ponajprije da su naši istrebljivači, kao i mnogi prije njih (ni po tome nisu bili baš originalni), umislili da su oni Rimljani, a mi Židovi. Ako tako gledamo na stvari, koješta postaje jasnije. U toj filmskoj slici ne vidimo samo patnju i progon starovjekih čaršinlija, Židova, nego se možemo i poučiti o energetskim izvorima iz kojih nam je crpsti snagu kroz sljedeća stoljeća koja će predstavljati našu katarzu i put ka tračku svjetlosti.

Dakle, jedina mogućnost koja nam je ostala, jest ta da učimo na tom podastrtom povijesnom primjeru i da ga slijedimo, makar su naše mogućnosti da se jednog dana vratimo u našu “obećanu zemlju”, objektivno gledano, gotovo zanemarive. Ako bi stvari još više uprostili došli bi do nekih čvrstih oslonaca koji su Židovima pomogli premostiti nadljudska iskušenja kojima su konstantno bili izloženi. Uz poznavanje kamatnog računa, duboko ukorijenjene vjere u jednog Boga, obiteljske vezanosti i odanosti, i još mnogo, samo njima pripadajućih vrlina, nesvojstvenih drugima u tim vremenima, mene se osobito dojmila jednostavna, a jednovremeno fantastična činjenica da su svi, ili gotovo svi oni, kroz cijelo to vrijeme, od starog vijeka, pa sve do danas, BILI PISMENI.

Onaj tko je Židovima uništio Veliki hram nije ih ubio, samo ih je osakatio, makar ih je kanio ubiti. Vic je u tome što oni, makar nikada više nisu mogli dobiti natrag ONO svoje vrijeme i ONO svoje mjesto, jesu mogli sačuvane segmente svoje prošlosti vječno prenašati s koljena na koljeno i slagati kockice iz mozaika svoje prošlosti u svojoj sadašnjosti, a za svoju budućnost. To ih je istodobno nadahnjivalo i hrabrilo.

Nikada nisam bio tako blizu toga da ih shvatim, kao sada kad je moj narod žrtva etničkog čiščenja i genocida. Kelerova “Povijest Židova” i Urisov “Varšavski geto” pomogli su mi shvatiti gdje su terminatori pogriješili.

Naime, kroz cijelu nesretnu povijest Židova, te kroz našu cijelu povijest (a mi smo, očito, njihovi sljednici u patnji), stoglavi zmaj iz planine uzimao je naše najljepše djevojke, ubijao naše najhrabrije mladiće, djecu nam prevađao u drugu vjeru i bezboštvo, skupno nas podlagao asimilaciji i genetskom inžinjeringu, zatirao nam pjesmu, arhitekturu itd. itd. , a mi smo se opet dizali. Kako?  -pitamo se mi, a i mrski nam neprijatelj.

Kao i kod svih teških pitanja odgovor se sam nameće i vrlo je jednostavan: Nisu uništili ČUVARE TRADICIJE.

Čuvari tradicije su u svim narodima u svijetu imali obličje časnog starca, gurua, poglavice, rabina, svećenika i sl. Problem ili još bolje rečeno greška svih otimača u ljudskoj povijesti, jest taj što su u svojoj želji za posjedovanjem tuđega, uvijek išli na fizičko uništenje i materijalni probitak, te su se pritom, uglavnom bavili egzekucijom i porobljavanjem “radno sposobnog stanovništva”, a zanemarivali su starce i nemoćne, računajući, valjda, da su oni samo još veći teret onima koje su protjerali i ponizili. Međutim, potcijenili su potencijal povijesnog i duhovnog sadržaja, koje ti starci mogu prenijeti na one koji su preživjeli. Potcijenili su i činjenicu da su ti starci bili i nosači nukleusa tog identiteta koji se pokušao fizički zatrti.

U Varšavskim katakombama je smrću rabina ili nekog drugog uglednika, časni posao vođenja dnevnika prelazilo na novog nastavljača ili, kako sam ja te ljude sklon nazvati, ČUVARE TRADICIJE. Time, dakle, što sam otkrio što to povezuje Spielberga, Urisa, Singera I nidu2, barem sam donekle pojasnio svoju potrebu da otrgnem od zaborava neka čaršijska mjesta, ljude i događaje.

Glavno oružje i glavna slabost svih osvajača je potreba da izbriše sve tragove bivšeg postojanja i trajanja, na određenom prostoru osvajanja. Zašto je potrebno zatiranje tragova, može nas podučiti i nijema sfinga, koja više govori od bilo kojeg latinskog oratora. No, sfinge i piramide su izuzeci, a nikako pravilo. Malo je fizičkih tragova koje su uzurpatori bilo gdje ostavili, ili točnije, malo je bilo kakvih tragova. Židovi su, oduvijek i svi, znali pisati, te su i oni više izuzetak, nego pravilo, tako da je ostala još samo jedna mala mogućnost obrane od zaborava i nestajanja, a to je usmena predaja, preuzimanje nekih, u početku refleksnih, a što kasnije, to sve više prepoznatih pokreta, misli, ideja i stavova, od naših starih pričalaca, prenosača predaje i naših zadnjih čuvara, koje s početka nitko od nas, mlađih i ne sluša, a kada to, s vremenom i počnemo, shvativši svu veličinu te priče i njezinu neizostavnost, uočavamo da je potrebno prosijati kubike pijeska dok se ne ugleda prvi biser.

Apsolutno se ne zanosim mišlju da sam kompetentan pisati knjigu o bilo čemu, a najmanje o našoj velikoj Čaršiji. Zato to i ne činim s potrebnom dozom odgovornosti, niti kompetencijom dostatnom takvoj zadaći.

Samo ću izvaditi svoje zrnce pustinjskog pijeska, otpalo sa zida starog Hrama, i staviti ga na svjetlost dana, a ako nekome sve ovo zazvoni, kako bi rekli “haiku – pjesnici”, neka zna da sam upravo to želio postići. To što mi je zazvonilo, pravi osnovnu razliku između golog registriranja stvari i prenošenja istine predajom.

Čuvari tradicije nose sa sobom nukleus žive duhovne tvari i kad sljedbenik negdje nagazi na tu živu tvar, ona je sposobna razviti novi život, u novom vremenu, ali na staroj izvornoj matrici.

Molim Boga, Svemogućega, da oni koji smognu snage ovo čitati, pronađu svoje zrnce, potrebno da bi se rekonstruirali naši običaji, kultura, naša tradicija, naše osobitosti i naši nedostaci, naše sreće i naše patnje, te da svi zajedno stvorimo uzorak, s pomoću kojega ćemo u glavama našeg potomstva inicirati sanjanje jednog mjesta, u kojemu nikada nisu bili, a koje im je tako poznato.

Ta naša djeca, rakova djeca, djeca mrtvih, znat će da su našla svoj kod u vječnosti i možda će upravo tad uvidjeti da su oni sami, upravo ono što im fali, a tek potom ono što trenutno jesu.

Kad sam se već usudio spomenuti Židove koji, fakat, imaju mnoge atribute božjeg naroda, moram se osvrnuti i na neke bitne razlike između nas i njih, koje su, dakako, na našu štetu. Naime, potpuno je jasno da njihova rana pismenost i konstantno izučavanje božjih Objava, svjedoči o daru koji nije dat ni jednom narodu, ni prije, a boga mi, niti poslije njih. Obara me s nogu sve što je vezano za Židove i potpuno sam ih spreman nekritički slijediti u mnogim stvarima svakidašnjice, ali nakon onog što se dogodilo s mojim ambijentom 1992.i kasnijih godina te dekade, osobito me zaokuplja mogućnost prepisivanja njihovog načina razvlačenja neprijatelja kroz vremenski kontinium, mogućnost da se vrijeme relativizira, te na taj način, između inih, onemogući ometanje od strane obične i krvave svakidašnjice, osnovne ideje opstanka i konačne pobjede.

Židovski idealizam koji je konstantno producirao pasivni otpor i tako usavršavao obrambene mehanizme tog, također razoružanog naroda, proizišao je kao i svaki drugi idealizam iz gole nemoći, koja je pak, kao posljedicu proizvađala enormnu potrebu za otporom prožetu nepojmljivim strpljenjem. Ta utrka na duge pruge, bila je faktor s kojim, ni najuporniji među njihovim progoniteljima, nisu računali. Snaga Židova, kroz stoljeća, nije bila vidljiva, ali je bila konstantno prisutna u obliku potencijalne energije, koja se uvijek mogla inicirati, kad za to sazriju povijesne prilike.

Treba, svakako, naglasiti, da mi, Bosanci, Čaršinlije, pravednici, ovovjeki Židovi, ne raspolažemo ni približnom dozom superiornosti nad progoniteljima, kako je to kod izvornih Židova bio slučaj. Svaki, priglupi i zmazani srednjovjekovni kralj znao je da mu neki Židovčić, ako zatreba, časkom može napuniti kasicu – prasicu.

Naspram tih, dvorskih Židova, svi drugi trgovci su imali šanse, ne veće od onog Kolumbovog Indijanca, što je davao žuto kamenje za ogledalca. Dakle, nama je i to oružje izbijeno iz ruku; danas svi znaju kamatni račun i astronomiju, znaju da je “ne jesti masnu hranu cool”, znaju da će pustinjski narodi na kraju pobijediti, znaju da pobjednik piše povijest i da “samo sloga Srbina spašava”…

Iz toga slijedi da je za golo preživljavanje na povijesnoj pozornici potrebno daleko više energije i sposobnosti, no što su je imali Židovi, a to, da unaprijed konstatiram, nema nitko, a najmanje mi, uz čiju ukupnu nesreću, novokomponirani arhitekti svjetske geopolitike lijepe i etiketu islamskog fundamentalizma i to po načelu da je fundamentalizam uvijek negativan ako je islamski i da je Islam, općenito, glavna prijetnja svjetskom miru.

Dvije stvari, jednako nikada nisam uspio racionalno objasniti. Prva se odnosi na činjenicu da je sve do druge polovice dvadesetog stoljeća bilo normalno progoniti Židove (i to s patološkom dosljednošću), a druga je ta što za naredni dugi period, štafetnu palicu trebaju preuzeti ljudi koji su sebe našli u vjeri Muhamedovoj.

Zašto i kako je to moguće!?

Sam islamski fundamentalizam je isprovociran upornim negiranjem svega dobrog što nosi nova vjera, a negiranje je bilo potrebno, kao i uvijek zbog ekonomskog probitka. Islam kako ga ispovijeda  imam Homeini, potpuno je nespojiv s Bosnom (makar imam puno opravdanja za njegov nastanak) i s njime se ni ne kanim baviti.

Ljudi koje Homeinijev Islam zabrinjava, po svojoj vokaciji mogu biti i čisti demokrati, međutim oni koje zabrinjava “pojava Islama u srcu Europe”, a koji pri tome misle na Bosance, muslimanske vjere, sigurno su jeli lude trave i sami predstavljaju najveću moguću opasnost za tu istu Europu.

Tuđa kultura, pa i vjera, trebale bi pobuđivati znatiželju, a ne apriorno odbijanje.

Odgovorno tvrdim da su bosanski ljudi, bez obzira na vjeru, tu znatiželju imali sve dok im izvana nije dojavljeno da je probitačnije ljubiti Meksikanca, Arapina ili Rusa, jer su iste vjere, nego svog susjeda koji je druge vjere. Najgore su, naravno prošli baš Muslimani, jer je, očito, geopolitički trend pljuvati po njima, pa makar i bosanski Muslimani bili. Kad kažem bosanski Muslimani, ne mogu a da ne pomislim na ljude koji su multikulturalnost kod sebe njegovali kao pravilo opstanka i da dobri svijet pravi veliku grešku slizavajući se s bosanskohercegovačkim mrziteljima Islama, s ljudima koji svoju pripadnost Zapadnoj ili pak pravoslavnoj civilizaciji iskazuju samo rušenjem džamija.

Potpuno je jasno, makar mi nikad do kraja neće biti jasno i zašto, da je danas pogrešno biti bilo kakav, pa tako i bosanski, Musliman. Dakle, sredstva konspiracije, u goloj borbi za preživljavanje, bosanskih Muslimana, ma gdje oni bili, morati će biti kud i kamo savršenija od onih, kakvima su raspolagali, u zadnja dva i pol tisućljeća, braća Židovi.

Vjera, zasnovana na Kuranu – časnome dovoljno je jaka da izdrži sve ispite koje nam donosi treći milenij. Vjerovatno će nam trebati i povelika elektronska pismenost, s obzirom na udaljenosti na koje nas je Bog sada rasporedio.

Svaki Bosanac, ma gdje bio, morat’ će, što verbalno, što zapisujući i publicirajući, što u svakodnevnoj konverzaciji, uvijek imati pred očima svoj “stari hram” iliti viziju Bosne, kakva je ona nekada bila. Jer, nisu zanemariva nastojanja da nas se i formalno raspameti, da nam se “objasni” da je naš san Bosne, kakva je nekad bila, samo tlapnja ili halicunacija.

Sve češće nam Bosnu objašnjavaju oni koji je, u njenom punom sjaju nikada nisu ni vidjeli. Ma koliko to teško bilo, moramo tim pričama suprotstaviti naše prče. Teško im je, i kad su dobronamjerni, prihvatiti naše deskripcije. Na Bosni i Bosancima su se godinama liječile frustracije i imala je uvijek  služiti kao “mračni vilajet” i utočište za sva zla, koja je valjalo eksportirati iz svoje sredine. Bosnu nije trebalo voljeti, jer su Bosanci uvijek mogli dobro poslužiti kao topovska hrana tuđim zavičajima i idejama, a ako imaju svoj, postaju neupotrebljivi.

U Bosni se, stoga, uvijek bolje isplatila izdaja i zastupanje vanjskih interesa, a svaki, i pokušaj, formuliranja zajedničkog nazivnika za žitelje te zemlje koju valja podijeliti, smjesta je proglašavano bogohulnim i heretičkim.

Pošto je otimanje od zaborava, glavni motiv mojeg pisanja, čim sam započeo, na pamet mi je pao William Faulkner i njegov izmišljeni Jefferson.

Topografska slika nepostojećeg mjesta, na koricama, može imati smisla u literaturi i zorno svjedoči o bogatstvu piščeve vizije. No, Čaršija  je nepostojeća na način dinosaura, dakle bila je, a sad je nema, i ako bi je crtali uvijek se izlažemo pogibelji da propustimo nečiju avliju ili bašću, te sam sebe osuđujem da svoju sliku cijedim iz sebe, uklanjajući se riziku i najminornije zaboravnosti.

Ništa u Čaršiji nije vrijedno zaborava. Dakle, ništa neću zaboraviti, ali iznosim samo ono što mi pada na pamet.

Čaršinlije će shvatiti čemu treba poslužiti ova, samo naizgled, besmislena isprika…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.