Dio slagalice XVII

 

nido2 piše:

(Da bi ste barem dijelom mogli slijediti tijek misli autora, koji sve očitije napušta i zadnje otoke konvencije, a i njegovog atipičnog junaka, nekakvog balavog čaršijskoga Don Quijotea, na ovome bih mjestu  svima vama, saburom nagrađenima, koji ste još uz ovaj tekst, preporučio da stavite slušalice na uši, a kad  iznutra začujete: Pain of Salvation – Cribcaged, mogli bi ste malko i čitati. Sve je ovo vezano za napomene iz uvodnih dijelova ove kronike, koje govore o iznuđenim inovacijama, vis a vis, literarnog konceptualizma, a koje bi mogle biti novo oruđe komunikacije i interakcije pisca i čitatelja. Dakako, radi se o stanovitom reketu, ali ako ne učinite traženo, teško da ćete išta razumjeti 🙂  No, bolje i to, nego da zakoljem kokoš na bini…”Nažalost”, i literatura mora evoluirati, ako želi barem privremeno odgoditi svoj potpuni i, rekao bih, neminovni transfer u neku drugu interakcijsku formu. Slušalice na uši, sad! Pozdravimo, dakle, digitalno doba!)

Dječji smijeh dolazi iz pozadine išpartane zvonkim gitarskim akordima…Smijeh ne unosi vedrinu, kako bi to netko očekivao, već je prije nagovještaj gubitka, nakana mu je potaknuti neko lijepo sjećanje, koje je sada nepovratno i koje se udaljava u prošlost.

Crna rupa se zasigurno nalazi u prošlosti i mi joj bezuspješno izmičemo žrtvujući djeliće svoje najbolje tvari. Runimo se i s nas otpadaju mikroskopske, srebrne čestice, gubeći se u vrtlogu ništavila. Tvar, otpala od nas i uvučena u taj virtigo prošlosti, ne čini nas lakšima. Naprotiv, postajemo sve tromijima , otimajući se području obzora te rupe, locirane na dalekom i nevidljivom minusu  x-osi vremena. Svjesni smo njezina postojanja samo zbog činjenice našeg trošenja i bjelasanja srebrne rose, koja se udaljava. Bescilje i beznađe putuje s nama, a svjetlo je suprotnog smjera, tako da je moguće nazrijeti samo njegovo nestajanje.

Valjda je svjetlo i bilo prije svega, kako to kazuju premudre Bozje objave, a mozemo ga prepoznati po zvonkoj manifestaciji djetinjeg smijeha. Činjenica da smo u dosegu supergravitacije, zorno nam govori o neminovnosti vlastitog kraja i naša urođena percepcija izmicanja, neminovno je jedino što nas brani od spoznaje da je kijametski dan već nastupio, no teško je povjerovati da će on trajati samo 24 sata, jer se drugdje stvari ne mjere našim mjerama.

Strah, onaj neopisivi strah, opisan u Najmudrijoj od svih knjiga, kada će majka ostaviti dijete, kada će se svi oni, koji su uvijek gledali van, odjednom zagledati u sebe i biti užasnuti viđenim, taj otac svih strahova, već se nastanio u srcima vjernika, no oni su manjina, kao što je pojavnost zlata nezamjetna u prirodi, u odnosu na željezo ili drvo.

Nekom izvanjskom promatraču je potpuno jasno da zemljina kugla nalikuje plavkastom zrnu na tespihu, ali kako dočarati tu okruglinu crvu koji gricka list opao sa čaršijskog kestena!?

Bit će da bi u prihvaćanju vjere prvi korak bio da steknemo poniznost crva i da njegovim očima percipiramo barem našu limitiranost geometrijom prostora  i vremena…

Flash, nastao preslušavanjem pomenute glazbene arijete, gasi se i skala se primiruje na dodirnoj točki, koja se na vremenskoj crti nalazi  negdje između brojeva 1970 i 1980…Škrgutavi zvuk zaustavljanja i postepeno preklapanje…

Šetačeva tuga, iznenada naišla po izlasku  iz restorana, nije se mogla racionalno objasniti i nikako nije pripadala tom trenutku, ta trebao je biti veseo, morao je biti veseo…

Taj nenadani talas depresije, zasigurno je bio eho  neke traumatične impresije iz prošlosti ili čak budućnosti, koji je zalutao  u višedimenzionalnom svemiru i opalio ga, onako u prolazu, ispunjavajući mu dušu tamnom tvari ili tek refleksija na vibraciju neke gitarske žice u glazbenoj  temi s kafanskog jukeboxa, koja ih je ispraćala u odlasku.

Jesmo li kadri predvidjeti buduće događaje!? Stižu li nam poruke o njima i prije nego što se dogode!? Kako prepoznati nagovještaje prije, kako smo ih prepoznali nakon što se događaj već odigrao. Postoje li pukotine na tijelu budućnosti, možemo li virnuti dalje kroz kakvu crvotočinu!?

Šetač je bio gotovo uvjeren da se ta mogućnost, kao uostalom niti bilo koja druga mogućnost, ne može u potpunosti isključiti, no brisači na toj šajbi su radili non-stop i u prebrzom ritmu, tako da čovjek nikada nije mogao biti u potpunosti siguran u rezoluciju i porijeklo slika koje su bljeskale iza te futurističke kiše.

Potapšao  Abu po grbi dok su se pozdravljali i po tko zna koji put se zapitao, kako mu reći koliko mu znači njegovo prijateljstvo, no  umirio  se mišlju kako je u Boga još puno dana i sve se stigne reći.

Ako kažemo stvari, onda kad jesu, mislimo da će izgubiti na težini, mislimo da će nestati čarobni pokrov s njih, uvijek reduciramo kod vrijednih stvari, želeći ih, sebično i višekratno koristiti i što je moguće više razvući kroz vremenski kontinium, zaboravljajući pri tome da, poput našeg Pinje, možemo u jednom trenu doći na križanje sa 100 na sat, a da nam mozak neće reći najobičniju zapovijed: “lijevo, kroz Kalatu” ili “desno, prema Krkićima”, ili jednostavno naše vrijeme neće biti usklađeno s onim “glavnim” vremenom, pa ćemo završiti na ogradi mosta i sve dobro što nismo stigli dati onima koje volimo, postat’ će dijelom neke druge, više, nama nedokučive strukture …

Bit’ će da  je i Šetaču odnekud stigao u glavu onaj udarac metala u metal, koji ga je probudio te noći.

Dan prije Pinjinog preseljenja na ahiret, bio je kod Fude, samo stotinjak metara od mjesta nesreće i preslušavali su album “Psihomodo”, od britanske skupine “Cockney Rebel”, a sjećanje mu je govorilo i da su barem jednom odslušali i “Rockenroll Suicide”, od Bowieja.

Slušajući pomenute glazbene uratke, koje je povezvala očita nagnutost psihodeličnom poniranju u podsvijest, Šetač je shvatio zašto površni, a često i pametni, ali limitirani zadanošću, ljudi, uz rockenroll vežu i šejtana.

Ta, glazba je mogla, bez da čovjek koristi ikakve stimulative, dovesti do mnogih stanja, nalik onima, kojima je Castaneda bio izložen družeći se s meksičkim šetačem, Don Juanom, i kušajući razne halucigene ekstrakte pejotla.

Ta glazba je išla direktno u krv i u mozak, a apsorpcija je bila trenutna. Sada, kad je Pinjina nesreća već postala dijelom prošlosti i čija je nepovratnost postala nesumnjivom, Šetač je, evocirajući taj događaj u svojim mislima, mogao posve razvidno uočiti neraskidivu povezanost tih glazbenih uradaka  i te smrti, koja im se svima urezala u misli i postala razdjelnikom za “prije” i “poslije”, u mnogim kasnijim razgovorima.

Kad se Pinjo zabio u Željezni most sigurno je bio u posve drugom filmu, no za promatrača, kodnog imena Šetač, nije bilo nikakve sumnje da su te pjesme predskazale njegovoj podsvijesti taj događaj, ali on to nije znao pročitati prije, već tek nakon što se stvar desila. Ako su izvođači i sami bili drveni od nekog opijata, što nikako nije za isključiti, opet je nečastivi imao svoje prste u tome.

Nikakve druge poveznice, barem u onom racionalnom dijelu spektra nije moglo biti, jer ono što mu je uznemireni pogled uočio po izlasku iz restorana, moglo je izazvati samo dobre asocijacije, a ipak nije!?

Hamdo i Vajta udaljiše se od njih, praćeni Devilom, koji ih je veselo optrčavao. Dobro sunce kozaračko obasjavalo je lice Nene Bande, naslonjenog na ogradu ispred svoje kuće. Blagi osmjeh, koji nikada nije silazio s lica jednog od zlatnih čaršijskih momaka, mogao je čovjeka baš učiniti ponosnim što ga poznaje.

Kako je Bandina noga bila u papuči i ležerno podignuta na betonsko povišenje na ogradi, Šetač je kleknuo pred njom, kao da je kraljevska i, počeo nevidljivom krpom povlačiti lijevo desno, oponašajući glancanje cipela.

Bio je to samo šaljivi način da se iskaže poštovanje za nogometnu zvijezdu, kakva se rađa jednom u sto godina, no pijetet koji je osjećao prema Neni, bio je prije sve, samo ne šaljiv.

Bilo je u čaršijskoj povijesti možda i većih nogometnih zvijezda od Bande, no teško da je ijedna bila više obljubljena od njega. Valjda je to bilo zbog toga što je unatoč nespornom talentu, Banda svoju  nogometnu sadašnjost, a  i budućnost, vezao isključivo za “Bratstvo”, koje će vječno tavoriti u Podsavezu, no on se za njegove boje borio svim žarom svoga velikog amaterskog srca. Takvo što, za pare nikad nećeš dobiti.

Nitko i nikada nije vidio Bandu bez tog osmjeha na licu, nikad ga nije čuo povisiti ton, niti opsovati, hodao je svijetom sa svojom crnom torbom, punom šrafencigera, ispitivača, rednih stezaljki, voltmetara, ampermetara, osigurača i izolirtraka, uvučenih ramena i bez imalo nadmenosti u svojoj pojavi.

No, to je važilo samo izvan zelenog travnjaka! Jer, kad bi Banda dobio loptu, negdje  na protivničkoj polovici, postajao je lav. Takav sprint, takva tehnika, a sve na onom izoranom i bombardiranom terenu, koji se u mnogočemu mogao uspoređivati s onim na kojemu je naš “Zmaj” igrao još prije drugog svjetskog rata, na harmanu rahmetli Kahre Sušića.

“ Ej, momci, kako je!”

“ Čast mi je, legendo!” razdragano mu reče Šetač.

“ Da, nije opet televizor u kvaru, pa mi se zato uvaljuješ, ha!?”

“ Ma, je l’ moguće da ne kužiš!? Pa, ti si nama važniji, neg’ Pele brazilcima!”

“ Pretjeruješ, po običaju! A, da nije zbog one male iz Starog grada!?”

“Ma, nema teorije! I kad smo to počeli nogomet miješati s tim običnim životnim situacijama!?”

“ A, nemoj se zezati, mala je stvarno lijepa i dobro odgojena, iz fine kuće. Meni izgledate baš ko’ zgodan par. I ti si dobar, samo ko’ da to pokušavaš na sve mile načine sakriti od svijeta. A, svakome si se uvukao pod kožu! Nido, kako si ti!? Radi li TV, nakon što smo zamijenili one lampe!?”

“ Radi, radi, fala ti i čuvaj se, stari svima priča kako nisi ništa naplatio, pa će ti sad zamjeriti svi oni kojima naplatiš popravak!”

“ E, pa dobra reklama je najbolja plaća!”

“ Ma, nije mi jasno, kako si zaslužio ono isključenje u prošlom kolu, pa da me ubiješ!? Radio si budalu iz frajera i sudac je bio skoro pa normalan, sve dok te nije iščerao, na pravdi boga! Dabogda u ludnici završio, kreten prokleti! Nacista, eto to ti je…!” uleti Šetač

“ Hej, stani, nije baš tako bilo! Ha, ha, ha…!”

“ Nego!? Kako to da bekove, koji te lupaju po nogama, gdje stignu, tako rijetko isključe, ti banditi u crnom!?”

“ Ma, uglavnom je tako, al’ ovaj put sam ja kriv!”

“ O, čemu ti to!? Drž’ se driblinga, pojma nemaš o sudačkim kriterijima i njihovoj rastezljivosti! Čovjek te tukao ko’ vola i to na domaćem terenu, a ti si prišao sucu, šapnuo mu na uho: “ Volim te, stari!” i on te isključio! “

“ Znam da je tako izgledalo, al’ nije bilo skroz tako!”

“ Al’, kako je onda bilo!” zaletavao se Šetač, poput buldoga.

“ Reći ću ti, al’ nije za čaršiju!”

“ OK! Čuvat’ ću to ko’ što Ameri čuvaju one spise o susretu s vanzemaljcima! Otvaram ih tek za pedeset godina!” svečano obeća, želeći se dočepati exkluzive  od najboljeg krila, koje je ikad hodalo između Krkića i Mutnika.

“ Sudiju znam iz Prijedora! Dobri smo, a i njemu sam popravljao TV!”

“ Pa, što te onda isključio, stoka nezahvalna!”

“ Zamolio sam ga, to sam mu šaptao na uho!”

“ Ali, zašto!!!?” u nevjerici priupita Šetač.

“ Pa, bilo je već 3:0 za nas, a dolaze mi neki gosti u sljedeću nedjelju!?”

“ A, zato si mu pljeskao kad si izlazio!”

“ E, pa da! Da niste onoliko galamili, mogli ste čuti da sam mu rekao: “Dužnik sam ti, stari!””

Šetač je s iskrenim divljenjem pogledao u njega:

“ Majstor ostaje majstor! Svakom tvojemu driblingu se jednostavno mora pljeskati, pa i ovome!!!”

Zviježđe  Ursa major ili kako bi moji kozarčani rekli: Veliki međed, može se uvijek , za vedrih noći, vidjeti između Barakovca i Kozaračkog kamena. Ne znam to objasniti, ali meni je konstelacija tih zvijezda uvijek budila asocijaciju na udarnu formaciju našeg “Bratstva” iz sedamdesetih.

One, najsjajnije među njima, uvijek me podsjete na Pinju, Pucu ili Bandu, Hilmu ili Pašu…Čudu se ne mogu načuditi kako im se sjaj nikad ne smanjuje…Fizikalni zakoni nam kazuju da se slika zvijezda koju percipiramo nalazi u dalekoj prošlosti, tako da ćemo njihov sjaj moći gledati i stotinama godina nakon njihovog nestanka! Tako stoje stvari sa zvijezdama!!!

Nisam ni osjetio kad smo se odvojili od Bande i mozak mi se bunio što nismo ostali još malo s njim, ali noge su jednostavno slijedile Šetača, čija su uvučena ramena govorila: “Slijedi me, previše je toga što  moramo vidjeti, prije mraka !”

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.