.jpg)
svabo
nido2 piše:
„ Morat ćemo kod dide i nane na kahvu. Inzistiraju. Žele te još jednom vidjeti prije polaska, a i red je“, rekla je mati Adnanu, tog kasnoproljetnog jutra, uzdišući i brišući vrškom marame suzu, koja joj je kretala iz umornog i pomalo zastrašenog oka.
„ OK, mama, haj'mo onda k njima, isti nam je vrag, pili ovdje ili tamo“ i sam već drhtavog glasa, odgovori joj Adnan, spremajući četkicu za zube u čašu na umivaoniku.
„ To je to, dakle,“ prolazilo mu glavom, koja je pokušavala uloviti i srediti nove misli i porive koji su se komešali u još nerazbuđenom tijelu „veliko križanje, promjena mjesta i razine, čeka me nova uloga i novi smisao, tamo negdje, u potpuno nepoznatom ambijentu, sa potpuno nepoznatim ljudima.“
Znao je da će taj dan doći, ali to ničim nije umanjilo njegovu zatečenost i nekakvu tupu zbunjenost, koja ga je svega obuzela.
„Ne čini se da se takve, nagle promjene, događaju baš svima. Prije sam izuzetak, nego li pravilo, ali probat ću to što bolje odigrati, a o reperkusijama ću razmišljati onako, kako naletim na njih. Evo, cijela moja klapa, s kojom sam završio zanat, svi oni ostaju u čaršiji i njihovi životi neće imati ovakvih traumatičnih jutara, no možda ću, baš zato, ja dobiti neke prilike, koje njima neće biti dostupne…“
Gledao se u staklu vitrine. Vidio je lice dječaka, bez ijedne bore, okruženo dugom, na čelu razdijeljenom kosom, kosom djevojke, koja mu je padala sve do ramena i žute majice kratkih rukava s odslikanim Bruce Leeom u stavu „ko kutso dachi“ i prstima zgrčenim poput tigrovih šapa.
Da, Mali zmaj je imao onu odlučnost i hrabrost, tako potrebnu njemu. Šta bi sve dao da ima njegovu sposobnost, navući ono obrambeno polje oko sebe, kad se pojavi neka opasna situacija. Bruce (barem onaj filmski) je imao i to rijetko svojstvo adaptacije i koncentracije na nove i neočekivane, često i neželjene situacije i mogao je naočigled cijelog auditorija poređati slijed svojih misli, poput udaraca, koji su ih slijedili, u veličanstvne kombinacije, koje su i brzinom i neočekivanošću bile potpuno neuhvatljive za njegove protivnike, tako da se uvijek činilo da se oni pokreću tek kad je Mali zmaj već sve odradio.
E, baš ta svojstva Malog zmaja, tako bliska definiciji životne inteligencije, trebao je sada. Trebao je nešto čime bi prikrio svoj strah i nepripremljenost na ono što slijedi.
Osjetio je kako postaje dijelom nekog jakog energetskog polja i da njegovi postupci u budućnosti neće biti određeni samo njegovom voljom, već da će biti uvjetovani i usmjeravani. Osjećao je nadolazeću struju planinskog brzaca koji će ga nositi, dopuštajući mu tek povremeno ugrabiti malo zraka pomiješanog s vodom.
Izvadio je flašu „ Black& White“ iz staklenog pregratka i povukao podeblji gutljaj. Činilo mu se da vidi crvenilo kako mu farba lice i toplina nagrnu u valovima iz trbuha prema glavi. Odizao se od poda. Povuče još jednom, na brzaka, da mater ne vidi, i to ga vrati na zemlju, ali tako da se osjećao čvrstim i neranjivim.
Zasmetao ga je tek blagi ubod grižnje savjesti, neizostavno prisutan kad su korišteni šejtanovi prečaci u rješavanju nadolazeće nelagode. Rješenja, koja je rečeni nudio, bila su uvijek na dohvat ruke, no slaba podsvijest je ipak prigušeno upozoravala da su ona plod iluzije i da su strahovi samo natiskani u drugu škrabicu i da će iz nje izroniti, poput sakrivenog leša,kad će to egzekutor najmanje željeti.
No, otkad je svijeta i vremena, čovjek je bio sklon prihvatiti i loše društvo samo da umanji nelagodu od nadolazećeg i nepoznatog.
„Strah i nepromišljenost, vjerojatno putuju skupa!“ pomisli.
Namazao je ispucale usne grožđanom mašću, ubacio žvaku među zube i stupio na hodnik, pa na stepenice.
Sunce s čaršijskog istoka, tamo iza Kule i starogradske džamije, pomilova ga po licu i malko mu pritvori oči, no bilo je to dobro sunce, najbolje. Smio se okladiti u svu lovu iz tijesnih džepova svojih „Lewis“ traperica, friško prošvercanih s tršćanskog Ponte rosa, da takvo sunce ne stanuje ni u jednom drugom gradu. Spuštao se stepenicama, prekrivenim mekom sivom stazom s crvenim obrubima, dok su se cvijetovi beledije svijali preko ograde čineći jedinstven špalir, kojeg je u punom sjaju ugledao tek ovog jutra, koje je nudilo samo oproštaj od obiteljske kuće i neki neobičan pritisak u grudima.
„ Treba se kloniti pretjerane patetike“, mozgao je kako psihološki iskreirati svoj odlazak“ treba stisnuti zube i ostaviti dojam ravnodušnosti, ono „ pa, šta“, hodati uspravno i gledati ispred sebe, zalediti suze i prije nego što krenu, pokazati nadmoć, doraslost, isključiti emocije… Ako baš i moraš plakati i osjećati gubitak, napravi to nasamo, kad se odmakneš.“
Nije mogao suditi o porijeklu takvog promišljanja, ali mu je podsvijest govorila da je ono najbliže nečemu što ostavlja prostora za nadogradnju i korekciju svakakve vrsti i daje mu dobiti na vremenu, a poslije će se razbistriti prave i prihvatljive opcije.
Nazuo je kalavare i stružući po avlijskom pijesku prešao onih nekoliko koraka do ljetne kuhinje u kojoj su živjeli nane i dido. Otac ih još davno nagovarao da se presele u veliku kuću, ali su oni to, sve jednako odbijali, ne želeći se odreći svoje staračke komocije i svojih obreda, koji su poticali iz nekog drugog vakta, bojeći se da bi mlađima poremetili njihov životni tempo i smisao, a možda su se bojali da ne izgube i ono malo veze sa vlastitom prošlošću i rutine, tako neprihvatljive mlađim naraštajima, sklonim kojekakvim novotarijama.
Adnan je u najranijem djetinjstvu bio jako vezan za dida, ali kako je ulazio u adolesscentsku dob, ta veza je sve više blijedila i održavala se samo još na razini forme i suživota i definitivno nije više imala onu snagu i sadržaj kao nekad.
Nije se previše bavio promišljanjem tog odnosa, jer on, ionako, nije bio takav poradi neke namjere ili, ned'o Bog, odbacivanja, već su stvari jednostavno išle smjerom, koji nije pogodovao dubljem razvoju te veze,pa se ona svodila na povremene susrete dva gotovo nedodirljiva svijeta, istina, ispunjena uvažavanjem i tolerancijom, ali sve se u tim, sve rjeđim susretima , svodilo na formu, a sadržaja gotovo da nije ni bilo.
Dido je redovito davao novce, „da niko ne vidi“, i Adnan je, spremajući ih u džep, često pitao sam sebe, zašto ne provodi više vremena sa starcima, no, jurnjava kojom je mladost ispunjena, čisti rocken roll, nije davala previše mjesta zaustavljanjima i zagledanjima u mirujuće detalje, pa makar se radilo i o osobama koje su, baš svakim svojim potezom u životu, činile samo dobro za njega i koje mu se, praktički jedine, nikad nisu našle na putu i ničim nisu ugrozile ni jednu njegovu akciju.
Samo se još blijedo prisjećao vremena kad je, potpuno uvjeren, mislio da dido zna odgovore na sva pitanja, kao što je znao nepogrešivo pronaći slabu točku na svakoj cjepanici ili poklepati staru kosu „Alemanku“.
Nove spoznaje ne odvedu čovjeka baš uvijek u očekivanom pravcu, pa su tako, protokom vremena i Adnanovim odrastanjem, didove vještine, koje su ga ranije impresionirale, prekrivene patinom i potisnute, a praktična zbilja je nametnula nove uzore i nove ideale, koji su se činili puno prihvatljivijim i govorili su na način da se ne treba osvrtati, već gledati naprijed; samo novo jest i dobro i svaki konzervatizam je, u samoj svojoj biti, natražnjački i retrogradan; osuvremenjivanje je nužno pozitivno i nema alternative.
„Da nije naše generacije, ne bi bilo rockenrolla, još bi se slušao Robić i „Tri palme na otoku sreće“ , meksikanske ili u najboljem slučaju Humperdink, a „Dalila“ bi ostala samo starozavjetna zavodnica, a ne uspješnica welškog rudara Toma Jonesa. Da nije bilo komunista, vjera bi i do dana današnjeg bila „opijum za narod“ i način kako ga zadržati u pokornosti i zatvorenih očiju.
Dido svojim odlascima u džamiju objektivno kompromitira svog sina, uglednog službenika i člana Saveza komunista, još iz onih slavnih skojevskih vremena, pa i svoje unuke koji su u komunističkoj ideologiji pronašli smisao svog života…“
To, što su sakrivali pivske boce kad im je dido ulazio u kuću, to što su ih svakog Bajrama ljubili u ruku, izgovarajući ono poznato, iskrivljeno:“ Bajram bajreče!“,smatrao je još jednim vidom širine i tolerantnosti svog oca, koji ih je podučio takvom stavu.
No, to su bili samo ustupci anakronim starcima čiji se duhovni habitus, ionako, nije više mogao mijenjati, a nije postojala ni neka racionalna nužnost da se to čini. Na svakom drugom mjestu, a imajući na umu višenacionalni ustroj jedinstvene domovine SFRJ, na njezin, u osnovi ateistički duhovni profil, rukovodeći se štetnošću vjere na najšire mase radnog naroda i građana, Adnan je isticao kako je svega jedanput ušao u unutrašnjost džamije, a i to“iz radoznalosti, poput kakvog turista“.
Misli ga zaustaviše na avliji i on se zagleda na kosa, koji je kljucao imelu sa stare šljive nad didovim pendžerom. „ Ja sam ptica crna, a žut mi je nos, svako dijete znade da se zovem kos!“
Poput tih dječijih stihova, ali iz potpuno neshvatljivih razloga, u misli mu dođe dobročudno i uvijek nasmijano lice kalatskog efendije Ilijaza. Okruglo, lijepo, uvijek nasmijano lice, madež, blistavi zubi… Isijavao je optimizmom i pozitivnom energijom.
Čovjek je morao voljeti to lice, a osoba koja ga je nosila samo je pojačavala taj dojam. Kad je jednom prilikom rekao didu da Ilijaz efendija može kod ljudi pobuditi samo dobre asocijacije i da ga je sram svake loše misli kad se susretne s njim, dido je samo kratko odgovorio: “ I meni se čini da melek stalno hoda s njim!”
Bilo je to prošle hefte, kad je išao poslom u Banjaluku. Sreo ga je u autobusu i započeli su razgovor:
„Ma, otkud ti, Adnane!? Nećeš valjda i ti u Banjaluku!? E, baš fino, imat ću društvo!“
„ Merhaba, efendija!“ rekao mu je, računajući da će Ilijaz znati cijeniti njegovu žrtvu, što na jednom tako javnom mjestu koristi taj prilično kompromitirajući pozdrav. Ipak su on i njegova familija bili poznati kao revni komunisti i patrioti, ali ocijenio je da je Ilijaz vrijedan takve žrtve i da će se znati nositi s tim malim privilegijem, s kojom ga je počastio.
Efendija ničim ne pokaza da je iznenađen već nastavi ne skidajući osmjeh s prijatnog lica ispod francuske kape, koju su efendije uglavnom stavljale na glavu, kad su išli sređivati neke svjetovne stvari, valjda da ne bi izazivali nepotrebnu sablazan, kod onih koje bi njihov službeni, bijelom trakom omotani fes, mogao izazvati.
„Bujrum, Adnane! Hoćeš li do prozora ili na ovo ovdje mjesto, hajde, proberi!
„ A, evo ovdje ću, bliže je, ionako ćemo pričati, a nećemo buljiti kroz prozor!“
„Boga mi i jes’ tako, pa bujrum!“
„ Što to čitate!? „Oslobođenje“ i sarajevski „Svijet“! Nekako se nisam nadao da i hodže čitaju svjetovni tisak! Boga mi svijet se mijenja, i to nabolje, rekao bih!“ polaska efendiji.
„ I hodže su samo ljudi! Volimo i mi proviriti kroz ključaonicu i vidjeti kako drugi i drukčiji žive i rade. U „Svijetu“ je glavni i odgovorni urednik naš Ferid Softić, čevadov brat, a „Oslobođenje „ je list SSSRN, a kako ti je vjerojatno već poznato, u tu Udrugu građana spadaju na stanovit način i vjerske institucije i ustanove. „Oslobođenje“, zapravo predstavlja i stav političke vlasti u našoj Republici, pa je uputno biti upoznat sa zbivanjima. Tu je moguće pronaći i najave zakonskih promjena, osmrtnice, pa i sportske rezultate, najave za izdanja novih knjiga i sl., a to ti mene zanima kao i tebe, moj Adnane!“
„E, vi ste baš jedan suvremeni efendija i bilo bi dobro da je takvih više! S vama mi je baš lako razgovarati!“
„ Ma, vjerujem da je s mnogim hodžama lako razgovarati, samo nisam siguran da si ti to pokušao! Pa, to nam je u opisu posla“, reče kroz smijeh,“ mi smo ti nekakvi teolozi, ali smo prinuđeni biti i psihoanalitičari i učitelji i doktori, pa i političari. Život je tako kompleksan i čovjek mora svašta znati da bi služio drugima! A, ti, čujem da ideš u Zagreb!?“
„ A, da, trbuhom za kruhom, tako kažu!“
„ Dobro je to, dobro, mlad si i trebaš vidjeti što je iza brda! Provincija zna jako suziti poglede i insan ne želi povjerovati da ima igdje išta, osim onoga, što mu je pod nosom!“
„ Nadam se da ste u pravu…!“ rekao je Adnan, ne baš uvjereno.
„Rekao bih da si malo uznemiren. Nije ni čudo, a ko ne bi bio, velika je to promjena. Sjećam se kad je mene moj babo slao u medresu. Dugo se nisam mogao riješiti one cigle u želucu…“
„ I kako vam je uspjelo!? Jeste li je se na kraju riješili!?“ iskreno zainteresiran, upitao je.
„ Eh, ja jesam, ali s tobom je nešto drugo!“ zabrinutim glasom odgovorio je Ilijaz efendija.
„ A, zašto bi sa mnom bilo drugačije!?“ gotovo uvrijeđeno je uzviknuo „ Mislite da sam gluplji ili strašljiviji od Vas iz tog vremena?!“
„A, ne, niti govora, ništa takvo mi nije palo na pamet, ne d'o Bog! Samo ja sam vjernik, a naše formule za sve teške situacije su razmjerno lakše, makar ih ni nama nije uvijek jednako lako prakticirati. Naravno, sve ovisi o stupnju iskušenja i čovjekovog imana i predanosti!“
„ To su sigurno neke tajne formule, zapisi i slične vradžbine!?“ nije mogao sakriti podsmijeh u glasu.
„ Postoje oni, kojima i to može pomoći, makar ja nisam od tih!“ mirno mu je odgovorio Ilijaz efendija.
„ E, pa čime se vi služite za prevladavanje takvih situacija, ako nije neka poslovna tajna!?“ nastavio je, ali je već ton kojim je pitanje bilo postavljeno, sugerirao ništavnost odgovora.
„ Dova, moj Adnane! Iskrena zamolba upućena našem Gospodaru, može od čovjeka otjerati strahove i pomoći mu da iznađe rješenje, a ako odgovor ne dobije u obliku u kojem ga je očekivao, sigurno će mu pomoći u prihvatanju nove situacije i povećati njegov sabur u traženju izlaza iz poteškoća.“
„Al’, ja nisam vjernik i takve akcije mi ne bi pomogle, a i ne znam tekst!“ reče podsmješljivo. Volio je provocirati vjernike i makar je iskreno poštovao Ilijaza nije mogao odoljeti poentirati u toj, naizgled lakoj situaciji. Vjeru, pogotovo onu, koju su prakticirali pripadnici nominalno njegove etničke skupine, smatrao je kočnicom društvenog napretka i smetnju potpunom oslobođenju duha, koje bi svijest pojedinca izdiglo u nadnacionalne i nezaprljane ateističke sfere,što bi dovelo do konačnog izjednačavanja ljudi-pojedinaca, bez obzira na njihovu rasno, etničko i vjersko porijeklo i nasljeđe. To nasljeđe je bilo samo teret, kojeg se trebalo riješiti i jako oružje kod onih, koji su načelno bili protiv izjednačavanja ljudskih prava. Biti isti s drugima, u svemu i u startu, zar može biti opreke tome.
„ Ako vjera ne preferira samo jednu skupinu, onda mi ništa nije jasno!“ mislio je ne želeći to ipak izreći. Bio je uvjeren da čak ni Ilijaz efendija ne može pobiti jednu tako jasnu stvar. Uočio je da je njihov razgovor došao do one točke, poslije koje se moglo malo što reći, a da se druga strana ne dovede u nezgodan položaj.
Trebalo je promijeniti temu (sjetio se Joycea i njegovog ” Uliksa”- zar nije tamo uzrujani Stephen Dedalus odbrusio zbunjenom Bloomu:” Ne možemo promijeniti domovinu. Promijenimo temu razgovora.”) ili takvo što, ali mozak mu je bio blokiran, kad iz daljine začu efendijino pitanje:
„ Je l’ još uvijek onako fanatično čitaš!?“
„ O, da, još kako, ovisan sam o knjigama!“ reče s olakšanjem.
„ E, onda ne možeš reći da nisi vjernik. Mislim, ne možeš to kategorički tvrditi. Previše ti je knjiga još ostalo, a tako je jasno da ćeš ih potražiti, kad tad!” gotovo trijumfalno reče efendija, zavaljujući se udobnije u sjedalo.
„ Samo bi mu još trebalo pripaliti pobjedničku cigaru s Cube, pa da je dojam kompletiran!“ pomisli Adnan.
„ Pa, dragi efendija, uglavnom knjige su me dovele ovdje, gdje sam sad i ništa pod kapom nebeskom ne implicira neku revolucionarnu promjenu koja bi trebala uslijediti. Općenito, vi vjernici se uglavnom kladite na neku budućnost, neki futur drugi ili treći, a malo toga vam ostaje za sad i ovdje. O, Bože daj mi milju dolara, pa ću biti dobar!“ nije više mogao sakriti navirući sarkazam.
„ Kao prvo, Allah samo kaže :“Budi!!!“ i ono bude, ali mi smo najblaže rečeno nekompetentni da sudimo o tome kako i kad će On nešto odrediti. Ako mene pitaš, On ispunjavea sve želje, svakom svom robu, samo su naši receptori nesposobnito prihvatiti to na najjasniji način, pa se često događa da i nismo zadovoljni s onim što smo dobili, iako smo baš to tražili, događa nam se da nas traženo još više udalji od nas samih i da poveća naše sljepilo, događa se da milion dolara promijeni život insana na način koji on nije mogao predvidjeti zbog svoje limitiranosti i nesavršenosti ili pak samo zbog površnosti, kakvoj i ti trenutno robuješ, rekao bih!“
„ Nije li malko pretjerano to što ste me tako olako proglasili površnim!? ” s mirom, koji ga je i samog začudio, upita Adnan.
„ Skoro da si u pravu! Uvijek je pretjerano uvrijediti nekog drugog, ma o čemu se radilo, ali katkad, kad pred sobom imam nekog tvrdoglavca, nalik tebi, koristim to kao šok terapiju, u nedostatku boljih oruđa i ovu extremnost s moje strane moraš shvatiti kao kompliment. Da nisi tako tvrd, bio bih ja finiji, hahahahaha…“
„Karte na pregled!“ reče tip s brčićima Clarka Gabllea, kravata, bijela košulja, plavi mantil, gledajući važno, negdje između njih.
„ Kuda , odža, samo do Banjaluke ili…“
„ Jah, moj Sretene, do Banjaluke, poslom!“
„ A, ti, je si l’ i ti odža!? Ma, više mi ličiš na čupavca, ha, ha ha…“
Samo Ilijazov dodir po nozi spriječio je Adnana da gurne prst u oko prepametnom službeniku „Autoprijevoza“ iz Banjaluke, pa je samo nevino zapitao:
„ Jeste li vi, možda, Marsijanac!?“
„ Ma, jok, ja sam ti iz Rasavaca!“
„ Aha, tako!“ reče Adnan i kondukter prođe dalje uskim prolazom, prema kraju busa.
„ Ima Boga!“ reče Adnan efendiji Ilijazu, jer su mu se sve misli, koje je cijelim putem pokušao ukomponirati u jedan jasan stav, rasule po podu i razbile u kristaliće nalik onima u kaleidoskopu…
Add comment