Dio slagalice XII

nido2 piše:

“ Ovo mi je manje jasno, neg’ ono pile! Skroz si puko’!” rekao sam, što sam bezazlenije mogao, no već sam osjećao onaj huk, što prethodi potresu. Izgleda da imamo neki mehanizam, koji vodi računa o tektonici ploča, zaduženih za integritet naših misli i da su počela pristizati jedva razumljiva upozorenja. Kad sam već osjetio opasnost po svoj duhovni integritet, htio sam joj i vidjeti lice, ma koliko to bolno bilo.

“ Mislim da ti se lampice već pale, ali ću ti, svejedno baciti još malo svjetla, samo pazi da ne oslijepiš, jer mrak je konstanta tvojeg ideološkog određenja! Vi, komunjerosi, živite ko’ šišmiši i zamijenili ste dan za noć. I ne bi tu bilo nikakvog nesporazuma, iako ste i sami upregnuti u ta hegemonistička kola,  da takvu percepciju ne namećete svima, na koje naletite. Pri tome se jako trudite da baš nikog ne preskočite! Svi moraju spoznati vašu istinu, jedinu istinu! Kakva je to istina, koja se boji kušnje, kakva je to istina, koja se boji konkurencije, kakva je to istina, koju moraš učiti napamet, kakva je to istina da ti je moraju kreirati u nekom “ministarstvu istine”, kakva je to istina, koja je na svijet došla tek s njima i koja neće otići, dok je njih, ko’ da nikad i ništa nije bilo prije njih…!? Response!!!!!!!”

“ Daj smanji doživljaj i drži se bitnog! U ovom času  me prvenstveno zanima sadržaj te teze o čuvarima tradicije! Što rade ti tvoji starci!? Je l’ imaju neko tajno društvo!? Kane li, možda, kahvenim fildžanom srušiti politički sistem…!?” pokušao sam se podsmijavati.

“ Oni samo “jesu” i to ti je to!” odgovorio je sa nekom čudnom sigurnošću u glasu, koja sa nikako nije uklapala u površinsku pasivnost, koja je izbijala iz te rečenice.
“I!?” poticao sam ga dalje.

“ Stvar je, zapravo, jednostavna! Stanje duha, po kojemu Partija odlučuje o svemu, u naše ime, staro je oko tridesetak godina. Jesi li se ikad zapitao što je bilo prije toga!?”

“ Kako to misliš!? Pa, ideja da je prije sve bilo bolje,  potpuno je neutemeljena. Taj optimizam uperen u prošlost, posve je iracionalan i neprimjenljiv, nedokaziv i, na kraju svega, jadan, u bilo kakvoj ozbiljnoj diskusiji. Svaka nostalgija uklanja iz slike boje stvarnosti, tako da nam to prikrivanje ružnih detalja, koji su, također morali nastanjivati prošlost, izgleda kao patina ili neki drugi oksid koji priječi prodor u meritum materije…”

“ A, što je za tebe meritum, kad se okreneš u suprotnom smjeru od “svijetle budućnosti” iz vaših partijskih programa!?”

“Čovječe, daj dođi  k sebi, Juga je, prije komunista bila devedesetpetprocentno zaostala agrarna zemlja, “…zemlja seljaka, na brdovitom Balkanu…”, kako bi rekla Desanka u svojoj znamenitoj pjesmi, a mi smo bili dio te zaostalosti i da nije došlo do socijalističke revolucije, koja je koincidirala s Narodnooslobodilačkim ratom, to bi i ostali…” rekao sam, s potpunom uvjerenošću, jednu od školskih definicija, koja je već godinama izgovarana kao ustaljena fraza  i u čiju neupitnost teško da je itko, pa i Šetač, mogao posumnjati.

“No, no, te fraze, koje ne znače ništa, možeš dobro prodati tvom školskom sustavu, koji ih je i kreirao, da bi vam ispirao mozak, no, za mene su one čista slama i nemaju nikakve veze sa nekom utemeljenošću, jer su kao i sve ostalo, u našem duhovnom okružju, u službi propagande i ideologije, da ne kažem ispiranja mozga ili nešto još gore! Usput, i nisam govorio o stanju negdašnje ekonomije, već o duhovnom tadašnjem miljeu, gotovo skroz izgubljenoj boji s te slike!”

“ Kladim se da za takvu veleumnost imaš i nekakve argumente! Ili je važno samo to da si uvijek protiv, pa da možeš lupati “ko’ Maksim po diviziji”!?”

“ Tipično!!! Maksim i divizija, ha, ha, ha! Tko je Maksim, kakva divizija, tko je Marko Kraljević, tko je Vila Ravijojla, tko je Rade Kondić, čovječe!? Tko je Laza Lazarević, tko je Milovan Glišić, tko je…!? Tko su oni za nas, prije svega!?” počeo je nabrajati bez ikakvog reda i poretka.

“ Hej, stani malo, koji je smisao tog pljuvanja po velikanima, po historiji i tradiciji i kulturi, je si l’ skroz skrenuo!?”, već me dobro naljutio i sve mi je izgledalo potpuno neutemeljeno i isforsirano. Nikako nisam mogao uloviti nit, koja bi njegovom oponiranju dala bilo kakav legitimitet ili smisao.

 “Dio nečije tradicije jesu, nesporno, ali što je s našom tradicijom!? Imaš li ikad dojam da , osim što moramo naučavati neku drugu, tuđu i, u samoj svojoj biti, nama stranu tradiciju, ono što mi jesmo nekad  bili, i čije dijelove možemo nazrijeti u ramazanskim noćima, sjedeći uz nanin šparhet “fijaker”, fale stranice koje govore o nama, o našoj prošlosti. Ma, ko’ da su namjerno izbačene! Ta bjelina, naprosto nije normalna. Ko’ američki Indijanci smo. Ova napaćena zemlja bi morala biti naša, koliko i njihova. Šamija i marama, fes i francuska kapa, crkvena zvona i ezan…Zar ne misliš da to ne bi trebalo biti isto. Zašto jednog te istog nikad nema u udžbenicima!? Zašto je prešućeno i proskribirano, a jedno je te isto!? Ili nam se šalje poruka da baš i nije!? No, zanemarimo, privremeno, politički kontekst, jer u njemu naprednijem dijelu čovječanstva izgledamo ko’ da nam je netko navukao luđačku košulju, a mi je nosimo s punim zadovoljstvom, ko’ da smo na modnoj reviji i primimo se ovoga, što sam ja pomenuo prije toga, a ti si to nazvao “bombastičnim”, ako se ne varam,  a tiče se tradicije. Nužno je spomenuti, prije bilo kakve ozbiljnije elaboracije, da smo “mi”, kolokvijalno ću “nam” prilijepiti tu zamjenicu, a mislim na treći kolektivitet te tvoje Juge, jer nam tek najnovijim ustavnim promjenama pokušavaju naći i nekakvo ime, ali to rade tako da  ono bude izvor novih sporenja, a ne da razriješi jednu tako jasnu povijesnu odrednicu i da nas se konačno obešteti, potpuno prepušteni dobroj volji onih koji sistematski zatiru sve ono što mi doista jesmo ili što smo jednom bili. Ti ne znaš o kojem Maksimu i kojoj diviziji se tu radi, jer ti je i ta uzreka nametnuta, kao i sve drugo, a ti to prihvaćaš bez ikakve provjere, jer prihvaćanjem ćeš biti jedan od njih, bolje ćeš se uklopiti, a značenje fraze i njezina utemeljenost u tuđoj kulturi i svjetonazoru ti ne smeta, kao što nam ne smeta ispijanje buradi rakije po birtijama, psovanje Boga na svakom koraku, što nikako nije dio našeg nasljeđa i to bi ti oni starci, kraj džamije, mogli reći, samo da si im postavio takvo pitanje! Ali, ne, ti ćeš prije pitati zašto kažu “merhum”, a ne “pokojnik”, kad je to, ionako “isto”…”

Morao sam ga zaustaviti na tom mjestu. Jednostavno nisam mogao shvatiti da krivnju za naše psovanje i opijanje može pripisivati drugima i da u tome može vidjeti nečije loše namjere i nekakvu kulturološku asimilaciju i nametanje.

“ Dobro Šetač, uvjerio si me da ne razumiješ temu i da si malko nastran, da ne kažem opsjednut tom teorijom zavjere, da smo mi Muslimani, nadam se da smijem upotrijebiti tu riječ, jer tako ćemo se moći zvati dok je svijeta i vijeka, jer su nam to naši “neprijatelji” velikodušno dopustili, obespravljeni i stavljeni u nekakav neravnopravan položaj u odnosu na sve druge, koji čine jugoslovensku slitinu!”

“ Naravno, da smo neravnopravni i o tome ne želim ni raspravljati! Reći ću ti, tek da možeš slijediti, da riječ “ravnopravan”, znači imati jednaka prava, ni u čemu veća i ni u čemu manja! Imaš li ih ti, dakle!?”

“ Naravno, buraz, pa ovo ti je zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti…”

“ Jesi li ikad bio u Crnoj Gori!?” rekao je kao da me nije ni čuo.

“ Kakve sad to ima veze s maslom, bogo sveti!”? uzviknuo sam iznervirano.

“ Znaš li ikoga iz čaršije da je ikad bio u Crnoj Gori, izuzmimo samo one koji su dole bili u JNA, oni su morali!”

“ Dobro, evo, samo iz radoznalosti ću ti reći da, na tvoju veliku radost, nitko živ nije išao dole, a što bi mi radili u Crnoj Gori. Predaleko je i nepraktično, al’ u čemu je štos!?”

“ No, no, što bi mi to radili u Crnoj Gori, zgodno, za poluditi’! Svaki drugi nastavnik u našoj školi je odozdo, uglavnom dobri momci i pismeni ljudi, ali ja se moram, bez imalo zlobe zapitati, što oni rade tako daleko od kuće u 99-procentnom muslimanskom mjestu i zašto je recimo, dobro znati recitirati “ Gorski vijenac”, na satu fizike!? “Čašu meda još niko ne popi, da je čašom žuči ne zagorči!!!” Osobno sam dobio peticu za to, nakon što sam prethodno odgovorio “da kiša pada jer nema stepenica”, a ne recimo “zbog gravitacije”, jer radilo se, ipak, o fizici, u sedmom ce. A, da sam, recimo, rekao da je za mene car Lazar isti kao i Hajleselasije,  u što sam iskreno vjerovao, završio bih u zatvoru. Ne djelim njihovo oduševljenje s tim desetercima, makar nemam ništa načelno protiv njih, ali negdje su morali postojati naši deseterci, naši junaci, naša prošlost, naša tradicija, a nitko nam nikada, pa niti kroz ime škole, nije mogao pričati o tome. Misliš li ti, doista, da je u redu, da se na svaki Dan škole, odnekud spusti neki ruralni tip i priča nam o Jovici, koji je goloruk ubio hiljadu Švaba, Turaka i Ustaša. Čovječe, mi smo negativci u svim pričama, zar ti to nimalo ne smrdi!? Jake li ravnopravnosti, da te srat’ pritisne, nastavnici nam zarade penziju u školi, govoreći “bre” i ekavicu, a neki od njih umru s jednim padežom u vokabularu, no pritom je nezamislivo da ti tražiš odlazak u “ćenifu” ili “zahod”, kako si to sigurno tražio, prije neg’ su te oni, po nalogu Ministarstva prosvete, došli prosvjećivat’. Prije si nosio hlače, a sad su ti rekli da je bolje da nosiš “pantalone” i da ideš u “klozet”,…Ma, moš’ mislit’! Mi bi rekli “Pero”, prije tog prosvjećivanja, no sad je “in” reći Pera, a Allah mi je svjedok, da nikada nismo muškim imenima i nadimcima davali taj ženski nastavak “a”, osim, možda, kod nekih egzotičnih jezičkih izuzetaka, ali kao pravilo, sigurno ne! Nismo govorili ni “Čao!”, sudeći po našim nanama imali smo u govoru pun kufer starobošnjačke ikavice, koja je potpuno iščezla, poput neke prljavštine iz našeg svakodnevnog govora, bez ikakvog suvislog objašnjenja, ali zato “dačemo”, sve u šesnaest, a ni to nije dio naše jezične tradicije. Nismo mi, prije ovih tvojih arivista, nikad govorili “želim da idem” i  “moram da vam kažem”, i slično, jok, govorili smo “želim ići”, “ želim kazati (reći) i sl. “Kruh” jedeš Nido, a ne “hljeb”, reci im to, ako si ravnopravan! Shvatiće, ta bratstvo je i jedinstvo, isti smo ko’ i svi i imamo svoje, ko’ i oni svoje, zar ne!?”

“ Ako je sve tako, kako to vidiš svojim pomaknutim senzorima, reci mi gdje si pronašao sve te primjere, o kojima govoriš…!?” zapitao sam, uvjeren da bi ga tu mogao ostaviti bez teksta.

“ Kod čuvara tradicije! Gotovo da nemamo znamenitih heroja, gotovo da nemamo pisane povijesti, uče nas drugi, u miliciji je, paz’ sad ovo, od rata na ovamo, bio samo JEDAN muslić i taj se jako isticao dok su okretali gicu na ražnju, pred milicijskom stanicom, svakog Petrovdana, a Milicija je, tek da znaš, bila tamo ispod Ljetne bašte, đe je sad poštanski ured, u kojem ti stoluje ćaća. Kad smo kod murje, moram ti reći da u nekim gradovima milicija i ne tuče domaće navijače na utakmici. To ti je naš specijalitet, ubiju nas i doma i u gostima, recimo, u Srpcu ili Laktašima. A, da ne zaboravimo ni gicu, njezinog mesa nema ni u jednoj našoj mesnici, toliko nas još nisu prosvetili, no salama je već stigla na radne akcije i u školsku kuhinju. Ti starci su nam posljednja poveznica s onim što smo nekad bili. Od njih dobijem dijelove slagalica i po vazdan, dok zlurcam okolo, slažem ih. Ne možeš shvatiti koji je to užitak, ta samospoznaja, to otkrivanje korijena. Gledam na njih kao na dar, kao svjetlo, vjerujem da ih je Veliki Allah stavio baš pred džamije da ih lakše uoče oni, razumom obdareni. Oni su rječiti, koliko i šutljivi, oni su pravi “mi”, nositelji su našeg koda, ako uspijemo zapamtiti ili, daj Bože zapisati, ono što nose imat ćemo kontinuitet, imat’ ćemo polazište i mjesto gdje se vraćamo, znat ćemo tumačiti vjetar s Kozare, znat ćemo čitati s mezarluka i znat ćemo informacije, koje iz nas neće izići nikakvim mučenjem, jer će naš duh i naše tijelo konačnio biti jedno…Moraš shvatiti veličinu te ideje, da bi jednog dana  nekome od naše djece iz budućnosti mogao odgovoriti na tako jednostavno pitanje, kao što je ono: “Starče, otkud dolaziš!?”, ili na ono, o kojemu ćemo, ako nas Allah odredi za to, pričati našim unucima” Tko smo to mi, zapravo!?” Nit se, nipošto, ne bi smjela prekinuti i nikakava “viša” ideja ne bi tome trebala stajati na putu. Unutar našeg korpusa je legitimno postojanje svake političke opcije, kao i kod drugih etnosa, uostalom, no sve te varijacije bi morale uvažavati našu osobitost i naš profil, ne odričući nikada drugima, to isto! Tad bi, dakako, mogli govoriti o nekakvom egalitetu, makar je on iluzija, za svakog tko nije spreman podmetnuti leđa i pridržavati ga… Ma, možda je veći dio našeg korpusa i ratovao na krivoj strani u nekim ratovima, ali ne postoje dobri i loši narodi i nikad nije sve dobro, niti sve loše samo kod jednog od njih, a čak i da jest, to ne može biti razlogom učenja tuđe tradicije, običaja i jezika, a zanemarivanje  svojeg…. ”