svabo
Otkako su prošlog ponedjeljka lideri Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik i Hrvatske demokratske zajednice Dragan Čović u Banjoj Luci dogovorili principe ustavne reforme BiH, reakcije na potpisani dokument – koji je Oslobođenje donijelo u integralnoj formi – ne prestaju.
Tome su ponajviše doprinijeli lideri potpisnici Pruda II, jer su po okončanju konferencije za štampu na potpuno različite načine tumačili dogovor koji BiH dijeli na četiri teritorijalne jedinice – središnje razine vlasti. Opozicija, ali i ostatak vladajuće šestorke (od vikenda i izlaska Mladena Ivanića iz vlasti – petorke), teškim riječima kvalificira dogovor, i to svako iz svojeg ugla:
Srpska demokratska stranka zamjera Dodiku da je pristajanjem na razgovor o središnjoj razini vlasti ugrozio Davtonski sporazum, koji garantira ostanak Republike Srpske.
Hrvatske stranke, potpisnice kreševske I deklaracije, prigovaraju Čoviću da je pristao na neupitnost RS-a, odnosno da Hrvati svoje mrvice namire iz federalnog kolača.
Slične zamjerke, mada još i žešće, idu na račun SulejmanaTlhića (izdaja i veleizdaja).
Ali, još od gostovanja u emisiji Federalne radio-televizije, predsjednik SDA pred Harisom Silajdžićem se držao kao da zna nešto više, što neće da kaže, što je uostalom i kazao: “Nemoj tako, Harise, ne znaš šta smo se dogovorili”. Kako bilo, emisija je okončana u duhu Silajdžićeve podrške Tihiću ukoliko se potvrdi da je dogovorena regionalizacija cijele države i da će regije prelaziti enlitetsku crtu.
Još je nepoznanica detaljan dogovor iz Banje Luke, ali je “Oslobođenje” u posjedu tajnog dokumenta koji je sačinila radna grupa, a usvojilo Predsjedništvo SDA 2002., tada još pod Alijom Izetbegovićem. Dokument se zove: Bosna i Hercegovina: Država multietničkih regija – radni materijal. Saznajemo, ovaj dokument bi mogao biti Tihićeva polazna osnova sljedećeg sastanka trojice u Mostaru.
Strogo povjerljivi dokument počinje kratkim osvrtom na teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine kroz milenijski razvoj, nakon čega su ponuđene tri varijante, koje, po mišljenju stručnjaka iz SDA, mogli biti pogodna rješenja za BiH sastavljenu od četiri, sedam ili deset regija. Ovom prilikom nećemo se baviti s druga dva rješenja, jer prvo odgovara onom što je Tihić kazao poslije banjalučkog sastanka: Mostar, Sarajevo, Banja Luka i Tuzla – kao centri četiri buduće regije.
Autori dokumenta pravili su rekapitulacijiu teritorija prema nacionalnoj strukturi stanovništva, očigledno vodeći računa da ni u jednoj regiji ne bude predominanlna jedna nacionalna grupa. No, procenti stanovništva pravljeni su prema popisu iz 1990, tako da bi trebao ogroman novac da bi se poništili rezultati etničkog inženjeringa kao jednog od osnovnih ratnih ciljeva.
Prema ovom dokumentu, banjalučka regija protezala bi se na zapadu do Bihaća, odnosno Velike kladuše, a na sjeveru do Srpca. Južna granica bi išla od općine Bosansko Grahovo preko Gornjeg Vakufa, Kupresa do Glamoča, a Jajce bi bilo jugoistočna općina također u sastavu ove regije. Od Dervente do Bijeljine išla bi sjeverna granica regije Tuzla, dok bi južna linija od zapada ka istoku išla granicom Teslić, Banovići, Lukavac, Maglaj, Kladanj, Vlasenica i Srebrenica. U sastavu tuzlanske regije bio bi i Doboj.
Sarajevska regija išla bi na krajnjem sjeverozapadu do Travnika, a onda se spuštala linijom Novi Travnik, Vitez, Žepče, Kreševo, Fojnica do Sarajeva, spuštala se do Kalinovnika, a obuhvatala bi na krajnjem jugoistoku Foču, Rudo, Višegrad i Čajniče.
Mostarska regija, pak, bila bi u granicama Livno, Tomislav-Grad, Prozor, preko Konjica kao najistočnije hercegovačke općine i prirodne granice Hercegovine sa Bosnom (Ivan-Sedlo). U sastavu mostarske regije nalazile bi se sve istočnohercegovačke općine – Gacko, Bileća, Nevesinje, kao i Trebinje.
Ovaj dokument mogao bi biti polazna osnova – ili maksimum zahijeva sa kojim predsjednik SDA ide na sastanak u Mostar.
Ne treba biti naučnik da se prepoznaju sve kvalitete i mane ovog prijedloga koji, prije svega, uvažava historijske, ekonomske, geografske regionalne… faktore. S druge strane, realnost na terenu je takva da i sadašnji procenti nikako ne odgovaraju onim na koje su računali tvorci dokumenta. Primjera radi, u regiji Banja Luka, umjesto 120.000 Hrvata, danas se vratilo samo njih oko 13.000.
Milorad Dodik, iako bi dobio Bihać i druge krajiške općine, uključujući i Bosansko Grahovo i Drvar – općine sa pretežno srpskim življem, neće pristati na ovakvu preraspodjelu “snaga na terenu”. Iako bi možda “dao” nerazvijene istočnobosanske općine, pitanje je kako bi se “oprostio” od Doboja ili Dervente, Trebinje da ne spominjemo.
Dragan Čović bi možda i pristao na princip “hercegovizacije” kalkulirajući, ipak i sa pojedinim bosanskim općinama – Bugojno i (njemu odani) Kiseljak. No, prije će biti da će se prikloniti Dodiku – i tražiti da se uvede princip diskontinuiteta teritorija, čime bi se “hrvatske oaze” od Orašja preko Usore do spomenutog Kiseljaka ipak našle u istoj teritorijalnoj jedinici.
Naravno, i medu Bošnjacima bi bilo otpora, naročito u Krajini, koja bi bila pod “patronatom” Banje Luke. Političko nesuglasje medu krajiškim partijskim ograncima moglo bi biti iskorišteno za podizanje naroda. No, o tome je isuviše rano, a najvjerovatnije i bespredmetno govoriti, pošto su teoretske šanse da Čović, a pogotovo Dodik, pristanu na ovako zamišljene (četiri) bosanskohercegovačke regije – minimalne. Također, sve i da tajno pristanu, teško bi i jedan i drugi politički preživjeli udare vlastite opozicije.
S druge strane, ukoliko Tihić pristane na etničku podjelu Federacije, za to neće imati podršku ni svih ljudi u svojoj stranci, Silajdžića i Zlatka Lagumdžije, Sefera Halilovića – da ne govorimo. Pitanje svih pitanja jeste: Ko će na šta pristati u igri nerava između trojice lidera?
I to nas vodi do statusa quo, odnosno zaključka da je Prud II, ipak, samo dogovor o dogovaranju.
(24si)
Add comment