Izrael je Palestincima ponovo otvorio vrata pakla. Četrdeset izbjeglica – civila ubijeno je u jednoj UN-ovoj školi, tri u drugoj. To i nije tako loš rezultat za vojsku koja vjeruje u „čistoću oružja“. Ali, zašto smo iznenađeni?
Zar smo zaboravili 17.500 mrtvih – skoro sve civili, većinom žene i djeca – u Izraelovoj invaziji na Liban 1982.; 1.700 mrtvih palestinskih civila u masakru Sabra i Šatila; masakr nad 106 libanskih izbjeglica – civila, većinom djece, u UN-ovoj bazi u Kani 1996.; masakr nad izbjeglicama kojima su Izraelci 2006. naredili da izađu iz kuća, a zatim su ih poklali članovi posade izraelskog helikoptera; 1.000 mrtvih (od kojih su gotovo svi bili civili) u napadu na Liban 2006.?
Nevjerovatna stvar u svemu tome jeste činjenica da toliko zapadnih predsjednika i premijera, a, nažalost, i novinara i urednika, i dalje vjeruje u laž da se Izrael jako trudi da izbjegne civilne žrtve. „Izrael se svim silama trudi da izbjegne civilne žrtve.“, izjavio je još jedan ambasador Izraela samo par sati prije masakra u Gazi.
Krv žrtava sinoćnjeg masakra se nalazi na rukama svakog predsjednika i premijera koji ponovi ovu laž tražeći izgovor da se izbjegne primirje. Da je George Bush imao dovoljno hrabrosti da 48 sati ranije zatraži hitno primirje, onih 40 civila, staraca, žena i djece, bi sada bili živi.
Ono što se desilo nije samo sramota. To je bruka. Da li je „ratni zločin“ preteška riječ?
Baš tako bismo nazvali ovaj masakr da ga je počinio Hamas. Dakle, bojim se da to ipak jeste bio ratni zločin. Nakon što sam pisao o toliko zlodjela koje su počinile vojske s Bliskog istoka – vojske Sirije, Iraka, Irana, Izraela – pretpostavljam da bi prava reakcija s moje strane bila cinizam. Ali Izrael tvrdi da se bori u istom ratu kao i mi, u ratu protiv „međunarodnog terora“. Izrael tvrdi da se u Gazi bori za nas, za naše zapadne ideale, za našu sigurnost, po našim standardima. To znači da smo mi saučesnici u zločinu koji se dešava u Gazi.
Pisao sam o izgovorima koje je Izrael koristio da opravda ovakva zlodjela. S obzirom na to da će ih, po svoj prilici, ponavljati i u narednim satima, pobrojat ću neke od njih: Palestinci sami ubijaju svoje izbjeglice, Palestinci iskopavaju leševe s groblja i postavljaju ih u ruševine, na kraju krajeva, Palestinci su krivi jer podržavaju Hamas; Palestinci namjerno koriste nevine izbjeglice kao živi štit.
Masakre u Sabri i Šatili počinili su desničarski saveznici Izraela u Libanu, a izraelska vojska je 48 sati posmatrala i stajala po strani, što je otkrio i izraelski istražni vojni sud. Kad je krivica pala na Izrael, vlada Menahema Begina je optužila svijet za klevetu. Kad je izraelska artiljerija granatirala UN-ovu bazu u Kani 1996., Izrael je tvrdio da su se u bazi krili naoružani pripadnici Hezbollaha. Laž. Krivica za više od hiljadu mrtvih u 2006. u ratu koji je počeo kad je Hezbollah na granici zarobio dva izraelska vojnika, jednostavno je podmetnuta Hezbollahu.
Izrael je tvrdio da su tijela djece ubijene u drugom masakru u Kani možda izvađena iz već postojećih grobova. Još jedna laž. Za masakr u Mirvahinu nikad nije ni ponuđen izgovor. Ljudima iz sela je naređeneo da bježe, a kad su poslušali naredbu Izraela, napala ih je naoružana posada izraelskog vojnog helikoptera. Izbjeglice su izvele svoju djecu da stanu oko kamiona u kojem su putovali kako bi dokazali da su oni samo nevini civili. Izraelski helikopter ih je pokosio. Samo dvoje je preživjelo. Pravili su se da su mrtvi. Izrael se čak nije ni izvinio.
Dvanaest godina ranije je izraelski helikopter napao ambulantna kola koja su prevozila civile iz susjednog sela – i ovog puta su im Izraelci naredili da bježe. Poginulo je troje djece i dvije žene. Izrael je tvrdio da je u kolima bio pripadnik Hezbollaha. Ni to nije bilo tačno. Pisao sam o svim ovim zlodjelima, izvještavao sam o svima njima, razgovarao s preživjelima. Isto to su radile i neke moje kolege. Naravno, zadesila nas je najgora od svih kleveta – optuženi smo za antisemitizam.
Ovo pišem bez imalo sumnje: još ćemo se naslušati ovih izmišljenih laži. Sigurno ćemo opet slušati o tom kako je Hamas kriv – Bog zna da ih i bez ovog zločina optužuju za svašta – možda će nam ponovo servirati i laž o iskopanim leševima. Gotovo je sigurno da će nam opet lagati kako su u UN-ovoj školi bili pripadnici Hamasa, a u laž o antisemitizmu apsolutno nema sumnje. A naše vođe će bjesnjeti i podsjećati svijet da je Hamas taj koji je prekinuo primirje. A nije. Izrael ga je prekinuo, prvo 4. novembra kad je u bombardiranju Gaze poginulo šest Palestinaca, a zatim i 17. novembra kad je u drugom bombardiranju poginulo njih četvero.
Da, Izrael zaslužuje sigurnost. Dvadeset poginulih Izraelaca u deset godina borbe je zaista zastrašujuća cifra. Ali 600 poginulih Palestinaca u samo jednoj sedmici, hiljade poginulih od 1948. – kad je izraelski napad na Dir Jasin natjerao Palestince da bježe iz dijela Palestine koji će postati Izrael – taj broj pripada nekoj sasvim drugoj ligi. On ne predstavlja samo „uobičajeno“ krvoproliće na Bliskom istoku, već zlodjelo u rangu s ratom na Balkanu. Ali naravno, kad neki Arap plane od bijesa i iskali ga na Zapad, reći ćemo da to nema baš nikakve veze s nama. Pitat ćemo: „Zašto nas mrze?“ Molim vas, nemojmo se praviti da ne znamo odgovor.
((Robert Fisk; Independent)
Add comment