svabo
Sredinom prošle sedmice u Berlinu je počeo Festival pod nazivom “LOST You Go Slavia”, kao dio 6. Berliner Herbstsalona (6.Berlinskog jesenjeg salona).
Festival istražuje o tome kako se možemo suočiti sa svim krizama u zemlji i svijetu i kakve veze krvavi raspad Jugoslavije ima sa našom sadašnjošću.
Jasmila Žbanić, Danica Dakić, Boris Buden, Milica Tomić, Selma Spahić, Mladen Stilinović, samo su neka od prominentnih imena kult scene naše zemlje i regiona koja sačinjavaju bogat i raznolik repertoar festivala.
Milica Tomić, koja već dugi niz godina kroz svoje instalacije s pravom zauzima status jedne od najznačajnijih europskih savremenih umjetnica, nakon prošlogodišnjeg Oktobarskog salona/Beogradskih bijenala kao umjetnica u fokusu, ove godine u Berlinu predstavlja multimedijalnu instalaciju “Četiri lica Omarske”.
Instalacija, kao rezultat zajedničkog angažmana oformljena je 2009. godine, a realizirana je zajedno s autorima i pojedincima iz različitih sredina i mjesta koji su kroz svoje djelovanje doprinijeli razvoju projekta kroz razlčite vremenske tačke.
Uz Milicu, ove godine su se našli Anousheh Kehar, Philipp Sattler, Dubravka Sekulić, Hilette Lindeque i Amel Bešlagić.
Iako je Amel rođeni Kozarčanin, s pravom možemo napisati “naš/-a” pored svakog od njih ponaosob, obzirom na djela i postignuća koja ova grupa ljudi već godinama čini kako bi događaji iz sadašnjosti i ne tako davne prošlosti prijedorske doline, posredstvom alata savremene umjetnosti došli do publike regiona, Europe i svijeta.
ČETIRI LICA OMARSKE
“Četiri lica Omarske” su istraživačka memorijalizacijska praksa i platforma koja se bavi istraživanjem strategija memorijalne produkcije iz iskustava i znanja koja su potčinjena, odbačena i isključena iz javnog sjećanja i javne povijesti. Pita se kako mjesto zločina postaje mjesto učenja temeljeno na
solidarnosti i jednakosti.
Ovo najnovije izdanje Četiri lica Omarske koje će biti premijerno prikazano na 6. Berliner Herbstsalonu u Gorkom stavlja u fokus postgenocidnu etno-društvenu podjelu i otkriva kako se političko nasljeđe rata održava kroz globalna ekonomska ulaganja. Istražuje arhitekturu i još uvijek neistražene nove oblike koncentracijskih i zarobljeničkih logora koji su nastali na početku rata u Jugoslaviji i opstali kroz nove oblike urbaniteta, ekonomije i socijalizacije tijekom poslijeratne tranzicije. Novo izdanje također naglašava priznavanje ratnog silovanja kao ratnog zločina prema međunarodnom pravu.
ŠERINA KUĆA, NUSTRETIN INTERVJU I ALTERNATIVNE RUTE U SEKVENCAMA
Za ovogodišnju instalaciju interesantno je za naglasiti da je ista u potpunosti sačinjena od dokumenata. Uz to, po prvi put su se našla tri rada koja se tiču Kozarca i ne tako davne historije našeg podneblja.
Intervju naše Nusrete Sivac, koji su odradili Milica Tomić i Amel Bešlagić jedan je od tih radova. U intervjuu Nusreta prepričava svoju borbu kao sutkinja, logorašica, a zatim i povratnica u svoj Prijedor.
20. oktobra u prostorijama teatra “Maxim Gorki” biti će upriličena diskusija s Nusretom gdje će u fokusu biti njeno postratno djelovanje kao pravnice u službi rasvjetljavanja zločina počinjenih u logoru Omarska, čiji je krajnji rezultat bilo okarakteriziranje seksualnog nasilja kao ratni zločin pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ovaj interviju uskoro ćemo objaviti i na našem portalu.
Pored Nusrete, po prvi put je izložen rad arhitektice i spisateljice Dubravke Sekulić. Rad koji se tiče našeg Šerifa Velića-Šere i njegove prijeratne kuće koju je sahranio.
Dubravka svojim radom prikazuje život gastarbajtera, koji preživljavajući beznadnost prijedorskih logora, odlazi u izbjeglištvo u kojem se, kako kaže, osjećao kao u logoru. Nakon povratka u rodne Kevljane, Šerifu, kao i svima nama život počinje novim početkom. Zakopavši ruševine prijeratne kuće i napisavši na kamenoj ploči “Ovdje leži moja kuća. Uzgor 1974.god. Uzdol 1992.god. Ljubav gradila. Mržnja rušila”, Šerif zakopava ostatke narušene prošlosti i okreće se novim “uzgorima”. “Uzgorima” sačinjenim od ljubavi koju naš Šero svakodnevno širi svojim prisustvom i djelima.
Kao i prošle godine u Beogradu, tako i ove godine u Berlinu prikazane su autentične mape iz 2020. godine koje su korištene kako bi se prikazale alternativne rute u cilju izmještanja zadane rute autoputa Prijedor-Banja Luka.
Mape su djelo našeg Amela Bešlagića u dogovoru sa tadašnjom inicijativom građana.
Ove godine u Berlinu je uz ove, po prvi put javnosti predstavljena mapa koju je Amel nacrtao u suradnji sa preživjelim svjedocima jednog malo starijeg, ali ne tako davnog događaja.
Radi se o rutama nastalim u ljeto 1992. koje je nekolicina stanovnika Kozarca oformila i koristila u želji pribjegavanja na slobodnu teritoriju Hrvatsku.
Kao što je poznato, napad na Kozarac započeo je u podnevnim satima 24. maja 1992. godine od strane artiljerijskih jedinica 1. Krajiškog korpusa VRS i policijskih struktura.
Iako je velika većina pohvatana i prebačena u logore, bilo je nekoliko manjih grupa i pojedinaca koji su proveli nešto duže vrijeme skrivajući se po Kozari. Pojedinci su spontano prerastali u grupe.
Istraživanje/mapiranje prikazuje tri zabilježene rute kojima su se stanovnici Kozarca pokušali spasiti, a mi vam njihov opis i trase prenosimo u cjelosti.
Trasa 1: Šimići (Potkozarje/Ivanjska) – Puska (Jasenovac, RH), 55 kilometara. (Narančasta linija)
Prikazuje rutu dvojice muškaraca iz Kozarca koji provode nešto više od dva mjeseca u šumarcima zaseoka Šimići, mjesna zajednica Potkozarje (tada Ivanjska). Sa ciljem da budu što pritajeniji, boravak u Ivanjskoj provode na dvjema različtim lokacijama. Brigu o njima vodi lokalno stanovništvo hrvatske nacionalnosti.
Početkom mjeseca augusta kreću na put u pravcu zapadno od Kozare, odnosno ka rijeci Uni. Nakon 4 dana hoda dolaze na obale rijeke Une, gdje zanoćivaju. Sutradan preplivavši Unu upadaju u medjuliniju izmedju “Srpske vojske Krajine” i “Hrvatske vojske” gdje kroz unakrsnu vatru navedenih vojnih grupa uspjevaju izvući živu glavu i doći do Sunjskog Polja. Sutradan prelaze rijeku Savu i dolaze na prostor sela Puska, sto je ujedno predstavljalo dolazak na slobodnu teritoriju.
Trasa 2: Mlječanica (Kozarska/Bosanska Dubica) – Sunja (RH), 45 kilometara. (Ljubičasta linija)
Nakon što je počelo granatiranje Kozarca i protjerivanje nesrpskog stanovništva s prostora istog, tada grupa od 10ak punoljetnih muškaraca bježi u pravcu sjevera i stacionira se na oko dva kilometra zapadno od spomenika na Mrakovici (Šibovac). U naredna, nešto više od tri mjeseca, pomenuta
grupa se regrupisala sa ostalim manjim grupama prognanika Kozarca. Pretpostavlja se da je osim ove grupe bilo još pet njih koje su kao takve odbjegle na prostor planine.
Pored njih, bilo je grupica sastavljenih od po dvije-tri osobe, kao i od pojedinaca koji su pokušali da se “probiju” do slobodne teritorije. Jedan takav pojedinac pridružuje se grupi nakon što je uspio da pobjegne iz logora Trnopolje gdje je dospio nakon preživljavanja torture u logoru Omarska.
Grupa koja je iz sedmice u sedmicu postajala sve brojnija, opstajala je tako što su tokom dana mirovali u dubokim šumama Kozare, a noću bi zalazili na prostor Kozarca, gdje bi pronalazili nešto od namirnica na ognjištima, koja su u velikom broju bila već razorena. (Dijalog se isključivo odvijao
šaptanjem.)
Početkom septembra, obzirom da se obruč oko Kozare postepeno smanjivao, a i lišće počelo opadati odlučilo se na provlačenje u pravcu zapada. (Orijentir je bila rafinerija Sisak, čiji dim plamena se mogao vidjeti sa proplanaka Kozare.)
Grupa je u tom trenutku brojala 45 punoljetnih muškaraca. Ujedno bio je to treći pokušaj ove grupe nakon prethodna dva neuspjela. U jednom od neuspjelih pokušaja stradala su dva člana grupe tako što su naišli na zasjedu od strane neprijatelja.
Nedaleko od ušća potoka Mlječanice u rijeku Unu, grupa prelazi rijeku i stupa na prostor Republike Hrvatske koji je tada bio pod kontrolom vojske « Srpske Krajine ». Prelazeći prugu, nedaleko od zaseoka Baćin bivaju primjećeni od strane navedene vojske, gdje dolazi do otvorene pucnjave što
grupu dovodi do rasula i dijeli je na dva dijela. Druga grupa dolazi na prostor slobodne teritorije-grada Sunje 23.9.1992, dok je prva, veća grupa došla desetak dana prije ovog datuma. Iako je nekoliko sudionika grupe bilo ranjeno, niko od 45 muškaraca nije izgubio život.
Trasa 3: Krčevine (Kozarac) – Turjak (Bosanska Gradiška), 18 kilometara. NEKOMPLETIRANA TRASA (crvena linija)
U prvim sedmicama napada na Kozarac u zaseoku “Krčevine” formira se grupa od 7 muškaraca i 3 žene, nakon čega se zapućuje u pravcu sjeveroistoka, prema Bosanskoj Gradišci. 23. 06. 1992. u zaseoku Turjak bivaju zarobljeni od strane Prve čete Drugog bataljona Prve gradiške brigade, a potom ubijeni.
Komandir čete, Rade Macura čeka presudu od strane Suda Bosne i Hercegovine koja će se izreći u oktobru 2023. godine. Tijela ubijenih ekshumirana su 2003. godine na Turjaku.
Kako kaže Bešlagić, nalazimo se na geografskom prostoru gdje se u posljednih 30 godina svjedoči nesvakidašnjim rutama koje je čovjek bivao primoran napraviti ili izbjegavati. I jedne i druge su bile samoinicijativne, u želji za život i slobodu.
Ono što je zajedničko rutama iz 1992. i 2020. godine jeste upravo narod. Narod koji se bori da (pre)živi na prostoru između istih i koji svojim djelovanjem i svakodnevnim angažmanom nastoji ići Šerinim «uzgor», a nikako «uzdol», jer svaki sljedeći dan je ruta kojoj negdje postoji alternativa.
Izložba će biti otvorena do 10. decembra. Ako ste u Barlinu ili vas navede put u Berlin, šteta bi bila propustiti je.
Add comment