Kozarac.ba

Salimine vragolije


Redžić piše: Što više starim sve se češće vraćam u djetinjstvo pronalazeći trenutke, ljude I dogadjaje koji me ispunjavaju. Odem u vrijeme kad nismo znali ni za depresiju ni za stres, kad su nam male stvari vrijedile puno, vrijeme kad nismo imali puno, a bili puno sretniji.

Često se sjetim dragih osoba koje su ostavile dubokog traga na mom odrastanju i formiranju mog karaktera.

Kozarac i kozarčane bio je glas da su sirovi, zadrti, tjesnih karaktera i da im treba vrlo malo da potegnu čakiju. Bio ih je glas da su prilično grubi prema ženama, koje su bez pogovora morale provoditi volju svojih muževa. Moja iskustva su drukčija. I u tom takvom konzervativnom Kozarcu žene su držale tri ćoška kuće, ravnopravno učestvujući u svim aktivnostima.

Salima Sušić je bila osoba koja je razbila stereotip žene domaćice koja je tu samo da sluša i odobrava. Bila je iskrena, otvorena i bez dlake na jeziku. Snalazila se u svakoj sredini i vrlo često zasmijavala prisutne svojim doskočicama.

Jednom prilikom, poslije mevluda, povela se priča o zagrobnom životu. Ljudi su jako cijenili i poštovali našeg hodžu, Teofik-efendiju. Pričajući tečno, sugestivno i razgovijetno o dženetskim ljepotama hodža je spomenuo i dženetske hurije. Nakon što je hodža završio izlaganje javila se Salima: A ima li tamo kakvih huraca, efendija?.

Salima je vrlo rano ostala udovica, a izgubila je i sina jedinca, mog najbližeg druga iz dječijih dana. I pored ova dva velika gubitka Salima je sačuvala svoj vedri duh i svoju sklonost ka druženju i šalama.

Ratni vihor doveo ju je do St. Louisa u Sjedinjenim Državama. Svoje godine dobro je nosila, a kako je u St. Louisu velika kolonija naših nije joj bilo teško da pronadje odgovarajuće društvo svojih vršnjakinja, takodje udovica, većinom iz Kozarca i Prijedora. Bile su primjer mladjim generacijama kako se fino i veselo može družiti i provoditi vrijeme.

U istom gradu živio je i jedan naš adže, čovjek koji je ostao udovac i dio svoje starosti provodio sam. Čuo je on za grupu tih vremešnih udovica i odlucio da ponudi jednoj od njih da ostatak života provedu zajedno.

Helem skonta adže da mu se najlakše obratiti Salimi jer je neklako najotvorenija i najpristupačnija.

Razgovor je otprilike tekao ovako:

– Eto vala ja mislim da bi bilo fino kad bi se ti preselila kod mene pa da vrijeme provodimo zajedno, bilo bi nam lakše oboma.

– A što bi nam bilo lakše, kako bismo provodili vrijeme, upitala je Salima.

– Pa pričali bismo, pili zajedno kafu, zajedno provodili vrijeme, šetali…

– A one stvari? vrlo ozbiljnim tonom i ozbiljno namještenom facom , upitala je Salima.

Očekujući sve drugo osim toga, adže je odmahnuo glavom, okrenuo se i otišao.

U St. Louisu sam bio nekoliko puta, a nikad nisam navratio kod Salime, iako mi je bila neizmjerno draga. Jednom sam je sreo kod zajedničkih prijatelja i bio je to vrlo dirljiv susret. Razlog što je nisam posjetio je taj što je stanovala koz zeta Milorada koji je dokazani veliki, veliki četnik i nisam želio da se sretnem snjim.

Nakon Salimine smrti, prvim dolaskom u St. Louis otiišao sam na njen mezar i oprostio se od nje moleći dragog Allaha da njenoj duši podari dženetski mir.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.