Kozarac.ba

Salimine vragolije


Redžić piše: Što više starim sve se češće vraćam u djetinjstvo pronalazeći trenutke, ljude I dogadjaje koji me ispunjavaju. Odem u vrijeme kad nismo znali ni za depresiju ni za stres, kad su nam male stvari vrijedile puno, vrijeme kad nismo imali puno, a bili puno sretniji.

Često se sjetim dragih osoba koje su ostavile dubokog traga na mom odrastanju i formiranju mog karaktera.

Kozarac i kozarčane bio je glas da su sirovi, zadrti, tjesnih karaktera i da im treba vrlo malo da potegnu čakiju. Bio ih je glas da su prilično grubi prema ženama, koje su bez pogovora morale provoditi volju svojih muževa. Moja iskustva su drukčija. I u tom takvom konzervativnom Kozarcu žene su držale tri ćoška kuće, ravnopravno učestvujući u svim aktivnostima.

Salima Sušić je bila osoba koja je razbila stereotip žene domaćice koja je tu samo da sluša i odobrava. Bila je iskrena, otvorena i bez dlake na jeziku. Snalazila se u svakoj sredini i vrlo često zasmijavala prisutne svojim doskočicama.

Jednom prilikom, poslije mevluda, povela se priča o zagrobnom životu. Ljudi su jako cijenili i poštovali našeg hodžu, Teofik-efendiju. Pričajući tečno, sugestivno i razgovijetno o dženetskim ljepotama hodža je spomenuo i dženetske hurije. Nakon što je hodža završio izlaganje javila se Salima: A ima li tamo kakvih huraca, efendija?.

Salima je vrlo rano ostala udovica, a izgubila je i sina jedinca, mog najbližeg druga iz dječijih dana. I pored ova dva velika gubitka Salima je sačuvala svoj vedri duh i svoju sklonost ka druženju i šalama.

Ratni vihor doveo ju je do St. Louisa u Sjedinjenim Državama. Svoje godine dobro je nosila, a kako je u St. Louisu velika kolonija naših nije joj bilo teško da pronadje odgovarajuće društvo svojih vršnjakinja, takodje udovica, većinom iz Kozarca i Prijedora. Bile su primjer mladjim generacijama kako se fino i veselo može družiti i provoditi vrijeme.

U istom gradu živio je i jedan naš adže, čovjek koji je ostao udovac i dio svoje starosti provodio sam. Čuo je on za grupu tih vremešnih udovica i odlucio da ponudi jednoj od njih da ostatak života provedu zajedno.

Helem skonta adže da mu se najlakše obratiti Salimi jer je neklako najotvorenija i najpristupačnija.

Razgovor je otprilike tekao ovako:

– Eto vala ja mislim da bi bilo fino kad bi se ti preselila kod mene pa da vrijeme provodimo zajedno, bilo bi nam lakše oboma.

– A što bi nam bilo lakše, kako bismo provodili vrijeme, upitala je Salima.

– Pa pričali bismo, pili zajedno kafu, zajedno provodili vrijeme, šetali…

– A one stvari? vrlo ozbiljnim tonom i ozbiljno namještenom facom , upitala je Salima.

Očekujući sve drugo osim toga, adže je odmahnuo glavom, okrenuo se i otišao.

U St. Louisu sam bio nekoliko puta, a nikad nisam navratio kod Salime, iako mi je bila neizmjerno draga. Jednom sam je sreo kod zajedničkih prijatelja i bio je to vrlo dirljiv susret. Razlog što je nisam posjetio je taj što je stanovala koz zeta Milorada koji je dokazani veliki, veliki četnik i nisam želio da se sretnem snjim.

Nakon Salimine smrti, prvim dolaskom u St. Louis otiišao sam na njen mezar i oprostio se od nje moleći dragog Allaha da njenoj duši podari dženetski mir.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.