Kozarac.ba

KOZARAC-Jutarnji trač…

Jadnog dana u rano proljece, jedan mali leptir pokusavao je da se oslobodi svoje cahure. Kada se pojavio mali otvor, covjek koji je slucajno tuda prolazio, zagledao se u taj savrseni prirodni proces, „radjanja leptira“. Poslije prilicno vremena i jako puno truda, otvor je bio tek nesto veci, cinilo se da ce leptir izgubiti ovu bitku.

Tada je covjek odlucio da se umijesa i pomogne leptiru. Uzeo je noz i presjekao cahuru, vodeci racuna da ga ne povrijedi.

Leptir je odmah i bez velike muke izasao iz cahure, ali njegovo tijelo bilo je slabo i nemocno, a krila su se jedva pokretala.

Covjek je nastavio da gleda u leptira, misleci da ce konacno rasiriti krila i odletjeti. Medjutim, to se nije desilo.

Nije bio u stanju da leti, tijesna cahura i napor koji leptir mora da ulozi da bi prosao kroz njen mali otvor su neophodni da bi tecnost iz njegovog tijela bila potisnuta u krila. Na taj nacin leptir postaje spreman da poleti u trenutku kada se oslobodi svoje cahure.

Zivot primorava leptira da napusti svoj ljusku, tako da postane jaci i u stanju da raste i razvija se.

Tako zivot i pred nas u svakome momentu, stavlja razne izazove, cas sa dobrim, cas sa losim i moramo se suočavati sa njima jer sa svakim novim sve smo jaci, kao sto narod kaze:”Sto te ne ubije, to te ojaca”, a ja imam obicaj reci da je bolje dobar oziljak na licu, nego ruzna ciba 😉

Skoro sam pisao da su najteze bitke one koje insan vodi sam sa sobom, sa svojim nefsom. I lakse je naci trunku u tudjem oku, nego vidjeti balvan u vlastitom i zaista nije jak, ko je jak u hrvanju, nego onaj koji se u srdzbi savlada.

I to je, sto cesto puta zaboravimo, svakodnevna bitka. I svaki momenat, zaista svaki, bio on dobar ili los je kusnja za nas, da se vidi kako cemo se ponasati, da li cemo biti zahvalni na dobrome koje nam dolazi, odnosno da li cemo biti strpljivi na teskocama. A i te teskoce su u stvari djela ruku nasih, sto smo sami uradili, i teskoca moze biti i kazna i opomena, i oprost i uputa…

Svakodnevno u zivotu, treba da se borimo protiv zla oko nas a da pozivamo na dobro, ali svakako prije toga moramo se boriti sami sa sobom.

Nerijetko, mi nismo u stanju vidjeti vecu sliku i ne znamo pravu prirodu desavanja, i ono sto se u prvi momenat cini losim po nas na kraju ispadne dobro, i obrnuto, zbog toga i ne trebamo previse postavljati pitanja zasto se nekada nesto desi, vec prihvatati to kao odredbu koja nas nije mogla mimoici i biti zahvalan ili strpljiv.

Svako jutro vodim bitku sa sobom i svojim sejtanima, da ustanem i odem na sabah u dzemat. Sad je to jos i relativno lako, duge su noci i ima se vremena i naspavati, a svakako kratak je dan i steta je zimi propustiti minut svijetlosti.

Sabah u dzematu, 27 puta je vrijedniji neko kod kuce, a ispravno je da se i kod kuce klanja, ali svako ko se trudi da nesto zaradi, uvijek gleda kako da to bude vise, pa po logici bolje je danas zaraditi 27 000, nego 1000, i to je sigurno dobra motivacija za bilo koga. Tu crpim energiju za ovo sto radim, na ovoj stranici, u FK Bratstvu, sa nasim vatrogascima, optimistima i inace kada izadjem u carsiju medju svoj narod, na uobicajnu jutarnju kafu.

Nisam ni ja svetac, pa me sejtan nadvlada, a i ja njega, uz podrsku koja silazi niz sedam nebesa…

Jutros sam imao dobro prolazno vrijeme, ezan je krenuo u momentu kad sam palio auto, sto je sasvim dovoljno vremena da stignem na vrijeme. Vozeci u rikverc, vec na startu, poprijecilo mi se auto na izlazu jer je neko na brzinu usao u pekaru da kupi kruh, i to u biti nije nista neuobicajno, i zaista brzo mi je i oslobodio izlaz.

U tom momentu, u retrovizoru sam ugledao pjesaka, koji se kretao ka pekari i pazeci da njega ne zakacim, izlazeci kucnem u auto, koje iskreno nisam ni primjetio, crno u mraku, nepropisno parkirano.

Kriv sam naravno, njegovo ne propisno parkiranje, ne oslobadja me krivice i nije mi zelja da uopste pisem o tome sto se desilo, to se jednostavno desi, i sve se rijesilo po redu i zakonu, vise zelim to pokazati kao pouku, ibret, prvo sebi, a i svima koji citate ovo, kako zivot u casu promjeni nase zivotne, da ne kazem, svakodnevne, planove.

Nisam stigao u dzemat, zaradio sam samo 1000, opet je dobro jer sam imao vremena klanjati u kuci, dok smo cekali da dodje saobracajna policija da napravi uvidjaj.

Umjesto kafe, popio sam prvo caj sto mi je posluzio konobar iz Picadillya (i zahvaljujem se zaista na usluzi), prvu kafu dali su mi kroz prozor diskoteke Spider, i smotali cigaru, (hvala i njima ;)) i sreca sto nisam sinoc nista cugao do sabaha jer sam morao i duvati 🙂

Na kraju, ukocilo me u kicmi, tako da se sav taj udes ucinio malim u odnosu na to kako ukocen izaci iz policijskog auta 🙂

Mislio sam jutros tracati a evo kako viditi poceo sam pisati vazove 🙂 Nadam se da mi ne zamjerite na tome, a na kraju ovo vam je iz prve ruke, jedna strana price o tome sta se jutros desilo na sred Marsalove ulice 🙂

Ono sto te ne ubije, to te ojaca, budi galantan i kad padas, i pad je let, sto duzi to bolje, duze letis 🙂 a isto otreses na kraju 🙂

Ustani, otresi prasinu, zivot ide dalje, nasi najmladji fudbaleri, clanovi nogometne skole FK Bratstvo, danas su otisli u Prijedor gdje ce nastaviti takmicenje u zimskoj ligi 2017.

Nemamo jos informacija o rezultatima, ali na kraju to je i najmanje bitno, bitno je da ova djeca imaju sretno djetinstvo i uspomene koje ce ih vezati za Kozarac, bas ko sto veze sviju nas koji ovo mjesto osjecamo sa dusom, i znamo kako dise ta Kozaracka dusa…

Evo nas na koncu sijecnja, dan po dan i iscuri januar, jedan od “tezih” mjeseci, za ovih 20 dana, na FB smo objavili preko 3000 slika, vise ih i ne brojimo, prosli smo zajedno kroz ovo sivilo, gledajuci ljepote nase carsije i svjetla lica nasih sugradjana.

Od ponedeljka, vjerujte mi, ide bolje vrijeme, djeca ce krenuti u skolu, za njima i njihovi roditelji, kao i ucitelji i nastavnici i vec ce carsija zivnuti ujutro, ne racunajuci standardni cetvrtak i pijacu te petak i dzumu.

Stize na 1. mart, i kratki februar, je vec vrijeme da se pokrene inicijativa za okupljanje predstavnika Mjesnih zajednica i udruzenja, te zajednicki radi na planiranju nekih aktivnosti.

Najavljeni su i izbori za nove sastave clanova Savjeta MZ-a, medjutim ne primjete se neke aktivnosti na tom planu.

Priblizava nam se i ljeto, ma kako sad daleko se cinilo, i vrijeme je da razmisljamo o manifestaciji Dani Kozarca, jer vec sad ima najava nekih dogadjanja i zaista treba dosta raditi na nasoj komunikaciji kako bi sva ta dogadjanja podigli na jedan veci i ozbiljniji nivo, a siguran sam da ce to napraviti pozitivne promjene na sam kvalitet i standard zivljenja u Kozarcu i njegov daljni, prije svega opstanak, i razvoj.

Ima jos dobri inicijativa, iako se jos uvijek cine kao masta i snovi zanesenjaka, ja vidim svjetlo na kraju tunela, a naravno vrlodobro mi je jasno od kud u tunelu i zasto je oko mene jos uvijek mrak…

Ali da vas ne tusim dalje, nedelja je dan za odmoriti, od jutros, kako se oslobodila cesta nakon udesa 🙂 cijelo vrijeme kolone auta prolaze ka Mrakovici, iako je oblacno i pohladno vrijeme, za ljubitelje snijega su jos uvijek idealni uslovi.

Za kraj, zelim se jos ovom prilikom, sumirajuci januar 2017, zbog pocetka nove skolske godine, zahvaliti svim mojim Kozarcanima, koje sam imao prilike slikati tokom januara, radnom i neradnom narodu, te se nadam da nisam nikoga uvrijedio objavljivajuci ih kroz traceve, i ako jesam, ili ako budem, da mi i halale a i jave kako bih sto prije mogao ukloniti sa stranice. Isto je i za kuce, i nadam se da mi vlasnici kuca to ne zamjeraju, ja zelim poput moga brata Samira, prikazivati Kozarac ocima ljubavi, a naravno, nisam melek, i mogu vas opalilit u rikverc pred pekarom…

Cesto puta, sam se pitam i trazim odgovore zasto se nesto desi, ili pak nije ostvarilo, i zasto recimo, nekada prespavam na posao iako navijem tri alarma?

I zaista lako se pitati, lako je traziti lijeka kod doktora, najteze je i problem je kad dobijemo odgovore, kad nam doktor prepise recept za lijek, tad najcesce i ne odemo u apoteku da podignemo lijek i da pet puta na dan popijemo po jednu bijelu i jednu zelenu tableticu, kako bi bolovi u kicmi prestali, nego se i dalje cudimo, gdje je tu pravda, sto se to dogadja, sto boli i dalje kicma? I dalje se pitamo, jer je lakse, nego drzati se terapije?

I stvarno, zasto prespavam?

Selam Kozarac, samo da kicma prodje, da se mogu na ruku sagibati 😉 pametnom, i isaret dosta…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.