svaboNe treba biti pravni stručnjak da bi čovjek znao da “ugrožavanje nacionalne sigurnosti” predstavlja teško krivično djelo, a to što rade političari u Bosni i Hercegovini moglo bi se tako okvalificirati. Jedino nije jasno zašto državno tužilaštvo ništa ne poduzima. Niko ne bi smio biti iznad zakona.
Naravno, tu su potencijalno i druge pravne kvalifikacije, kao, recimo, “izazivanje nacionalne i vjerske mržnje”, “proizvodnja netrpeljivosti i podsticanje na sukobe” ili, jednostavno rečeno, “uznemiravanje javnosti”. Svi smo nemoćni svjedoci kontinuiranih političkih igrica koje imaju za cilj da dignu tenzije, zavade narod i odvuku pozornost od stvarnih ekonomskih problema.
Kada tenzije kulminiraju, lideri stranaka na vlasti licemjerno govore o “potrebi pomirenja naroda”, a svi znamo da su oni “posvađani”. Sami sa sobom, ali i ekonomskom logikom. To što rade Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, a i neki drugi najveća je opasnost za narod koji želi živjeti u miru i sigurnosti jer, ako bi se (ne daj Bože) zaratilo, siguran sam da neće njihova djeca ratovati i gubiti glave (valjda smo iz prošlog rata nešto naučili).
Srećom, neće se zaratiti zato što je “pogonsko gorivo” već odavno potrošeno, ali će Bosna i Hercegovina i dalje gubiti vrijeme u političkim preigravanjima, koja nikome, osim elitama, ne donose korist. Mogu se oni mjesecima i godinama natezati u vezi sa 9. januarom, ali se ništa bitno neće promijeniti (ili dogoditi) jer to nije najvažnije pitanje, samo će bezveze trošiti narodne pare i kupovati vrijeme.
Pitanje svih pitanja jest standard građana, bijeg od siromaštva i priključak na evropske pruge i puteve.
Zakon akcije i reakcije
Koliko vozova i kojom brzinom danas vozi kroz Bosnu i Hercegovinu? Koliko je autocesta ili drugih saobraćajnica napravljeno u posljednjih 20 godina? Koliko je ljudi dobilo posao, ne računajući onih 90.000 koji su otišli, recimo, u manje od dvije godine? Koliko je para potrošeno za isforsirano održavanje na vlasti (kroz najgluplji i najskuplji politički marketing) pojedinaca i “struktura”, koje su potpuno nesposobne i nezainteresirane da organiziraju funkcionalni život unutar jedne zajednice?
I ko treba odgovoriti na sva ta pitanja? Deveti januar ili referendum o njemu sigurno ne.
Naravno, ni referendum o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine Srbima ne bi ništa promijenio. Bilo bi gore nego što jest. Kao što ni (do ludila ispolitizirani) popis stanovništva nije popravio ekonomsku statistiku. Kao što ni Mehanizam koordinacije u pristupanju EU-u, koji je koštao narode i građane Bosne i Hercegovine milijardu KM kredita od MMF-a, nije donio nikakvog dobra (pokrpljene su “rupe na putu”, ali su “mostovi” i dalje u očajnom stanju). Kao što ni glupo i usiljeno “bošnjačko jedinstvo”, u liku i djelu Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, ne donosi dobrobit državi i njenim građanima. Kao što ni Čovićevo lukavo proigravanje “trećeg entiteta” ne donosi korist Hrvatima, već samo dodatno usložnjava komplicirane odnose koje ti ljudi proizvode.
U međuvremenu, institucije (Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara) “statiraju u kukuruzu”. Odluke donose pojedinci koji su uzurpirali (oteli) nadležnosti i dali sebi za pravo da se lažno predstavljaju i odlučuju umjesto “narodnih predstavnika”. Da su, recimo, Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nezavisne poluge vlasti, mogli su dosad nekoliko puta podići optužnice i skloniti s političke scene uzurpatore, odnosno ljude koji su prisvojili nadležnosti koje im po Ustavu ne pripadaju. Što bi bilo sasvim logično u svakoj normalnoj državi. U suprotnom, šta će im onda zakonodavna i izvršna vlast? Nepotrebno plaćaju armiju ljudi koja ni o čemu ne odlučuje, a provode sve ono što “gazde” kažu. Ili “gazde” njihovih “gazdi”? Neki čudan sistem, nepoznat u teoriji države i prava.
Istina, tu je i Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice (OHR), koji se u principu ne miješa u svoj posao, kao ni PIC (Vijeće za provedbu mira, odnosno Dejtonskog mirovnog sporazuma). Prepustili su, ratom izmrcvarenu i unakaženu, Bosnu i Hercegovinu šačici samozvanih vođa, koje rade samo u svom interesu koristeći se svim mogućim manipulacijama… Kada jednom od njih ponestane pogonskog goriva, odmah ga drugi “pogura” proizvodnjom nekog novog događaja kojima će napuniti baterije, kao što je slučaj s “inicijativom” Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu, koja ima za cilj, svjesno ili nesvjesno, da podigne rejting posrnulom Dodiku.
Slično je i s tajnim “dokumentom” OSA-e (Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine) “o prisluškivanju funkcionera i privrednika Srbije”, što treba ili zasjeniti aferu u vezi s prisustvom većeg broja agenata iz te susjedne države na komemoraciji u Potočarima, kada je napadnut premijer Aleksandar Vučić (što baca novo svjetlo na događaj) ili podići rejting posrnulom Izetbegoviću (u trenu kad su se četiri visoka funkcionera SDA pobunila protiv njega).
Sad, mogao bi neko pitati – kakve to veze ima s Izetbegovićevim rejtingom? Pa, u tome i jest smisao te prljave političke igre: kad god neko plasira informaciju koja ima za cilj da homogenizira vlastitu naciju za svoje partikularne interese, on na taj način “homogenizira” i suprotnu stranu! To je poznati “zakon akcije i reakcije”, po kojem funkcionira poslijeratno bh. društvo. Ako naciji prijeti opasnost, ako se homogenizira, sasvim je prirodno da “traži” jakog vođu koji će je “spasiti”. Bez obzira na to što stvarne opasnosti nema, već samo izmišljene.
Sve su to politikantske igrice u kojima “mašinerija” oko vođe izmišlja “događaje” ili “probleme” s ciljem da se što duže ostane na vlasti (vlast donosi različitu korist) ili da bi se prikrile objektivne dubioze u društvu, koje su uvijek, direktno ili indirektno, ekonomske prirode. Ako neko u nekoj državi živi kao iz bajke, a drugi imaju jedva za hranu i račune, u kojoj je srednja klasa svjesno i planski potpuno uništena, to ne može biti samo sposobnost i lucidnost pojedinaca, već sistemska korupcija, koja stvara bogatu i od naroda otuđenu elitu.
‘Nacionalna priča’
Za primjer, pokušajte vi otvoriti elitni restoran u centru Banje Luke u bivšoj robnoj kući “Boska”, koja je prodana (u “privatizaciji”) za 1,5 miliona eura (procijenjena šteta za državu iznosi 15 miliona eura). Ili pokušajte podići kredit u nekoj od banaka u entitetu Republika Srpska (koje, jedna za drugom, propadaju) kojim ćete kupiti skupocjenu vilu u Beogradu i iznajmiti je za 5.000 eura mjesečne najamnine.
To govorim samo kao ilustraciju, jer ni u entitetu Federacija BiH nije ništa bolje – samo su stvari bolje prikrivene, ali građani dobro znaju ko šta ima i ko je na kakav način stekao svoje bogatstvo. Nažalost, to ne znaju institucije ili se prave da ne znaju. Nije se pametno “bosti s rogatima”. Zapravo, nikada nije pravi trenutak zato što se stalno proizvodi utisak da su “nacionalni interesi” ugroženi, dok društvo i država sve više propadaju, odnosno većina građana živi na granici siromaštva ili ispod nje.
Zato se, uvijek iznova, prodaje ta “nacionalna priča” (toliko se ponavlja da su ljudi već počeli vjerovati u nju) mada ona nema nikakve veze s političkim, odnosno, ekonomskim funkcioniranjem države. U kojoj se precizno zna (ustavno je definirano) ko šta radi i ko je za šta odgovoran i nadležan (trodioba vlasti). Kao i mehanizmi kontrole, transparentnosti i javnosti rada, odnosno mogućnost opoziva ili ostavke u svakom trenutku. Ne treba čekati izbore ako neko krši Ustav i zakon.
Svako uzurpiranje nadležnosti predstavlja ugrožavanje nacionalne sigurnosti i kažnjivo je po zakonu, koji država mora provoditi jer to je njen osnovni posao (država kao “sredstvo prinude”). Ako ga ne provodi, recimo, za određene pojedince i elite, onda je to težak problem, koji govori o tome da nismo svi jednaki pred zakonom i, u tom slučaju, građani imaju pravo na “građansku neposlušnost”.
Kad je prvi put neka odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prekršena, neko je morao završiti u zatvoru. Sankcije služe ne samo za kažnjavanje već i za odvraćanje od istih kaznenih djela jer – ljudi koji čine krivična djela jesu kriminalci, a ako nisu sankcionirani, oni se mogu (nesmetano) kandidirati ili biti izabrani na najviše funkcije u državi. U demokratskom društvu koje nije skrojeno po mjeri građana, već po mjeri onih koji su skloni tome da uzurpiraju (ne samo vlast).
To se zove kriminalizacija države. Odozgo pa nadolje. Ili – riba smrdi od glave.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
( Nihad Đozić; Al Jazeera)
Add comment