svabo
Prodje i prvi dan ove Nove 2017. godine, i naravno, nista se toliko znacajno nije dogodilo i promjenilo, osim da smo kalendarski godinu stariji.
Kako mi pamet polako stize godine, ucini mi se da nista necu propustiti ako za tu najludju noc odem ranije u krevet, kako bih poranio i uzivao u novom danu. Tako je i bilo, naravno ne osudjujici nikoga ko se osjeca mladim i ludim i ko se sinoc ludo provodio do ranog sabaha.
A jutros je dan bio prekrasno suncan iako pomalo prohladan, i na prvi pogled mogli su se samo vidjeti tragovi od sinoc, i pokoji vrijedni insan.
Nista se nije i nece promjeniti ako mi sami sebe ne promjenimo, uglavnom sjedimo i cekamo da neko uzme carobni stapic i jednim pokretom, poput Mandraka, promjeni nasu realnost, nasu svakodnevnicu. I uvijek nam je neko drugi kriv, svaki put, nikad da sami sebe pogledamo u ogledalo i priznamo da je nekada i do nas.
Svjesni smo prolaznosti vremena i zivota, vidimo tragove onih koji su ovdje zivjeli prije nas. Nije Kozarac jednom u svojoj istoriji bio porusen i popaljen do temelja. Dizao se on i prije iz pepela, digao se i ovaj put, do nas je sad da ga cuvamo i da se borimo za njega.
U sekundi mozemo promjeniti sebe, i odluciti da ustanemo, da se pokrenemo, da se nastavimo boriti, i u toj sekundi licne spoznaje i odluke, promjenice se i svijet oko nas. Jasnije cemo vidjeti sta imamo a gdje se moramo promjeniti, i konacno poceti da se borimo protiv uzroka a ne sa posljedicama.
Dragi moji, nas najveci trenutni problem jesu nasi naruseni medjuljudski odnosi, zavist, smutnja i pesimizam uvukli su se u ovu carsiju, i protiv toga se svi zajedno moramo boriti, svako u svome dvoristu pa dalje oko sebe i svoje okoline. Moramo se poceti boriti za svoju drustvenu zajednicu, za svoju mahalu, svoj dzemat inace nam predstoji neminovna propast.
Brinemo se za Siriju, i treba da se brinemo, ali braco i sestre, ne vidimo da nam brat s bratom ne govori, da je materijalizam nadvladao da se trgaju rodbinske veze zbog medze ili hrastova panja? Kuda ovo sve vodi?
Niko nama nije kriv sto u zadnjoj trecini Ramazana, dva dana pred Bajram idemo na otvor tamo neke prodavnice, da se mastimo kobasicama i zaljevamo pivom. Niko nas nije, kao u logore, puskom tamo natjerao, vec smo sami dobrovoljno tamo otisli. Niko nas ni danas ne tjera da bilo gdje moramo ili ne moramo kupovati, i ne treba biti licimjeran, o tome svako na kraju sam licno odlucuje gdje ce trositi svoje pare.
Niko nama ne brani da pomazemo nase vatrogasce, niko nas ne sprijecava da izgradimo vatrogasni dom, niko nam ne brani da igramo nogomet, da pomazemo nase FK Bratstvo da se takmici, da podrzimo klub da pruzi nasoj djeci sretno djetinstvo, koje ce ih vezati za Kozarac, da se nakon uspjeha, vrate i pomognu svoje mjesto.
Niko nam to dragi moji Kozarcani, ne brani, sve je to do nas, krenuvsi licno od svakog pojedinacno.
Stvarno me cudi da neko moze doci u Kozarac i recimo pitati sto nije ukrsena glavna ulica, a ni da se predstavi a kamo li da donese jednu sijalicu za njeno ukrasavanje. Nije li to licimjerno dragi moji?
Koliko nas je potpomazucih clanova vatrogasnog drustva? Moto je bio svaka kuca jedan clan, clanarina je 60 KM godisnje, koliko se vjerujem potrosi u jednoj noci, a svi ocekuju da su im kuce bezbjedne od pozara, poplava, svi bi neke odgovore, dokle se doslo sa ovim sa onim.
Koliko nas je u Klubu100 FK Bratstvo, a trazimo javno izvjestaje sa Skupstine? Koliko nas je clanova kluba, a kao to je nas kozaracki ponos, to je nasa istorija koja ne smije propasti i slicno, a koliko nas zapravo danas podrzava FK Bratstvo?
Da ne nabrajam dalje, i da ne ulazimo u rasprave zasto je to tako, vec da se konacno trgnemo, osvjestimo, i pocnemo zaista sa djelima brinuti dalje za Kozarac i njegov drustveni, kulturni, sportski i zabani zivot.
Neki su primjetili da nije objavljen zvanicni izvjestaj sa Skupstine FK Bratstva koja se odrzala 29. decembra 2016. u prostorijama kluba.
To svakako ima svoje razloge, neke sam skoro nabrojao, ali ono sto je bitno jeste da klub nece stati sa radom, da se na skupstini pojavilo 10-15 lavova, spremnih dati i krv za Bratstvo, i da znaju sta hoce, i kako. Treba im samo vremena i malo podrske i optimizma.
Probleme znamo, trazimo rijesenja, a imamo sta i pokazati:
Za ovo se vrijedi boriti, i vjerujem i siguran sam da ce se uz rad i zalaganje doci i do vece i sire podrske. Malo zaboli kada neko iz daleka kaze da je to problem samo nas roditelja ove djece, ali znamo da jedna lasta ne cini proljece, pa nece i ta, i vjerujem da ima kozarcana kojima je FK Bratstvo vise od jednog sportskog kluba, tradicija u nasim genima prenesena na trece koljeno.
Nadam se da ste primjetili da smo neke stvari vec pokrenuli, krenuvsi od same stranice, a nadam se da cu uskoro moci pisati o novim projektima koji bi mogli donijeti pozitivne promjene i popraviti stanje u kojem se danas nalazimo.
Ponekad se plasim da pretjerujem sa ukazivanjem na neke pojave medju nama kao zajednici, lakse bi sigurno bilo da pisem o Novogodisnjoj noci i kako smo se lijepo proveli, izigrali, mezili, pjevali, svjesno sam izabrao ovaj tezi put, i nadam se da cu se odrzati na tom pravcu.
Pred nama je nova godina, nova sezona, imamo dva tri mjeseca za planiranje i dogovaranje, a nakon toga s pocetkom proljeca i novim vjetrom u ledja u borbu i realizaciju. Imamo vremena da se mobilisemo, povezemo, i na kraju u ljetnom periodu svi zajedno druzimo i zabavljamo, te ciglu po ciglu gradimo novi ljepsi Kozarac.
Znamo da je to dug i neizvjestan proces, ali svakako vise nemamo sta izgubiti, jednom izbjeglica, citav zivot izbjeglica…
Treba da nam je Kozarac, poput Ka'be u Islamu, kibla prema kojoj se okrecemo, ma gdje bili u svijetu, i stim cemo dokazati svoju pripadnost ovoj carsiji i svoju ljubav prema njoj. Svako u svojim mogucnostima i sposobnostim.
Jedinstvo je danas vadzib, i neka nas svakakvih!
A ima nas svakavih, i u svima nama barem trun dobra koje treba izvuci na povrsinu, cijeniti i cuvati, i sve je zaista do nas samih, kako svoju dusu zaposlimo, ako bude vise okupljena dobrim, manje ce ciniti zla, a dusa je sklona zlu.
Ima provokatora koji me znaju nasikirati sa pedeset razloga pa ne mogu doci sebi do proljeca, ali ima i onih koji razumiju o cemu pisemo i na sto ukazujemo, i koji zele pomoci Kozarcu, zbog takvih i pisem ovaj prvi ovogodisnji Jutarnji trac, sa vjerom i nadom da cemo zajednicki napraviti promjene, popraviti medjuljudske odnose, povezati rodbinske veze i biti zajednica koja ce se potpomagati i upucivati na dobro a boriti i upozoravati na zlo.
Selam Kozarac, nemoj da ne bi sta zamjerili.
Add comment