Kozarac.ba

“Sad ga zovu Kroka”

U prijeratnom Kozarcu zivio je jedan ‘Kroka’. Rodjen je 1967. godine, a kuca mu je bila odmah do malog crvenog mosta preko Starenice u sokaku koji je pocinje preko puta Vatrogasnog, a povezuje glavnu kozaracku ulicu (Marsala Tita), carsiju, sa Kalatom.

25. maja 1992., drugog dana napada na Kozarac, dok smo kroz Kalatu jurili prema vrhu carsije i Kozari i prolazili bas pored crvenog mosta,u kucu je pogodila granata.

Mnogi Kozarcani, pa i oni iz same carsije, nisu znali Krokino pravo ime. Zvao se Damir Blazevic i prve 4 godine osnovne ucila ga je moja stara (tada samo ‘mama’). Zato sam ja nekako oduvijek znao kako se zove. Isao je kasnije u prijedorsku Gimnaziju, ali to dugo nisam znao, a sigurno ne ocekivao, mada, onda kada sam saznao, nisam bio zacudjen.

‘Pa da,… logicno.’ Nisam ocekivao zato sto je Kroka bio carsijsko celjade kojem je na prvi pogled nekako sve drugo vise pasalo od nauke. U njegovom slucaju, samo na prvi pogled. Bio je jedan od onih 5-6 faca koji su istinski predstavljali doba osamdesetih i bili ziva, za sve vidljiva i nezaobilazna slika novih generacija.

Praceni desetinama koji su ih na neki nacin kopirali, pokusavali da ih kopiraju ili se pravili da upravo to ne cine, trazeci neku samo svoju originalnost.

Tako je Kroka, jako brzo, poceo nositi crne kozne hlace i koznu jaknu. Za par mjeseci desetak novih carsijskih faca nabavilo je kozne hlace, a jos desetine bar koznu jaknu i crne visoke cizme. U uhu mu se nazirala mala mindjusa, tako da je i 8% kozaracke muske omladine za jedno ljeto probilo lijevo uho.

Imao je plave oci, dugu plavu kosu i ogromna usta. Kada bi se nasmijao, mogao si mu vidjeti haman sve i jedan zub u glavi. A cesto se kezio ili se meni tek cinilo… E zbog tih usta od malena je dobio nadimak ‘Krokodil’.

Kako se u carsiji svako, pa i najkrace ime opet skracuje, a nadimak (koji je carsija prakticno svakom nalazila) mu isto dodje neka vrsta imena, tako je i Damir preko Krokodila, za prijatelje i neprijatelje, postao Kroka

Jedne zimske veceri, decembar cini mi se, isao sam sa starom (tada jos samo mama) uz carsiju, a kroz ulicna svjetla i pahulje, s druge strane probijala se crna spodoba, duge plave kose. Vidjelo se da cemo se mimoici tacno ispod svjetla preko puta kioska, pored ulaza u skolsko dvoriste. Mati se puno prije nego sto je trebalo u hodu sklanjala u desno, gurajuci mene skoro na ulicu, tako da je putanja kojom se crni kretao na vrijeme bila potpuno cista bez ikakve potrebe i sanse da se u prolazu dodirne ili bar pogleda. Iz usta se nazirala zar cigare i tek na par metara od nas vidjelo se i lice momka, kojeg sam po karakteristicnom hodu i u tami ispred apoteke, odavno prepoznao.

“Dobarvece” – rece spodoba, bacajuci na kratko pogled u lijevo, odajuci time svijest da pri pozdravu same rijeci bez pogleda u oci, nece biti dovoljne. Ne sjecam se vise je li stara odgovorila na pozdrav ili je u iznenadjenju zaboravila ista reci (a necu da lazem). Znam da je rekla:

“Sine, ko je ovo?”
“Kroka, mama”
“Koji bolan Kroka?”
“Pa Kroka, tvoj Kroka!”
“Ama koji ‘moj’ Kroka?”
“Pa Kroka, Damir, sto si ga ti ucila”
“Ma koji Damir? Moj Damir, …Blazevic? Nije sine, ono Damir” (mama je sve (bivse) djake zvala i ‘moj’)
“Ma jeste mama, sad ga zovu Kroka, al’ to je Damir” – rekoh malo s ponosom, da i ja nju nesto naucim.

Krajem osamdesetih Kroka je otisao u Svicarsku. Ne znam sta je radio ni kako je zaradio, ali je ubrzo nabavio motor i njime se ponekad vozao po carsiji. Motori su u kozarackoj kasabi vecini pjesaka inace oduvijek bili nesto i vise i vaznije od samo imidza i statusa. Dobar motor je valjda uvijek podrazumijevao da je i vlasnik poseban tip, mada su neki upravo time, katkad nevjesto maskirali sve ostale nedostatke.

Samo nekolicina, kao mladi kamiondzija Jasmin Hrnic, bili su cool i bez motora. Kroka je uz Jaska, definitvno spadao u ovu grupu. Cini mi se u stvari, sad dok pisem ove redove, da je motor u njegovom slucaju cak oduzimao dio njegove prirodne karizme… ko ce znati, davno je bilo.

Negdje, pred kraj mira, mozda 1990. po Kozarcu se proculo da je Kroka tesko nastradao u Svicarskoj. Kasnije sam iz prica za koje je tek trebalo utvrditi da li su istinite ili tek jos jedna carsijska saga, bazirana na par stock-koli u ‘Trineski’ i ‘Amsterdamu’ i odvaljena (kao) u povjerenju, malo po malo saznao da je Kroka pao s motora. Letio je desetine metara i na kraju zavrsio zalijepljen ledjima na betonskom zidu, a zatim se bezivotno srusio. Nepoznati izvor dalje je navodio da mu do bolnice nisu smjeli skinuti kacigu zbog bojazni da ce mu se prosuti mozak. Zasto se nije prosuo u bolnici, nikog dalje nije zanimalo. Legenda je rodjena, ostalo je pitanje da li ce i da zivi i upozna raju sa svim detaljima dogadjaja.

Kroka je dugo lezao u bolnici, a jos duze ga nije bilo u Kozarcu. A onda, onako bas iznebuha samose pojavio na ulici. Ni lik ni crna koza koju je nosio, tih prvih dana, nisu odavali ikakvu bitnu promjenu u njegovom zivotu. Medjutim, nakon sto bi prohodao, trag tog skoro smrtonosnog pada nikom nije mogao promaci. Kroka je hodao ukocene kicme. Cinilo se sa strane kao da mu gornji dio tijela, zavezan za nevidljivu drsku od metle, klizi kroz vazduh nosen na mrsavim nogama. Cesto bi tih dana opisivao dan kada se u bolnici, nakon stanja kome za koje tada ljekari nisu znali na koju ce stranu prevagnuti, konacno probudio. Jedanput sam imao priliku da cujem pricu o budjenju iz mrtvih kupeci svaki detalj.

Ni njemacki, ni italijanski ni francuski ni retoromanski nisu bili jezici koje je u snu cuo, vec galama i eho zemljaka Krimija iz Kozaruse koji je lutao dugim hodnicima bolnice i na tecnom bosanskom galamio: “Kroka!” ‘Hej, Kroka!”, zvizdeci zatim par puta kao da zove kera. “Kroka! Pa gdje si jebote?”

Kroka bi s sirokim osmijehom zavrsavao: “I kako se covjek ne bi probudio?” ?

Ipak, osim ukocenih ledja, Kroka je postao i ozbiljniji. Neka zrelost u ocima odavala je da se iz cahure carsijskog trendsettera probudio covjek. To vise ni siroki kez ni kozna odjeca nisu mogli sakriti, mada ne vjerujem da je Kroka ista krio.

U medjuvremenu, rat je kucao na vrata Bosne kod Bajine Baste i Malog Zvornika…

(Otrgnuto od zaborava; Satko)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.