Kozarac.ba

Ilijas ef. Mahmuljin-“Umino ognjište”

Zbirka priča “Umino ognjište”, našeg rahmetli Ilijasa ef. Mahmuljina priredio je naš magistar Kemal Bašić, rodom iz Hadžića, koji trenutno živi i radi u Tuzli a koji je prije napisao i objavio knjigu “Kozarac kroz historiju”

Ilijas ef. Mahmuljin (1942-1996) je napisao više priča koje su objavljene u “Preporodu”- islamskim informativnim novinama (Sarajevo) u vremenskom rasponu od nepune dvije decenije. One se po svom obimu razlikuju tako da najkraća priča zauzima oko jednu trećinu stranice, dok najduža ima pet nastavaka.

U ovoj knjizi one su poredane hronološki prema godinama objavljivanja a izuzetak je prva od tih priča “Umino ognjište” prema kojoj je i nazvana ova zbirka Ilijasa ef. Mahmuljina. Jedan od razloga za naziv ove knjige leži u činjenici da je rahmetli Ilijas ef. Mahmuljin, tokom svog života, nesebično i postojano, radio na okupljanju ljudi, pazio da se ne ugase stoljetna ognjišta kao što je to bio slučaj sa Umom, junakinjom jedne priče, njegovao tradicionalne i porodične vrijednosti, mirio zavađene, sklapao prijateljstva, i uopće, radio na činjenju dobra.

To nije bilo lahko, znao je to i Ilijas ef. Mahmuljin koji se svojim profesionalnim opredeljenjem odlučio za taj mukotrpni posao shvativši to i kao dijelom svoje vlastite, životne misije.

Ilijas ef. Mahmuljin je službovao kao imam u džematu Čela kod Prijedora i u džematu Kalata u Kozarcu, i upravo obavljajući svoj posao širio je ljudskost, toplinu, znanje, a te osobine su ga i krasile. Zapravo, svoj posao je radio na jedini mogući način – srcem. Osim toga, Ilijas ef. Mahmuljin je to radio i putem pisane riječi kojoj je darovao dosta svoga slobodnog vremena i koju je i sam veoma cijenio.

Kosmička je istina, da tako kažemo, da se dobro uzvraća dobrim, s toga je i ova knjiga znak pažnje, poštovanja i sagledavanja uloženog truda Ilijasa ef. Mahmuljina i istovremeno čuvanje od zaborava njegovog djela. A da i način života može biti djelo potvrdio je Ilijas ef. Mahmuljin.

Pedagoška ili možda šira socijalna strana rada Ilijasa ef. Mahmuljina vidljiva je iz njegovih naslova i likova u pričama. To su pošteni i vrijedni ljudi, u svakoj prilici pozitivni primjeri drugima. Oni prolaze kroz razna iskušenja i istovremeno ostaju doslijedni svojim moralnim principima. Nisu klonuli duhom, pronalaze snagu – prvenstveno u vjeri, za daljnu i neizvjesnu životnu borbu.

Možda je ponajbolje svoje radove Ilijas ef. Mahmuljin objasnio riječima lika iz jedne svoje priče koji savjetujući maloh Abdul-Malika kaže:
” Sinko, ako te Bog poživi, pa budeš pisao pjesme i ostalo, piši o onom što će čitaoca duševno uzdići, obogatiti. Neka bude što više ljubavi prema čovjeku. Nemoj pisati ono što će vrijeđati druge. Ne služi se previše alegorijom. Ne bacaj ljage na druge ljude, a kamoli na narode. Mnogi su pisali ono što im oko nije vidjelo, niti uho čulo. Stvaraju se i takva djela u kojima autor ne vodi računa hoće li njima plemeniti dušu čitaoca ili će kroz djelo vidjeti ono što će roditi i podstaći mržnju i želju za osvetom”.

Članak mnogo većih razmjera nego što je ovaj bio bi potreban da se iskažu ljudske osobine koje su krasile Ilijasa ef. Mahmuljina kao osobu. Zbog toga se ovom prilikom osvrćemo samo na kratki prikaz njegovog života i djela.

Rođen je 7. marta 1942. godine od oca Sulejmana i majke Ramize u Kozaruši gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga upisuje Gazi Husrev-begovu medresu 1956. godine koju završava sa uspijehom.

Boraveći u tadašnjoj osmorazrednoj Gazi Husrev-begovoj medresi, morao je prekinuti školovanje i otići na odsluženje vojnog roka. Zbog toga je bio u generaciji učenika koji su završili 1964. godine. Nakon toga počinje svoj radni vijek.

Zaposlio se kao imam u aprilu 1965. godine u džematu Čela gdje je ostao oko tri godine. Nakon Čele prelazi u Kozarac u džemat Kalata u kojem je ostao do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.

Od 1983. godine pa do početka agresije bio je vjersko-prosvjetni referent u Odboru IZ Kozarac. U jednom sazivu bio je član Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zbog ratnih dešavanja morao je napustiti svoj rodni grad. Jedno izvjesno vrijeme je proveo u Hrvatskoj, zatim u Mađarskoj i na kraju u Njemačkoj. Nakon završetka rata vratio se u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Lušci Palanku kod Sanskog Mosta. Tu je radeći sa ljudima iz Kozarca, Prijedora i okolnih mjesta čekao povratak u svoj rodni Kozarac. Na veliku žalost, nije ga dočekao. Umro je u Lušci Palanci 13. septembra 1996. godine od posljedica srčanog udara. Dženaza-namaz mu je obavljena nakon dva dana, 15. septembra a ukopan je na mezarju Greda u Sanskome Mostu. Dženazu-namaz mu je kao imam klanjao reisul-ulema u BiH dr. Mustafa ef. Cerić.

Bavio se pisanom riječju, naročito književnim radom pišući pjesme i priče koje su objavljivane u listu Preporod.

Ilijas ef. Mahmuljin, njegov život, ličnost i djelo, nezaobilazni su u proučavanju zavičajne historije Kozarca. A njegovo djelo treba sagledavati u kontekstu bosanskohercegovačkog stvaralaštva u drugoj polovini XX stoljeća, mada primječujemo, da su osnovne poruke priča ovog predanog alima, aktuelne i danas.

Da bi jedna knjiga ugledala svijetlo dana potreban je trud i zalaganje većeg broja ljudi. Takav je slučaj i sa ovom knjigom. Zbog ograničenosti vremena i prostora ne možemo ih sve nabrojati. Ipak neke moramo spomenuti. To su članovi porodice Ilijasa ef. Mahmuljina: supruga Hatema, sin Mensur i kćerka Maida – radi nesebične podrške, kao i recenzente ove knjige gospodina Bajru Pervu i gospođu Eminu Hatunić radi toplih preporuka za štampanje ove knjige, te na kraju samoga Kemala Bašića priređivača ove zbirke.

Promocija ove knjige održala se u sklopu manifestacije “Dani Kozarca” i bila najbolja prilika da se još više i bolje upoznamo sa životom i djelom našeg rahmetli Ilijasa ef. Mahmuljina.

Za kraj, dio iz recenzije ove knjige gospodina Bajre Perve:

“… Jedna od karakteristika spisateljskog uratka Ilijasa Mahmuljina je njegovo smještanje fabule u kozaračko podneblje. Gotovo sve njegove priče, pjesme, reportaže, zapisi, situirani su u rodni mu Kozarac i njegovu okolinu. Koliko je samo volio svoj Kozarac. Budući da smo dugi niz godina bili prijatelji, a kad god sam prolazio kroz ovaj gradić podno bosanske planine Kozare svraćao sam kod Ilijasa na kahvu i lijepi muhabet, mogu svjedočiti koliko je srcem i dušom bio vezan za svoj zavičaj…”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.