Kozarac.ba

Ko je kriv za pad Halepa

U trenutku kada se u Halepu dešava stravičan zločin nad nedužnim civilima ništa ne može biti važnije od osude samog zločina i globalne šutnje onih koji su ne samo moralno odgovorni za ono što se tamo dešava nego su doskora bili ključni akteri svih procesa. Svaka analiza razloga koji su doveli do pada Halepa može se razumjeti kao skretanje pažnje s izvršioca zločina koji čine paravojne snage iz Irana, Iraka, Libana, Afganistana i brojnih zapadnih zemalja koje su se pridružile ostacima vojske Bashara al-Assada. Ali to se ne bi trebalo desiti.

Ali bez ove analize priča o Halepu, ali i sirijskoj revoluciji nije kompletna. Naravno da je najveći krivac za sve ono što se dešava u Siriji režim, koji je na mirne proteste građana, koji su u početku tražili samo više slobode, pravde i manje korupcije vladajuće elite, odgovorio vojnom brutalnošću, kao i oni koji su podrškom tom režimu podijelili arapska društva po sektaškim linijama i počeli provoditi vlastite vizije sektaške dominacije. Dok jedni preko mrtvih tijela muslimana i drugih koji s njima žive stoljećima sanjaju obnovu nekog šiitskog fatimijskog ili buvejhijskog halifata, drugi sanjaju obnovu sunitskog hilafeta, ali sa dominacijom njihove interpretacije islamskog učenja i tradicije kao jedine ispravne. Oni su uz svestranu pomoć bogatih monarhija koje su se prepale dešavanja naroda u vlastitim državama i globalnih igrača, zajedno s Izraelom, vidjeli jedinstvenu priliku da urušavanjem arapskih država i društava osiguraju svoju dominaciju u tom dijelu svijeta.

Zato se odgovornosti ne mogu osloboditi svi oni koji su legitimne zahtjeve sirijskog naroda zloupotrijebili kako bi oteli njihovu revoluciju i pretvorili je u vlastiti ideološki rat za neku svoju viziju obnove hilafeta u kojem bi njihova interpretacija islama i ulema vladala u Božije ime.

Svi oni koji su mirno gledali, ali i pomagali, dok se uništavala Slobodna sirijska vojska kako bi njeno mjesto zauzeli radikali, koji su svojom vizijom svijeta, tumačenjem vjere, ali i vezama s terorističkim organizacijama sirijske građane vodili u sukob sa čitavim svijetom, upali su u zamku koju im je režim u Damasku postavio od početka i na kojoj je radio od početka. Cilj je bio uništiti svaku ozbiljnu i politički artikuliranu opoziciju sirijskog naroda. Mnogu su uradili sve što su mogli kako bi na strani opozicije ostali samo oni koje će moći okarakterizirati kao teroriste i koji su sami sebe doveli u izolaciju. Znaju svi na terenu da oružje, ali ni bilo koji drugi oblik pomoći ne dolazi ostacima sirijskih vojnih frakcija koje su odbile bilo kakvu koordinaciju i zajednički nastup.
Ujedinjenje, kad je gotovo

Jadno je bilo vidjeti kako su se prije nekih deset dana sve frakcije opozicije odlučile ujediniti u jednu vojnu organizaciju. To je s pravom izazvalo bijes ne samo u Halepu nego i širom svijeta. Ljudi su shvatili da se trebaju ujediniti tek kad je bilo izvjesno da je sve gotovo. Dotad su odbijali svaku priču o tome da se stave pod jedinstvenu komandu i uspostave institucije države, priznaju političke predstavnike koji bi ih predstavljali u pregovorima i na međunarodnom planu. Umjesto toga svaka frakcija vodila je vlastiti rat, vrlo često protiv drugih frakcija koje nisu bile dovoljno “islamske”, osnivala svaka za sebe neke “šerijatske sudove” i odbila se ograditi od fronta El-Nusra, koji je ideološki bio povezan s Al-Qaedom.

Sada se bune što u Siriji nema neke misije UN-a koja bi nadgledala izvlačenja civila, a upravo su neke od tih frakcija, sastavljenih najvećim dijelom od stranih boraca, kojima ni zločini kakve čini režim nad neistomišljenicima nisu bili nepoznati, odbijale dozvoliti djelovanje “križara” u “islamskoj Siriji”. Oni su otimali strane humanitarce, oružje koje je dolazilo Slobodnoj sirijskoj vojsci i činili sve da stvore što više neprijatelja sirijskoj opoziciji i u svijetu i u regionu.

Sada su ostali sami i pitaju se zašto.

Ali to je jedno, a opravdanje zločina režima i prošiitskih milicija pogreškama nekih koji su preoteli sirijsku revoluciju drugo. A upravo je to ovih dana na sceni. Dok jedni pod tepih guraju greške gospodara rata i razjedinjene sirijske opozicije, drugi ubijanje civila nazivaju pobjedom nad teroristima.
Razlika između SAD-a i Rusije

Ne mogu razumjeti sve ove lijeve i antiglobalističke autore, intelektualce i analitičare koji pušu u jedra Putinovim kvaziimperijalnim ambicijama. Stvarno ne znam kakva je razlika između američke i Putinove dominacije i hegemonije? Samo zato što prva ne valja ne znači da je ova druga bolja ili poželjnija. Isto tako ne znam kako ti isti mogu promovirati Iran i njihove vanjskopolitičke ciljeve, a kritikovati, recimo, one saudijske. Zar za njih i jedna i druga država nisu neslobodne teokratije i klerokratske diktature?

Kako je moguće da nas ti pojedinci, koji bi da ih istovremeno doživljavamo kao liberale i zagovornike ljudskih prava i sloboda, uvjeravaju da je svijet u kojem bi male zemlje i narodi tavorili pod dominacijom ruskog hegemonizma i diktata iz Moskve bio bolji od onoga koji se već dugo saginje pred voljom Washingtona? Zašto bi svijet u kojem, recimo, tradicionalne muslimanske zajednice mijenjaju svoj kulturni i vjerski identitet po ideološkoj matrici politički kontroliranog i instrumentaliziranog šiizma bio bolji od onog u kojem se isto tako ideologiziran i instrumentaliziran selefizam nameće od Saudijske Arabije tim muslimanskim zajednicama širom svijeta? Zar barem za njih to ne bi trebalo biti isto?

Na primjeru Halepa vidimo da to nije tako i da i oni, kao i oni koji su se zgražavali nad ISIL-ovim egzekucijama zarobljenika, sada takve postupke veličaju kao oslobođenje i trijumf antiglobalizma.

Ali svi oni koji misle da je pad gradske jezgre Halepa pod kontrolu prorežimskih snaga kraj sirijskog rata očito ne znaju šta se na terenu dešava. Prije će biti da će zločini, koji su i prema izvještaju UN-ovih agencija, ali i svjedočenjima s terena već počinjeni, samo još više podgrijati mržnju u sirijskom društvu i ovu zemlju još više udaljiti od bilo kakvih šansi za mirovno rješenje i tranziciju.

Istovremeno, nadati se, ali je to, kako sada stvari stoje, malo vjerovatno, da će preostale frakcije opozicije izvući pouku iz poraza u Halepu i uključiti se u izvodljiv, održiv i realan politički projekt kojem će cilj biti da se u Siriji sačuva ono što je preostalo od sunitskog stanovništva i zaustavi daljnje uništenje države i društva. Nastave li se ponašati kao paravojne formacije koje koketiraju s radikalnim ideologijama koje opravdavaju nasilje nad neistomišljenicima i terorizma, bitka će biti izgubljena, a pitanje je samo koliku će cijenu platiti oni u čije ime ovi navodni borci za islam i sunite nastupaju. Za ove antiglobaliste ionako je kasno. Dok druge optužuju za služenje imperijalističkim silama, sami grade novu imperiju dominacije.

(Muhamed Jusic; Al Jazeera

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.