Kozarac.ba

Refik HODŽIĆ: Bijele trake sred crnog mraka

Nije istina da u prijedorskoj opštini ne postoje spomenici žrtvama nesrpske nacionalnosti. Naprotiv, ima ih više: spomen obilježje u centru Kozarca, brojna turbeta podignuta u mezarlucima gdje su sahranjene žrtve ekshumirane iz inih masovnih grobnica, spomen ploča ispred nekadašnjeg logora “Keraterm”
Prijedorske vlasti ni za jedan od ovih spomenika nisu pravile problem, iako, za razliku od spomenika srpskim žrtvama u gradskom jezgru, nisu ni učestvovale u njihovom finansiranju.

 

Postavlja se pitanje otkud toliki otpor izgradnji spomenika ubijenoj djeci u gradskom centru? Zašto su gradonačelnik Marko Pavić, nadležne gradske službe i skupština grada spremni na kršenje zakona (opetovanim odbijanjem da se odluči po zahtjevu više od 1000 građana Prijedora da skupština raspravlja o izgradnji spomenika flagrantno se krši Statut grada) kako bi spriječili nešto što je stvar zakona, osnovne ljudskosti i empatije prema sugrađanima koji su izgubili najdragocjenije što su imali – djecu. Zašto bi “Kozarski vjesnik”, opštinsko glasilo koje se finansira iz budžeta, odbio objaviti plaćenu osmrtnicu sa imenima ubijene djece, kršeći tako na posebno degutantan način svoju obavezu da služi svim građanima bez diskriminacije?

Odgovor kojem su skloni njegovatelji kulta bošnjačke žrtve glasio bi da šta ćeš drugo očekivati od četnika koji su ubijali tu istu djecu, da je to provedba osme faze genocida, da u Vlasima nema ništa ljudsko, da će im se vratiti na ovom ili na onom svijetu… Da budemo pošteni, nije kao da gradonačelnik Pavić i srpski politički establišment u Prijedoru i RS-u nisu sljedbenicima ovog cerićevskog (a ispostavilo se i kavazovićevskog) učenja dali tone municije svojim potezima u posljednjih deset godina.

Međutim, da bi se uvjerili u suprotno dovoljno se vratiti na prvi pasus ovog teksta, na činjenicu da je gradonačelnik Pavić nekoliko puta pohodio masovne sahrane prijedorskih žrtava, da je obišao masovnu grobnicu u Tomašici, da je opština godinama finansijski pomagala organizaciju masovnih dženaza i obilaske stratišta poput Korićanskih stijena, da su ovo Pavićeve riječi izgovorene na otvaranju konferencije o zločinima počinjenim u Prijedoru održane pod njegovim pokroviteljstvom u prepunom gradskom pozorištu: “To zlo trebamo osuditi, a prema tim ljudima izraziti svoje saosjećanje, izraziti žaljenje što im se tako nešto desilo, iz razloga da bi naš život u budućnosti bio drugačiji, bolji, i da bi ono što je bilo negativno prevazišli, a njegovali ono što je pozitivno. Moram reći i to da iz Prijedora niko nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otišli dokle su neki otišli.”

Da, tako je govorio Marko Pavić daleke 2005. godine kada se činilo da sporo ali sigurno koračamo ka minimumu konsenzusa o okolnostima, uzrocima i posljedicama zločina koji su tako kataklizmično devastirali bosanskohercegovačko društvo u svim njegovim segmentima. A onda je pao “aprilski paket” ustavnih promjena, Milorad Dodik je napustio politiku integracije i oživio strategiju slabljenja države zasnovanu na razdvajanju naroda, koju je ranih devedesetih utemeljio Radovan Karadžić. Marko Pavić mu se zdušno pridružio, svjestan plijena koji im se smiješio.

Jedan od osnovnih postulata politike razdvajanja naroda (uz fizičko uništenje i progon implemeniran tokom rata) je brisanje zajedničke istorije prostora koji se danas zove Republika Srpska. Oblici takvog djelovanja kreću se od pokrštavanja institucija, revizije istorije o Drugom svjetskom ratu, konstantnih provokacija poput Dodikovih redikuloznosti o nepostojanju Valtera i antifašizma u Sarajevu, do aktivnog negiranja činjenica o zločinima utvrđenih van razumne sumnje pred domaćim i međunarodnim sudovima i nedopuštanja bilo kakvog “miješanja narativa” o proteklom ratu.

Zato su Paviću i srpskoj politici u Prijedoru prihvatljivi spomenici nesrpskim žrtvama sve dok su smješteni u naseljima gdje ne žive Srbi i na lokacijama gdje srpska djeca i omladina neće biti izložena njihovim porukama. Istovremeno, u zajedničkom prostoru gradskog centra dominiraju brojni spomenici srpskim žrtvama i palim borcima (uključujući i ratne zločince), a podižu se i memorijali dizajnirani da direktno raspiruju animozitet spram Bošnjaka, poput spomen ploče poginulom policajcu Radenku Đapi. Iako ova praksa nije svojstvena samo Prijedoru ili samo sredinama u Republici Srpskoj, ona objašnjava zašto je nedopustivo štampati smrtovnicu ubijenoj djeci koja nose bošnjačka i hrvatska imena u novinama koje čitaju Srbi. Nema miješanja “naše” i “njihove” istine o onome što se u Prijedoru dogodilo. Jer mi od aprila 1992. (i od aprila 2006.) nemamo šta živjeti jedni s drugima, nego jedni protiv drugih.

Mrak je, mi svijetlimo

Smrt stotinu i dvoje djece u Prijedoru i više od 3000 njihovih sugrađana, a posebno način na koji su ubijeni, označila je trenutak u kojem je zajednica ljudi što su nastanjivali i nastanjuju prijedorsku dolinu i okolna brda bespovratno promijenjena. Posljedice sistematske kampanje zatiranja nesrpskog stanovništva Prijedora su dugoročne i neizbrisive. Tu realnost danas mogu negirati samo zlonamjerni, slijepi i neodgovorni.

Planirano istrebljenje Bošnjaka i Hrvata sa ovog područja provedeno je sistematski i brutalno. I uspješno. Poslijeratni povratak određenog broja protjeranih je donekle ublažio rezultate istrebljivačkog poduhvata, ali treba sačekati da priroda učini svoje i prebrojati prijedorske Bošnjake i Hrvate za nekih desetak godina da bi se dobila potpuna slika o razmjerama i dalekosežnosti počinjenih zločina.

Ovi zločini duboko i bolno su zatrovali preživjele mržnjom, strahom i krivicom. Kasnije istrajno negiranje zločina i politika razdvajanja naroda učinili su to trovanje skoro neizlječivim.

I šta sad? Da li su Prijedorčani zauvijek osuđeni na život zaražen mržnjom, krivicom i dubokim nepovjerenjem? Da li će zločini u kojima su bebe i njihove majke žive spaljivane vječno biti slavljeni kao pobjeda nad ‘anamo njima’? Da li je zaborav jedina nada ili će odvojeni narativi o krvavim devedesetim poslužiti kao podloga za nova klanja u bliskoj budućnosti? Da li u nama ima snage da se suočimo sa istinom o vremenu u kojem smo izgubili onaj naš Prijedor zauvijek? Imamo li hrabrosti da gradimo nešto što bi ponovo moglo biti “našim Prijedorom” ako u sebi nađemo dovoljno snage za kajanje i oprost?

Američki pisac David Rieff smatra da postoji mnogo primjera (uključujući prostor bivše Jugoslavije i Bliski Istok) gdje je insistiranje na kolektivnom sjećanju na zločine iz prošlosti izazvalo nove sukobe, i da je u tako polariziranim društvima korisnije zaboraviti. Jer, kaže Rieff, problem leži u definisanju ko ima pravo da odredi kada određena zajednica zloupotrebljava sjećanje, a kada je ono “ispravno” i u službi dugoročnog mira. Kao što nečiji heroj može nekome drugom biti zločinac, tako i nečija sakralizacija prošlosti može drugom predstavljati prst u oku.

S druge strane, Pablo de Greiff, kolumbijski profesor i mislilac, smatra da pored toga što odbijanje da se prizna patnja drugog govori o nama samima, naročito kada se radi o najstrašnijim zločinima poput onih počinjenih u Prijedoru, insistiranje na takvom negiranju samo producira neke buduće patnje. Zajednica ima obavezu da pamti ono što neki od njenih građana ne mogu da zaborave, kaže De Greiff.

Ja više nisam siguran s kim od njih dvojice se slažem. Vjerujem da odgovori na ova pitanja u Prijedoru i Bosni i Hercegovini leže ispod pokrova od vremena i naše volje da ne ustuknemo pred preteškim i bolnim poslom raščišćavanja nedavne krvave prošlosti, koji će, kako se nada Michael Ignatieff, smanjiti manevarski prostor negatorima zločina.

Stoga vjerujem u aktivizam koji već godinama ne dopušta da politika razdvajanja naroda u Prijedoru uknjiži konačnu pobjedu uz tihu podršku njihovih saučesnika iz “probosanskih” stranaka i korozivno djelovanje bošnjačkih nacional-oportunista koji aktivističku borbu u Prijedoru zloupotrebljavaju za raspirivanje mržnje, valjanje u blatu samosažaljenja i pozivanje na osvetu. Stoga vjerujem u “Dan bijelih traka” i prsten od ruža na gradskom trgu, u nesalomljivu upornost roditelja ubijene djece, u postavke u gradskom centru za Dan nestalih i u posjete logorima, u heroizam Fikreta Bačića i u poeziju Darka Cvijetića, u bezbroj velikih i malih inicijativa i djela što već godinama svijetle iz ovog (ne)pokorenog grada sred najcrnjeg mraka što ga je poraće u Bosni i Hercegovini porodilo. Vjerujem, jer me se tiče.

Spomenik budućnosti

Prijedora mog djetinjstva i mladosti više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve stvaranja države u kojoj će biti dobro samo jednima na račun drugih; tvorevine gdje su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje koje treba ukloniti po cijenu samoizolacije. Naš Prijedor je sahranjen sa nevinim ljudima čija imena odzvanjaju Tomašicom kao eho prozivki iz Omarske i Keraterma.

Sjećanje na taj Prijedor opstajaće u našim pričama o ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni ‘kod Rame’, pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Čikaga do Ljubljane, od Melburna do Sanskog Mosta. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo.

Tu leži neizmjerna vrijednost spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci. Tih stotinu i dvoje dječijih lica u gradskom centru bila bi prozori u čitave svjetove od kojih je bio satkan onaj Prijedor, grad pogubljen zajedno sa svojim građanima. Istovremeno, ukazanje takvog spomenika u gradskom centru bilo bi znak da su građani današnjeg Prijedora nesrpske nacionalnosti ponovo postali dio istorije, ali i sadašnjosti ovog grada. Da se njihova ravnopravnost ne ogleda samo u pravu na plaćanje poreza i ličnih dokumenata, već da su istinski priznati kao članovi te društvene i političke zajednice, i da je njihova bol vrijedna njenog priznanja i empatije.

Ipak, usudio bih se reći da najveći značaj takvog spomenika ne bi bio u čuvanju uspomena na nevine duše pobrojane na njegovom kamenu i u rehabilitaciji prijedorskih Bošnjaka i Hrvata u ravnopravne građane. Ubijeđen sam da bi on bio daleko važniji današnjim i budućim Prijedorčanima, već danas u ogromnoj većini Srbima, kao udžbenik istorije grada u kojem žive.

Jer, Prijedor ima šansu biti zajednicom vrijednom življenja, zajednicom u kojoj će humanost biti vrijednost iznad mitova o etničkoj superiornosti, nazadnosti ‘onih drugih’, slavljenja zločina i diskriminacije, samo ako se suoči sa zločinima koji su ga bespovratno promijenili. Za ovaj proces manje je važno koji će omjer Srba, Bošnjaka, Hrvata, Roma, koga god, živjeti u toj zajednici. Ali je bitno da suočavanje sa istinom o zločinu bude iskreno i temeljito, da rezultati takvog utvrđivanja istine budu ugrađeni u istoriju Prijedora tako da ih budu svjesni njegovi sadašnji i budući žitelji.

Na kraju tog bolnog, ali presudno važnog procesa, čeka nas dan u kojem će priču o kratkom životu i tragičnoj smrti petogodišnje Emire Mulalić za domaću zadaću napisati neka Jelena ili njen drug Petar, učenici prijedorske Gimnazije, nakon što posjete spomenik ubijenoj djeci.

Tog dana ćemo konačno moći skinuti bijele trake i pustiti da ih odnese Sana.

{youtube}DtbqYOjBOX0{/youtube}

(Prometej)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.