Kozarac.ba

Pobjednik je zli klovn velikosrpskog nacionalizma

Dame i gospodo! Bubnjeve i trube, molim… Imamo pobjednika: doktor Vojislav Šešelj!

Pobjednik, doduše, njeguje imidž Batmanovog arhi-neprijatelja Jokera – onog kojeg tumači ne Heath Ledger, nego Jack Nicholson. Pobjednik je, doduše, zlo doveo do ravni karikature: no karikaturalno zlo nije manje opasno, niti manje zlo. Pobjednik je zli klovn velikosrpskog nacionalizma. On tome nacionalizmu nije otac, niti mu je bio staratelj – to su radili neki drugi, smrtno ozbiljni ljudi. Pobjednik je bio zadužen za karnevalizaciju srpskog nacionalizma.

 

Piše: Andrej Nikolaidis

Pobjednik je bio zadužen da ratnicima, između dva klanja, i radnicima, između dvije plate od po dvije njemačke marke, obezbijedi ono što u Hollywoodu zovu comic refief. Da ih, što bi se reklo, nasmije i opusti. Pobjednik je, doduše, imao svoje naoružane četnike, koje je slao na ratišta, i u televizijske kamere diktirao koga i kada treba protjerati, kuda provući granice, a koga zaklati zahrđalom kašikom. Pobjednik je sve radio javno, pred publikom koja je klala, palila i smijala se “šalama” koje je Šešelj spremao specijalno za nju.

Pobjednik nije samo pobijedio, nego još podigao nogu i pomokrio se po sudu, onako kako pas radi po kanti za smeće koju je maločas oborio i onjušio. Nakon presuda Radovanu Karadžiću i Šešelju, jasno je da je taj sud doživio kolaps, da je postigao upravo suprotno od onoga zbog čega je navodno osnovan. Najveća kazna za Hag je to što za budućnost, kao istina o njemu, ostaje upravo ono što je o tom sudu rekao Šešelj. On je čovjek koji je pobijedio i ponizio sud.

‘Nevini’ četnici

On je čovjek kojega je sud, po sopstvenom nalazu, držao nevino zatočenog. On je čovjek od kojega je imbecilni, retardirani Tribunal napravio mučenika, zatočenika koji nevin leži u kazamatima međunarodne pravde, dobije rak, od sekiracije, čega li, ali se ne da, ujeda, vrijeđa, psuje, brani “istinu” o sebi i svom narodu i, na kraju, trijumfuje.

Već koji sat nakon izricanja presude, nositelji “međunarodne pravde” imali su priliku vidjeti šta su oslobodili, šta su proglasili nevinim. “Nevini” Šešeljevi četnici nastavili su “nevini” Šešeljev projekat, pa su se vozili kroz Srebrenicu i najavljivali novo klanje, za koje bi i oni, i Šešelj, i Srbija, i Slobodan Milošević, i Republika Srpska, i Jovica Stanišić… dakako bili nevini, kako drugačije? Jer. Hag je učinio upravo to: presudio je da je nevin mozak koji je osmislio, regrutovao, naoružao, mržnjom nadojio, naveo, prevezao, finansirao i na svaki način pomogao klanje.

Kriva je jedino ruka koja je preklala. Odsijecite ruku koja je klala, a osobu koja je to učinila proglasite nevinom – eto logike međunarodne pravde. Jer, znate: nema kolektivne krivice. Ne može mozak biti kriv za ono što čini ruka, ne možemo čitavu osobu i njeno tijelo proglasiti krivim, čak ni ako ćelije tog tijela stoje kraj arterija kojima se ka klanici kotrljaju tenkovi i na te tenkove bacaju cvijeće. Šta su, zaboga, za zločin koji je počinila ruka kriva usta, čak i ako su usta iz dana u dan, godinama, ponavljala: “Ubij, zakolji, da Turčin ne postoji!”?

Nakon svega, čovjek jedino može pogledati u taj sud i reći: dobro, ako ovako izgleda “međunarodna pravda”, hajde da sljedeći put pokušamo sa institucijom međunarodne nepravde – možda bolje prođemo. Ili bismo se, napokon, mogli uozbiljiti. A šta smo mislili, ako smo išta mislili? Kako su nas branili, tako su nam i sudili, nije li tako? Kao što su spriječili stradanje Sarajeva, Vukovara i Srebrenice, tako su sada i uspostavili “pravdu” i “istinu” o stratištima i dželatima koji su na njima operisali. Na osnovu čega smo mislili da će biti drugačije?

Pljuvanje u lice

Ne samo oslobađanjem Šešelja, Hag je počinio zločin prema onom najboljem iz Srbije – onoj Srbiji koja je bila protiv rata, protiv diktatora i njegovog krvavog klovna, onim ljudima iz Srbije koji su tu zemlju vidjeli kao dio Evrope i vjerovali u takozvane evropske i zapadne vrijednosti, pa zbog svojih uvjerenja bivali šikanirani, istjerani sa posla, skrajnuti i omraženi. Njima je Hag pljunuo u lice, javno ih ponizio i prepustio ih Šešelju i njegovom nakotu.

Onaj ko je najviše profitirao od oslobađanja Šešelja je Aleksandar Vučić. On je od suda dobio potvrdu da nije slijedio zločinca, nego krivo optuženog mučenika. Sud je, oslobodivši Šešelja, Vučiću dao potvrdu o čistoti njegove političke prošlosti. Oslobađanjem Šešelja, Hag je srpskim fašistima izdao potvrdu da su oni, a ne srpski liberali, bili oni koji su pravilno razumjeli igru i njena pravila.

Ne samo zbog toga, mogli bismo se prisjetiti da, uprkos svemu što vam govore, pravo i sudovi ne postoje da bi distribuirali pravdu, nego da bi štitili moć i poredak. Istinska moć je uvijek iznad i izvan prava, pod koje potpada tek kada više nije, ili nije dovoljno, moć. A kakav je to poredak koji štiti takozvano međunarodno pravo i sa standardima takozvane pravne države usaglašena nacionalna prava? Eno vam piramidalne šeme koje prikazuju raspodjelu svjetskog bogatstva, između ostalih ona koju je objavio Credit Suisse, pa vidite.

Rezultat djelovanja prava i pravne države je da sve veći udio bogatstva završava u rukama sve manjeg broja ljudi. Vi kako hoćete, ali ja pristajem da odslušam novu turu bajki o pravdi, pravnoj državi i međunarodnom pravu tek onda kada vrh piramide o kojoj govorimo bude pohapšen i osuđen. Do tada, dok su u zatvoru po pravilu oni sa društvenog dna, iz podnožja piramide, ta je priča uvreda  za inteligenciju. Ako, pak, ne vidite vezu između klanja u Bosni, ili Siriji, svejedno, i Credit Suisse piramide, onda ništa – sačekajte drugostepenu presudu. Možda bude bolje.

Ponovit će se…

Na kraju, dozvolite da budem ličan. Primijetio sam da moja dva posljednja teksta o presudi Karadžiću, oba objavljena u sarajevskim medijima, nisu legla čitaocima. Budući da nemam niti želju, niti interes da vas lažem, reći ću vam još i ovo:

Nema nikakve nevidljive, dobre međunarodne ruke, vođene idejom pravde, koja će vas zaštititi i osuditi one koji su vam nanijeli zlo. Vaše stradanje nema nikakav “širi i dublji smisao”, niti će pomoći da se užasi ne ponove. Ponoviće se. Pravda i istina nisu i neće pobijediti. Godine 1992. građani Bosne i Hercegovine uzalud su vjerovali kako će neko zaustaviti rat u Bosni. Četvrt vijeka kasnije, građani Bosne i Hercegovine uzalud su čekali pravdu za rat u Bosni. Ponavljanje nije majka znanja. I svaki sljedeći put čekaćete uzalud.

Projekat “velike Srbije” nije smišljen ni u Kninu, ni u Bratuncu, nego u Beogradu. Da je Hag kaznio ideologe klanja, nekome bi na pamet moglo pasti da sutra kazni ideologe američke, ili bilo koje druge, političke ili bilo kakve druge imperije, za čije stvaranje i održavanje je uvijek potrebno mnogo nevinih žrtava.

(Al Jazeera)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.