Kozarac.ba

Od društvenih mreža sam naučio ono što nisam od ljudi

Četrdeset godina, ili nešto više, dijeli me od prvog predavanja koje sam održao u biblioteci džamije ”Ed-Dāli”. Bio sam tada učenik trećeg razreda srednje škole i tema mog predavanja bila je ”Tumačenje sure Jusuf”.

Piše: Dr. Selman el-Avde

Od tada pa do danas održao sam hiljade hutbi, predavanja, dersova, učestvovao sam u raznim programima i na mnogim seminarima i uglavnom su sva ta predavanja dokumentirana i arhivirana u obliku video i audio zapisa.

Redovno sam pisao novinske tekstove i članke (sedmičnu kolumnu i sada redovno pišem i objavljujem). Već dvije godine objavljujem tekstove u sedmičniku ”Al-Ahram”, a mjesečno objavljujem tekst koji je vezan za moju biografiju.

Ono čega se najviše pribojavam jeste odsutnost iskrenog nijeta i namjere, te da se moj rad i moja djela ne pretvore u natjecanje sa mojim kolegama ili u prkos prema mojim oponentima i protivnicima, ili pak u težnju za ugledom, slavom i pohvalom.

Što se pak tiče grešaka i ispravnosti, neuspjeha i uspjeha u mom naučnom i davetskom radu, Allahu Dragom hvala, mogu samo kazati da ništa u mom radu nije upućivalo na pretjerivanje i ekstremizam te da sam od samog početka uočio opasnost od ekstremizma i moj prepoznatljivi stil je upozoravanje na tu opasnost kad god mi se za to ukaže prilika.

Kod mene nije bilo kompromisa ni popustljivosti prema obmanjivanju i podsticanju naše omladine na borbu, čak ni onda kada su politička vlast i neki naučni autoriteti pozivali na nju pod izgovorom borbe protiv ”Ruskog medvjeda” koji je izrazio svoje aspiracije prema zaljevskim vodama.
Ne znam, Allaha mi, da li je taj ”medvjed” zaista imao aspiracije prema Zaljevu, ili je to bilo samo američko došaptavanje i podsticanje našeg naroda i vlada zaljevskih država na borbu protiv glavnog anti-zapadnog neprijatelja, a u ime Zapada i njegovih ciljeva.

Tada sam govorio omladini: ”Donirajte iznos u vrijednosti avionske ili neke druge karte i ostanite kod svojih kuća sa svojim porodicama i gradite svoj život i svoju budućnost, a ne učestvujte u ratovima koji su iznad vaših mogućnosti i daleko od vaših shvatanja.”

To se dogodilo u vrijeme rata u Afganistanu, zatim u Iraku, Čečeniji i u Siriji. Zbog takvih mojih stavova pretrpio sam žestoku kritiku i napade od strane onih čiji su glasovi bili dominantni na životnoj pozornici i koji drugačiji glas i stav žestoko vrijeđaju i napadaju na sve moguće načine. Takvi moje stavove nazivaju slabošću, popuštanjem, zanemarivanjem džihada, prepuštanjem muslimanskih zemalja neprijateljima islama, prodavanjem vjere za bezvrijedne dunjalučke blagodati, poltronstvom i služenjem muslimanskim vladarima diktatorima koji mi diktiraju i naređuju šta ću govoriti i sl.

Iz istog razloga sam izgubio mnoge od mojih studenata i prijatelja, koji su otišli toliko daleko da su me odbacili i prekinuli bilo kakav kontakt sa mnom.

Iako sam tada bio mlad shvatio sam da želju za odlaskom u džihad u bilo koju muslimansku zemlju, uglavnom, izražavaju oni mladići koji nisu imali uspjeha u školovanju i biznisu. Znao sam da oni odlaze na različita ratišta kako bi se obučili rukovati različitim vrstama oružja i kako bi prošli vojnu obuku koja je podrazumijevala isključivo fizičko osposobljavanje, bez naučnog, psihološkog i moralnog obrazovanja i usavršavanja. Zbog toga su se oni mogli lahko poskliznuti i zapasti u opasna stanja sa izrazito negativnim posljedicama.

Tada mi nije palo na pamet da su vojni logori koji su im pružali utočište, u mnogim slučajevima, zapravo bili ”škole” tekfira u kojima se muslimanska omladina indoktrinirala i učila kako je dozvoljeno proliti krv i napasti na čast muslimana koji ne razmišljaju kao i oni.

Govori o svojim, a ne o tuđim greškama

U toku tih dugih godina, govorio sam o ljudskim greškama i kada bi me neko javno kritikovao osjećao sam se zbunjeno i tužno, i na um bi mi palo pitanje o cilju i motivima njegove kritike, kako bi imao dovoljan razlog da mu odgovorim, a smetnuo sam sa uma činjenicu da se možda i on pita o motivima moje kritike drugih ljudi.

Govorio sam o pobožnosti, o vrlinama, o moralu i svojstvima lijepog ahlaka i možda je neko od slušatelja pomislio da ja utjelovljujem sve te vrijednosti, pa je zbog toga stekao lijepo mišljenje o meni, a onda ostane šokiran kad me vidi u drugačijoj slici od one koju je, na osnovu mojih predavanja, formirao o meni.
Nekada opet neki naočit mladić sluša moje predavanje o vrijednosti noćnog namaza, pa pomisli da sam ja od onih koji bdiju noću u ibadetu, a onda na sabah-namazu u džamiji vidi tragove spavanja na mom licu.
Nisam jedanput bio svjedok da se nakon sabah-namaza studenti okupe radi predavanja, ali moraju čekati svoga šejha koji je zakasnio na namaz, pa onda naklanjava dva rekata sunneta koje nije uspio klanjati prije farza.
Možda je lakša situacija kod studenta koji redovno sluša i prati predavanja i koji je blizak šejhu, nego kod onoga ko je upoznao šejha, profesora islamskih nauka, daiju i sl., isključivo preko predavanja, pa se desi da ga obmane njegov govor i njegova vanjština.

A možda ima i onih koji misle da je islamski učenjak ili daija stvoren od drugačije zemlje, od drugačijeg materijala, koji se nikada ne veseli, niti tuguje, koji se ne smije osim u slučaju prijeke potrebe, koji se ne ljuti i ne podliježe nikakvim promjenama rasploženja.

Nije mu na um palo da je možda dotični daija neko ko se voli šaliti, ko voli humor, ili da ga mogu zadesiti iskušenja zbog kojih je zabrinut, uznemiren i tužan, ili je možda po svojoj prirodi nestabilnog raspoloženja, ili čini grijeh za koji ne zna niko osim Allah, pa ga to tišti, ili je možda naslijedio neke osobine poput svojstva srdžbe, razdražljivosti i sl., a možda pri sebi ima sve ovo što smo nabrojali.

Allah, dž.š., nam je danas potčinio internetske društvene mreže i sve mogućnosti koje se u njima kriju. Upravo su društvene mreže učinile da jedni druge gledamo bez uljepšavanja i maski, da posmatramo život u svoj njegovoj prirodnosti, onakav kakav on stvarno jeste, da gledamo njegovo dobro i zlo, slast i gorčinu, radost i tugu, teškoće i lahkoće, okrutnost i blagost…

Puno sam naučio od društvenih mreža. Najvažnije što sam naučio jeste oslobađanje od službenosti (oficijelnosti) i viška skromnosti, zatim postepeno upoznavanje sa greškama i udaljavanje od idealizma.

Zatim, umjesto govora o greškama drugih ljudi i zahtjevima da se one isprave, shvatio sam da je bolje za čovjeka koji je nemaran, poput mene, da govori o svom iskustvu i svojim greškama, ako želi biti iskren prema sebi i prema drugima, da se spusti sa umišljenih visina i stane rame uz rame sa drugim ljudima, da odbaci osjećaj superionosti, te da onda zajedno sa drugim ljudima radi na preporodu, progresu i ispravljanju grešaka što je više moguće, bez diktiranja i tutorstva..

Stoga, hvala Twitteru, hvala Facebooku, hvala Instagramu, a posebno hvala Snapchatu. Od njih sam naučio ono što nisam naučio od ljudi.

 

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.