Kozarac.ba

Uspješni u svijetu Elvis Kesić, advokat iz Coventryja

Svaki dan na nekom od portala “osvane” reportaža o uspješnim Bosancima i Hercegovicima koji karijeru grade širom svijeta. Ovaj put donosimo vam priču o 31-godišnjem Elvisu Kesiću, advokatu iz Coventryja, koji je kao osmogodišnji dječak krajem 1992. godine sa prodicom izbjegao u ovaj engleski grad. Da ne bi bilo previše zabune, protekle godine pisali smo o njegovom starijem bratu, također izuzetno uspješnom biznismenu Fahrudinu Kesiću koji je prvi probio led i utabao stazu uspjeha porodice Kesić. Stoga, mlađeg Kesića pitali smo da li je “veliki brat” bio uzor pri odabiru zanimanja?

– Sve oko nas ima utjecaj na naše odluke, posebno oni najbliži, naša porodica. Moj stariji brat, Fahrudin, bio je odličan učenik u Bosni, i taj kurs zadržao je u ovdašnjim školama nakon što smo izbjegli u Englesku. On je bio moja životna  inspiracija, jer sam želio da budem dobar kao on, uz to on je želio da ja budem još bolji. Naravno, njegova odluka da se upiše na univerzitet mi je pomogla da napravim svoje odluke. Vidio sam njegovu borbu jer je bio dio prve bosanske generacije u ovoj zemlji koja je prolazila sistem visokog obrazovanja. Studirao je pravo i često sam ga pitao o zanimljivim slučajevima. Uzimao sam njegove knjige i čitao sam ih, a posebno me je fasciniralo krivično pravo. Danas, Fahrudin i ja smo najbolji prijatelji. Uprkos tome što smo zauzeti s našim ličnim obavezama i biznisima, nađemo vremena svake sedmice da se vidimo i uključujemo jedan drugog u poslovne i porodične odluke. Fahrudin i ja smo po prirodi vrlo konkurentni. Za nas je to zdrava konkurencija. Bili smo u mogućnosti da to prepoznamo, prihvatimo i koristimo to za našu motivaciju i uspjeh. Ono što nam obojici pomaže je da imamo isti prioritet, a to je naša porodica koja je uvijek na prvom mjestu.

Protjerivanje iz ratom zahvaćene BiH u Englesku sigurno je predstavljao šok za sve one koji su prošli taj put. Kako si ti to doživio i kako si se snašao u početku?

– Rođen sam u Kozarcu, za koje me veže lijepo djetinjstvo. Nažalost, agresija na Bosnu i Hercegovinu nije mimoišla ni moju porodicu. Krajem 1992. godine s ocem Hilmijom, majkom Fikretom i starijim bratom Fahrudinom stigli smo u izbjeglički centar u Rugbyju. Nakon toga preselili su nas u Coventry i vrlo brzo sam se našao u osnovnoj školi okružen sa tridesetero nepoznate djece, bez znanja engleskog jezika. Proveo sam 18 mjeseci u toj školi. Nakon prvih šest mjeseci bio sam u mogućnosti da govorim engleski jezik. Nastavnik fizičkog vaspitanja vidio je da igram fudbal sa prijateljima i odmah sam imao priliku da se pridružim školskom fudbalskom timu. Upisom u Woodway Park School moj fudbalski talent je još više došao do izražaja i vrlo brzo sam postao najbolji fudbaler u školi. S obzirom da smo igrali na državnim školskim turnirima, moj talenat nije ostao nezapažen. Trenirao sam svakodnevno i sa 11 godina po mene je došao skaut Coventry City Football Cluba i ponudio mi mjesto u njihovoj fudbalskoj akademiji koju su činili najbolji mladi igrači iz Midlands regije. Uvršten sam u mladu takmičarsku ekipu Coventry City i ubrzo smo trebali da putujemo na veliki međunardni turnir u Njemačkoj. Tu sam prvi put osjetio šta znači biti izbjeglica, jer zbog izbjegličkog statusa nisam imao nikakav pasoš i nisam mogao putavati sa ekipom na to takmičcenje. Tada su odgovorni iz kluba u saradnji sa opštinom Coventry i ministarstvom unutrašnjih poslova Velike Britanije napravili veliki presedan i uspjeli mi “srediti” britansko drzavljanstvo. Vjerovatno sam prvi Bosanac koji je nakon samo dvije godine života u UK dobio britansko državljanstvo. Tada sam shvatio da moraš biti najbolji u onome čime se baviš i mnoga vrata u životu se lakše otvaraju.

U dogovoru sa familijom ipak si odlučio da školu ne podrediš fudbalu…

Iskreno rečeno, tada je to bila velika dilema, poslušao sam roditelje i brata i dao se u akademsku “nauku”. Sa vrhunskim rezultatima završio sam srednju školu i mnogi fakulteti su mi nudli mjesto. Ja sam zbog porodice odabrao sudij prava na Coventry univerzitetu i sa 18 godina definitivno se oprostio od fudbala i prihvatio se knjige. Nakon tri godine i odličnih rezultata dobio sam mjesto na Legal Practice Course (LPC) na College of Law u Birminghamu. Taj praktični kurs od jedne godine je moju porodicu koštao £10.000, a moji roditelji su u tom trenutku dali svu ušteđevinu, ali, hvala Bogu, sve je završilo kako treba. Na tom kursu sam stekao praktično znanje, radio sa najpoznatijim advokatima i sudijama u Birminghamu i to mi je omogućilo da lakše dođem do zvanja advokata. Naravno, do samog upisa u adovkatsku komoru Velike Britanije trebalo je još da “odradim” dvije godine u nekoj advokatskoj firmi kako bih stekao neophodno iskustvo, jer u prosjeku da bi se došlo do titule advokata potrebno je osam godina studiranja i rada.

Kako to obično i biva u ovakvim slučajevima, nakon uspješno okončanih studija uslijedila je u izuzetno dinamična poslovna karijera, u kojoj si za relativno kratko vrijeme postao jedan od najboljih advokata u West Midlandsu.

– Odmah nakon završetka Legal Practice Coursa, tražio sam posao na kojem ću dobiti šansu da obavim dodatne treninge za advokata. Za oko mi je zapala firma Angels Solicitors LLP u Coventryju, bila je to jedna od najvećih kompanija u toj branši, koja je osnovana prije 90 godina. Imala je tradiciju i veliki utjecaj u gradu i upravo tih dana je tražila jednog advokatskog pripravnika. Osim mene na konkurs se prijavilo još 600 mladih pravnika, intervju je imao tri faze i ja sam prošao u najuži krug među deset odabranih kandidata. Na panelu su bila prisutna četiri direktora, a posljednje pitanje svim kandidatima bilo je: “Zašto bi baš VAS odabrali umjesto drugih devet kandidata? Sjećam se da je moj odgovor bio jednostavan: “Strah od neuspjeha me tjera da uspijem i radim mnogo više nego drugi kandidati. Vidite, u ovu zemlju ja i moja porodica smo došli kao izbjeglice, povratka na staro nema, ja moram uspjeti u životu, jer to sam dužan svojoj porodici koja je sve uložila u mene, i ja ću učiniti sve da budem uspješan pošto nemam druge opcije. Zbog toga se nećete pokajati ako mene izaberete, sve što mi je potrebno to je šansa da radim.” Upravni direktor je ostavio olovku, ustao i rukovao se sa mnom, dva dana kasnije dobio sam pismo koje sam poljubio mnogo puta u životu, to je pismo kojim se potvrđuje da sam ja bio najuspješniji kandidat i da se javim na posao.

Naravno, ukazanu šansu nisam propustio, završio sam obuku i kvalifikovao za advokata u augustu 2008. godine, kada je moje ime upisano u poznatom Roll of Solicitors na Law Society (koji je popis svih advokata u Velikoj Britaniji). Početkom 2010. sam unaprijeđen na mjesto direktora kompanije te u isto vrijeme sam kupio određeni broj dionica u firmi te preuzeo menadžment firme. Od tada sam napravio značajne promjene u firmi za poboljšanje kvaliteta našeg servisa i efikasnosti rada. Uprkos protivljenja starijih direktora, modernizirao sam firmu i uspostavio modernu web stranicu, promijenio stare navike da se firma zatvara popodne, usadio sam motivaciju uposlenicima kako bi zajedno još više unaprijedili kompaniju. Uspješno sam uveo ‘frišku’ viziju, uradio kompletnu analizu očekivanja klijenata i tako privukao jače organizacije kao klijente. Aplicirao sam i pripremio firmu za akreditaciju Legal Excellence – ‘Lexcel’, što je standard najveće kvalitete u pravnoj struci (otprilike kao ISO standard za druge kompanije). Ubrzo nakon toga naša firma je proglašena za jednu od najboljih pravnih kompanija u zemlji. Uz to, počeo sam sa besplatnim pravnim servisom preko ‘Free Advice’ svake subote i na taj način smo pomagali građanima Coventryja da dođu do besplatnih pravnih savjeta. Uredi su bili puni svake subote. Moj naporan rad i predanost rezultirao je rastom biznisa i profitabilnosti. Bio sam u mogućnosti zaposliti više radnika i ojačati naše prisustvo na tržištu.

Prije dvije godine, u aprilu 2013., još više sam investirao u firmu i kupio sam dodatne dionice i od tada sam postao većinski vlasnik firme. Imam četiri direktora ispod sebe koji su odgovorni za spesifične departmente firme i danas zapošljavajam 8 advokata i 21 radnika. Pola mog vremena provodim upravljajući firmom, a drugu polovinu zastupanjem svojih klijenata na sudu. Ponosan sam na to da danas firma ima preko 900 klijenata i moj posao zahtijeva i rad preko vikenda. Bio sam u mogućnosti koristiti svoju poziciju za pomoć mnogim bosanskim obiteljima ovdje u Coventryju zapošljavanjem članova mlađe generacije, da iskuse rad u kancelariji i steknu neophodno radno iskustvo koje će im pomoći u daljnjem životu. Moja kompanija je zaposlila  najmanje 10 mladih Bosanaca i Hercegovaca u proteklih pet godina i osjećam se da imam obavezu i dužnost da budem podrška svojim zemljacima gdje je to god moguće.

Jedno stručno pitanje, svjedoci smo da je bogata zemlja kao što je Velika Britanija ukinula besplatnu pravnu pomoć ‘Legal Aid’, a da je ona još uvijek egzistira u jednoj siromošnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina?

– Ekonomska kriza ostavila je velikog traga na Veliku Britaniju i Vlada na sve moguće načine smanjuje troškove. ‘Legal Aid’ je ovdje 95% ukinut 2013. godine i od tada svi moraju plaćati troškove advokata bez obzira na finansijsko stanje. Ova odluka vlade imala je snažnog odraza na poslovanje mnogih advokatskih firmi. U posljednjih 12 mjeseci preko 150 advokatskih firmi samo u West Midlandsu (Coventry-Birmingham) je stavilo ključ u bravu. Nažalost, takvo stanje je prinudilo moju kompaniju da ponekad i besplatno odradimo sudske postupke jer jednostavno iz humanih razloga ne možemo dozvoliti da te porodice i njihova djeca ostanu bez pravne pomoći. S obzirom na ekonomsku sitauaciju, zanimljivo je da je pravna pomoć uvedena u Bosni i to je jako dobro za one koji ne mogu to platiti. Samo se postavlja pitanje da li tu pravnu pomoć treba pružati onima koji su na sudu zbog teških krivičnih djela, odnosno da li besplatnu pravnu pomoć trebaju imati optuženi kriminalci.

Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji njegova najuža porodica. Tvoj radni dan nekada traje do kasnih večernjih sati, sigurno je da porodica “trpi” što glava kuće nije  više prisutna u svom domu…

– Ja sam u početku ovog teksta rekao da je moja motivacija moja porodica. Kao i svakom suprugu i roditelju  moj cilj je da svojoj porodici osiguram stabilnu budućnost, da moja djeca budu na neki način “pošteđena” onoga kroz šta sam ja morao proći. Moja supruga Jasmina i ja smo u braku devet godina i imamo dvoje prekrasne djece, kćerku Leilu i sina Alena. Ponosan sam na to da je Jasmina prošla put visokog obrazovanja, uspjela završiti Psihologiju na Univerzitetu sa ‘prvom klasom’ u kojem je bila jedna od najboljih 5% učenika na cijelom Univerzitetu, i sada aplicira za doktorat. Sretan sam što Jasmina uzima aktivan interes u moju odgovornost, razumije rad firme i dnevno je uključena u poslovne odluke. Istina je da bez oslonca i podrške koju mi svakodnevno pruža, ne bih mogao da izdržim i da uspijem na ovom nivou. Moj radni dan podrazumijeva rad između 12 i 15 sati, i ja razumijem pritiske koje moja pozicija u firmi donosi na moju porodicu. Ali svi, također, znamo da bez napornog rada ne bismo mogli uživati u kvalitetu života kojeg imamo.

Put od izbjeglice do većinskog vlasnika firme nije bio lagan ali se isplatio, uspjeh koji si postigao po priodi stvari “tjera” te da ideš dalje, kakvi su tvoji budući planovi i kakvu poruku možeš poslati mladim Bosancima i Hercegovcima?

– Ne planiram da se povučem iz ovog posla još dugo, jer sam za sve toliko puno žrtvovao, niti hoću manju odgovornost. Na neki način znam da ne mogu izbjeći to jer sudbina je odlučila da sam ja taj koji mora da nosi odgovornost za druge i to se neće nikada promijeniti, bez obzira šta da radim. Moji uposlenici i moja porodica to očekuju od mene i, kao što sam rekao na intervjuu za posao, ja nemam pravo na neuspjeh i planiram da uskoro otkupim ostale dionice u kompaniji i preuzmem kompletnu vlasničku kontrolu.

Pomalo već sada razmišljam o investiciji u moj rodni kraj, Kozarac. Želim na neki način slijediti stope mog punca Jusufa Arifagića, koji je nedavno u Prijedoru otvorio modernu farmu krava napravaljenju po norveškim standardima. Njegovo iskustvo će mi sigurno pomoći da nađem pravu mjeru kako da pomognem mojoj domovini.

Pored toga, moj brat Fahrudin i ja se želimo koncentrisati na dobrotvorni rad u Bosni i nastavljamo da pružamo dobrotvorne donacije za obitelji kojim je to dole potrebno. Šta poručiti mladima, za one u BiH, jednostavno morate uzeti odgovornost u zemlji, jer bez mladih, njihove prodornosti, nema ni prosperiteta. Za one Bosance i Hercegovce u dijaspori, pa jednostavno morate više i bolje raditi od drugih i budite sigurni da će vaš trud biti primijećen i nagrađen. Nemojte se predavati, budite istrajni i uvijek vodite računa o svojoj porodici, rodbini i domovini iz koje ste potekli. Jer ni Vi kao ni ja nemamo pravo na neuspjeh.

Tvoj naporni rad nije ostao neprimijecen od strane odgovornih ljudi iz grdaske vlasti  Coventryja, naime kao izuzetno uspješnog mladog poslovnog čovjeka nagradili su te vrijednom nagradom. Imenavali su te za ‘Freeman of the City’ i od 2008. godine “uživaš” posebne beneficije u Coventyju. Reci nam malo više o tome.

– Jedan od trenutaka u mojoj karijeri na koje sam najponosniji je kada sam dobio prestižnu nagradu koja se dodjeljuje samo onim koji pokazuju potpunu predanost gradu Coventryju, koji su razvili grad i pomogli građanima. Nagrada je tradicija grada koja traje stotinama godina. Davne 1345. godine Coventry je postao grad i imao je prvog gradonačelnika koji je dobio istu nagradu 1348. i od tada datira ova nagrada. U to vrijeme, mali broj pažljivo selektiranih ljudi su dobili mjesto u krugu Kraljevstva koji su imali visoku odgovornost, a dobili su nagradu ‘Freemen’ (slobodni ljudi) kroz koju su imali potpunu zaštitu i podršku Kraljevstva. ‘Freeman of the City’ potvrđuje moj doprinos gradu i moja je dužnost da i dalje pomažem. Nagrada se obično dodjeljuje puno starijim pojedincima i ja sam sigurno najmlađa osoba u istoriji grada Coventryja koja je dobila ovu nagradu. Veoma sam ponosan da živim u Coventryju. Osećam se vezanim za ovaj grad grad, možda zato što je Coventry bio totalno  bombardovan i uništen za vrijeme Drugog svjetskog rata i većina građana su sve izgubili. Čudan je život, jer nakon moga iskustva sa ratom u Bosni 1992. godine, sada živim u mjestu koje je simbol ‘Peace and Reconciliation’ – ‘grad mira i pomirenja’. Radio sam naporno da postanem  svojevrsni ambasador grada Coventryja, ja sam mu to na neki način vratio jer me je grad prihvatio i dao mi priliku za uspjeh. Nadam se da ću u budućnosti napraviti još bolji most između Coventryja i moje rodne Bosne i Hercegovine.

(Avaz)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.