svabo
Stražar koji ga je početkom devedesetih čuvao u logoru Omarska danas mu donosi poštu i on u tome ne vidi ništa neobično. Njegovo ime je Kasim Pervanić. Ima 52 godine, i povratnik je u mjesto Kevljane. Kasim ne vidi ništa čudno u tome da se susreće sa svojim bivšim logorskim stražarima, jer, kako kaže, ne boji se ničega. Njihov odnos je isključivo poslovan, kad kome šta zatreba to i urade.
Prisjećajući se godine kad je rat u BiH počeo, kaže da se moglo naslutiti da neće proći mirno. Nije mogao ni sanjati da će se dogoditi užasi koji su uslijedili. Upozoravali su ga da ode, blizak njegov prijatelj, pravnik, bio je u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), i on mu je savjetovao da bježi.
Sa njim je, u logoru, bio zatvoren i mlađi brat, Kemal Pervanić, koji danas živi i radi u Engleskoj. Kemal je autor filma „Pretty Village“, o stradanju Bošnjaka ovog kraja. Njihovi roditelji su uspjeli da pobjegnu na vrijeme i izbjegnu odvođenje u logor. U moru loših stvari kojih se sjeća iz logora postoji i jedan human primjer. Brat mu je bio bolestan, morao je često u toalet. Po povratku iz toaleta čuvari bi ih dočekali i pretukli. Ipak, današnji njegov poštar znao je ponekad, kad ostane sam, da izvede njegovog brata u toalet, a da prođe bez batina.
Nakon sedam mjeseci u logoru, 14. decembra 1992. Godine, Kasim je bio slobodan kao i njegov brat. Logor na Manjači je raspušten, preuzele ih je osoblje Međunarodnog crvenog križa i otišli su u Karlovac.
Za njega i porodicu počinje nov život, otišli su u Englesku i tamo je ostao dvije godine. Kaže da mu je bilo lijepo u uređenoj zemlji, ali da ipak nije imao mira sam sa sobom, te da je čak pomišljao i da se ubije. Došao je u Bihać 1995. godine i pridružio se Armiji BiH.
Odlučio je da nastavi život u Sanskom Mostu, gradiću na sjeveru BiH. Otvorio je butik, ali nije dobro prošao, jer, kako kaže, kad nisi mještanin tada nisi dobrodošao. U potrazi za boljim životom odlazi u Holandiju. Prije odlaska u Holandiju posjetio je Kevljane, u 11. mjesecu 1996. godine, u pratnji dva vojnika, prijatelja.
Za razliku od života u Engleskoj, u Holandiji je bio srećniji. Kaže da mu se svidjelo tamo, ali nije se svidio on njima. Tražio je azil i na zadnjem ročištu mu nisu rekli da mora otići iz zemlje za 21 dan. Prilikom redovnog javljanja u policijskoj stanici je saznao da je ilegalno u zemlji. Falilo mu je mjesec dana do punih pet godina u Holandiji. Uhapsili su ga i prema proceduri je proveo dva mjeseca u zatvoru, a onda je deportovan u BiH. U Sarajevo je vraćen iz Holandije 2003. godine. Ponovo je bio na početku. Bio je kratko u Sanskom Mostu, a onda je došao u Kevljane.
U porušenom selu počinje život iznova. Napravio je kuću, kupio nešto stoke. Kasim, pun životnog elana nakon svega, nalazi vremena i za rad u džematu.
Većina kuća u selu je obnovljena ličnim sredstvima, a tek nekoliko njih je dobilo neku inostranu donaciju. Sela u kojima žive Srbi su blizu Kevljana. „Danas, nakon svega, jedni pored drugih da, ali zajedno nikada.“, pojašnjava Kasim situaciju.
U Kevljanima se nalazi spomenik gdje su iz dvije grobnice identifikovane 602 osobe. Spomenik ima 12 ploča sa ispisanim imenima, a ostavljena su mjesta za još dvije ploče, koje će biti izgrađene, čim se skupe sredstva.
Kasim kroz priču govori da poslije logora više nije ni za tugu ni za veliko slavlje. Nije se predao i nije dopustio sebi da klone duhom. „Čovjek mora biti sretan nakon svega što preživi, prihvatiti život ako nećeš da poludiš.“, kaže Kasim. Uz osmijeh je otkrio da proizvodi i rakiju, ne pije je, ali nešto proda, a većinu poklanja prijateljima.
„Život je borba za sve, dato nam je samo mjesto gdje se rodimo.“, rekao je ovaj čovjek neobične životne priče, na rastanku.
(Erna Duratović ; Balkan Diskurs)
Add comment