Kozarac.ba

Sulejman Jakupović jedini u BiH proizvodi pčelinji otrov

 

Radno mjesto pčelara Sulejmana Jakupovića iz Kozarca kraj Prijedora nikad nije na istoj lokaciji. Nekad je ono na livadi, nekad u planini…  Na kamion natovari svoju šarenu tvornicu i ide tamo gdje ima najljepšeg cvijeća i drveća.

Čitavo Potkozarje je, kaže, njegova kancelarija – tamo je na devet lokacija smjestio 480 košnica sa preko 25 miliona pčela.

Pčelarstvom se počeo baviti nedugo nakon rata, kada je opasan i slabo plaćen posao u policiji, zamijenio livadom i košnicama. Iako o pčelama nije znao skoro ništa, upustio se u avanturu iz koje je izašao kao jedan od najboljih pčelara i prvi i jedini proizvođač pčelinjeg otrova – apitoksina u BiH i jedini u regiji koji sve što proizvede i proda, i to na inostrano farmaceutsko tržište.

U tome su mu, kaže, najviše pomogle, upravo – pčele.

“One su mi prvo dale spokoj i mir, a onda i hljeb u ruke. Pčele čovjeka opuste, a onda ga nauče radu, redu i disciplini, nauče ga značenju pojmova – greška i nedisciplina”, priča Sulejman.

Od pčela je, kaže, uzeo što su mu ponudile, pa proizvodi sve što u pčelarskoj industriji postoji – od meda, polena, propolisa i matične mliječi do apitoksina.

Hiljade uboda za gram otrova

Međutim, da bi postao uspješan proizvođač apitoksina, najdragocjenijeg i najskupljeg pčelinjeg produkta, koji se koristi za proizvodnju lijekova za kardiovaskularne i reumatske bolesti i medikamente za više od 40 najtežih vrsta autoimunih bolesti, morao se dobro potruditi.

Godinama je lutao, pokušavajući savladati tehniku prikupljanja otrova.

“Čitao sam stručnu literaturu, tekstove sa interneta, raspitivao se kod pčelara u regiji, ali ništa nije funkcionisalo. Ispostavilo se da je literatura nepouzdana, da su autori samo teoretičari, a ne i praktičari”, priča Sulejman.

Po recept je, stoga, otputovao u Kinu – kod majstora svog zanata.

“Tri puta sam išao u Kinu jer tamo žive najbolji proizvođači apitoksina i oni izrađuju najbolje aparate za njegovo prikupljanje”, priča Sulejman i pokazuje omanju staklenu ploču sa rešetkom i transformator, nalik na nekadašnje audiokasete. Transformator i prvu ploču kupio je za 500 KM u Kini, a danas ih ima već 200.

“Transformator se uključi u struju i on u ploču šalje određenu frekvenciju struje, koja stvara impulse. To pčele provocira i one ubadaju ovu ploču. Nakon otprilike sat vremena, impulsi popuste i pčele prestanu napadati, nakon čega izvučem ploču i s nje skalpelom sastružem otrov, koji pakujem u teglice”, objašnjava Sulejman i dodaje da ovakvo sakupljanje otrova ne ugrožava život pčela.

“Kad pčela ubode u nešto, ona izgubi žaoku i ugine. Međutim, kada ubadaju u staklenu ploču, na njoj ostaje samo otrov, a ne i žaoka, pčelino biološko oružje kojim se brani od napadača i održava se u životu. Na ovaj način one mi daju svoj dio proizvoda i nastavljaju živjeti”.

Sezona skupljanja otrova traje samo tri mjeseca u godini, od 15. aprila do 15. jula, i godišnja proizvodnja ne pređe kilogram, a za jedan gram otrova potrebno je da 90 hiljada pčela ubode ploču.

Lani je, zbog lošeg vremena, proizveo samo pola kilograma otrova, a  prethodne, 2013 godine – čitav kilogram.

Jakupović ima ugovor sa jednom američkom farmaceutskom kompanijom o otkupu otrova. No, prije otkupa, otrov mora poslati na analizu kvalitete i čistoće, na što mu odlazi čitavih 150 grama.

Interes i ignorancija

“Analizom američkog Ministarstva za ekologiju, lov i ribolov potvrđena je ‘zadovoljavajuća’ kvaliteta mog apitoksina i za njega po gramu dobijem od 50 do 70 dolara. Ne znam šta je još toliko skupo, možda dijamant ili uran, jedino to”, priča Sulejman.

Zarada bi, kaže, bila i bolja kada ne bi tolike grame morao davati za analizu plus deset hiljada dolara godišnje za osiguranje ugovora.

Ipak, ne žali se. Kaže da njegova četveročlana porodica i troje uposlenika žive sasvim pristojno od ovog posla.

Ističe da se kompanije i laboratorije sa Zapada najviše interesiraju za otkup apitoksina, a da su interes pokazale i neke kozmetičke kompanije iz Srbije i Hrvatske, prije svega one koje proizvode kreme protiv bora i botoks, međutim od saradnje nije bilo ništa.

“Kozmetička industrija uglavnom koristi zmijski otrov, jer je jeftiniji i lakše se nabave veće količine. Poređenja radi, da bi se dobila količina otrova koliko ga ima u jednom zmijskom ujedu, potrebno je stotinu pčelinjih uboda. Naravno, da je upotreba ovog otrova u kozmetici preskupa, zato nije ni došlo do saradnje.”

Međutim, iz Bosne i Hercegovine niko nije pokazao interes za Sulejmanov proizvod, niti je ikada dobio ikakav podstrek za proizvodnju.

Svejedno, njega to ne uzrujava.

Kaže da je od pčela naučio biti racionalan i sabran.

Pa u tišini Potkozarja, uz šarene košnice na bijelom snijegu, pažljivo planira kupovinu novih košnica, rojeva, staklenih ploča i povećanje broja zaposlenih.

(Al Jazeera)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.