svabo
Bez obzira koliko god vremena proslo, koliko god se trudili da ih potisnemo, da nastavimo zivjeti “normalnim” zivotima, sjecanja na majske dane krvave devedestdruge, i dalje su ziva u nama kao da su se juce desila, i koliko god lijepi bili proljetni majski dani tuga je prevelika.
Mozda bi lakse bilo, kada bi danasnjica bila drugacija, kada ne bi boljela gorka realnost, kada bi se bez straha i zabrana mogli sjecati tragedije i zlocina koji se desio, kada bi se priznao genocid, kada bi imali obiljezena mjesta sjecanja, podignute spomenike i izgadjene memorijalne centre u kojima bi se njegovalo sjecanje na zlocin i poducavale generacije da isti prepozna i sprijeci na vrijeme.
Medjutim, boli cinjenica da se istorija prekraja, da se dizu lazni spomenici, da se velica i slavi zlocin a zrtva osudjuje zbog trazenja svojih elementarnih ljudskih prava, kada zivis kao “povratnik” u rodjenom mjestu i gradjanin si BH entiteta koji te ne prihvata i ne stiti.
Moglo bi se o ovome cijeli dan pisati, mogle bi se knjige napisati, bilo da se sjecamo onoga sto se desilo, bilo da analiziramo ono sto se danas dogadja, i opet malo bi se toga promjenilo jer osim rijeci trebaju i djela, treba napor, a nazalost, cini mi se da smo sve manje spremni zrtvovati se za nesto sto nema veze sa licnim, dunajlucarskim interesom, i onda se postavlja pitanje, ima li smisla boriti se za istinu, za opstanak naroda kojemu predstoji propast?
Ako nista, vrijedi zbog emaneta koji su nam ostavili nasi sehidi, kao i emaneta prema nasoj djeci i njihovoj buducnosti a na kraju i radi licnog dusevnog zadovoljstva kojeg je tesko osjetiti ganjajuci dunajluk i materiju.
Kao i svake godine, od kako smo se vratili na nasa ognjista, Medzlis Islamske zajednice Kozarac i ove ce godine na miran i dostojanstven nacin obiljeziti 24. maj 1992. godine kao dan pocetka kozaracke golgote.
Add comment