Aleksandar Hemon: Bezrezervna domovina

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Ovako je to bilo: tukli su se, opet, rusko i otomansko carstvo i Turci su taj rat izgubili, te je 1878. sazvan Berlinski kongres da se plijen, kao što je to običaj zahtijevao, podijeli. Rusija je ugrabila dobre komade Kavkaza i dobila  na vjeke vjekova odane saveznike u Srbiji (koja je tada zvanično postala nezavisna), a Austro-Ugarskoj je dopala Bosna i Hercegovina. Švabo je trebalo da bude privremeni okupator, dok se situacija, šatro, ne stabilizuje, ali onda je 1908. Kemal započeo mladotursku revoluciju, što je Beč iskoristio da anektira BiH i priključi je teritoriji koja je pokrivala dobar dio centralne i istočne Evrope. Ukratko, na Berlinskom kongresu je odlučeno, a da niko od prisutnih toga nije bio svjestan, da će moj deda, rođen 1900. godine u selu blizu Lavova, u današnjoj zapadnoj Ukrajini, umrijeti u Bosni.

Malo poslije okupacije, Austro-Ugarska je počela da ohrabruje naseljavanje u Bosnu podanika iz drugih provincija, od kojih je jedna bila Galicija, čiji je glavni grad bio Lemberg, iliti Lavov. Iz te Galicije su, dakle, pristigli moji preci sa očeve strane: mom dedi Ivanu je bilo dvanaest godina kad su se doselili u blizinu Prnjavora, gdje su tada pristizali i naseljenici i iz drugih provincija, diljem seljaci i sirotinja, kojima je Bosna izgledala ne kao obećana zemlja nego kao zemlja u kojoj se može izdeverati. U mojoj se porodičnoj historiji kao razlog za preseljenje navodi obilje drva u Bosni, uz pomoć kojeg je bilo lakše preživjeti zimu. (Putanja moje bake je slična—rođena u Bukovini, današnja jugozapadna Ukrajina, kao dijete je došla u Bosnu, samo što je njenom ocu maternji jezik bio poljski.)

Kad se Austro-Ugarska raspala, neki su se od tih naseljenika vratili/otišli u novostvorene domovine, kao što su to bile Čehoslovačka i Poljska. Mnogi su ostali, zbog čega je Prnjavor sve do ovog zadnjeg rata bio (srednja) Evropa u malom. Sjećam se kako sam jednog ljeta išao na vašar u Štivor, selo pored Prnjavora, čije je stanovništvo pričalo arhaični sjevernoitalijanski dijalekat iz Tirola, odakle ih je Švabo onomad doveo. Na vašaru je mnogo svijeta bilo u narodnim nošnjama u tirolskom stilu. Poslije sam čuo da je na početku ovog zadnjeg rata italijanska vlada poslala autobuse u Štivor da bi u Italiju prebacila stanovnike, koji su, naravno, svi bili rođeni u Bosni. A onda sam čuo da su se mnogi od njih kad se rat završio vratili u Bosnu—Italija im je bila strana zemlja, imali su samo jednu domovinu.

Moji se, međutim, nakon raspada Carevine nisu nigdje vratili i ostali su u Bosni, kao i mnogi drugi Ukrajinci. (Na popisu prije ovog rata bilo ih je u BiH oko pet hiljada, a danas tek oko dvije.) Na brdu Vučijak, blizu Prnjavora, sahranjeni su članovi tri generacije Hemona, dvije od njih rođene u Galiciji/Ukrajini. U mojoj familiji s očeve strane, niko ne umire u zemlji u kojoj je rođen, a sva je prilika da se to neće uskoro desiti.

Moj otac je oženio Semberku iz familije koja je u Bosni živjela koliko im pamćenje seže. Moga djed Stjepana su u onom ratu četnici tukli i za malo ga nisu zaklali zato što mu je sin, moj ujak Bogdan, bio u partizanima. Dvije moje rođake, Bogdanove kćerke, udate su za Bošnjake, zbog čega su iz Semberije morale bježati kad je počelo—svekra jedne od njih novokomponovani četnici su na smrt pretukli. Ona sad živi u Francuskoj, a njena sestra u Švedskoj. Sva je prilika da neće biti sahranjene u zemlji u kojoj su rođene. Ja, tako, imam rodbine u Kanadi, Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Australiji (gdje živi moja rođaka sa očeve strane čiji je—sad bivši—muž Rom musliman, te su i oni morali bježati od četnika).

A imam i rodbine u Ukrajini, gdje sam 2003. otišao u selo u kojem je moj deda bio rođen i gdje još uvijek ima Hemona. Štaviše, ti Hemoni žive na kućištu na kojem je rođen moj deda. Muški imaju iste velike glave i uši kao i bosanski Hemoni, a kuća im izgleda i miriše (na kuhano tijesto i preprženi luk) isto kao i kuća moje babe i dede. Njihova djeca i unuci ne žive više na selu.  Kad sam bio tamo, moj dalji rođak, Ivan, rekao mi je da jedan od njegovih sinova i njegova familija upiru da idu u inostranstvo. Možda u tom inostranstvu nalete na svoje daleke rođake, ili na moje bliske. Ali par Ivanovih sinova je bilo u ukrajinskoj policiji. Ako su još uvijek policajci, nije van pameti da ih je prebacilo u istočnu Ukrajinu, da se tamo bore sa separatistima.

Zašto ovo pričam? Zato što se jedna dobra čitateljka nedavno sjetila da imam veze sa Ukrajinom pa me je upitala jesu li “svi moji tamo” dobro. Njeno pitanje je bilo dobronamjerno, ali me je ponukalo da se sjetim trenutka kad mi je jedan drug—prije ovog rata, prije mog odlaska iz Sarajeva, prije više od dvadeset godina—rekao: “Blago tebi, Hemone, ti imaš rezervnu domovinu,” misleći, bezbeli, na Ukrajinu. Taj me je drug time uvrijedio, pošto sam smatrao, kao što i sad smatram, da domovina ne može biti rezervna, pošto je nešto što se ustanovljava na osnovu konkretnog ljudskog iskustva a ne na osnovu mitova, zastava i sličnih apstrakcija. 

Drugim riječima, moja jedina domovina je bila i ostala Bosna i Hercegovina zato što sam tamo rođen i odrastao, zato što su tamo kosti mojih djedova i baka, kao što su tu rođeni i moja majka i otac, zato što se tu moj ujak Bogdan borio protiv četnika, zato što su tu oni koje volim i kojima sam odrastao bili pod opsadom, zato što je moja lična historija neizreciva bez historije Bosne i Hercegovine, uključujući i historiju ukrajinskih doseljenika.

Ali zato u trenutnoj situaciji svim srcem navijam za Ukrajinu: zato što mi je prepoznatljiv pristup narušavanju teritorijalnog i ljudskog integriteta Ukrajine, isti onaj pristup koji je onomad na smrt prebio svekra moje rođake, zato što sam bio u Kijevu kad je 1991. proglašena ukrajinska nezavisnost, zato što moj otac u Kanadi pjeva u ukrajinskom horu, zato što kad su u pitanju nasrtaji bahate sile i nepravde na običan, pošten svijet (kao što je to, recimo, moje daleki rođak Ivan) uvijek navijam protiv sile i nepravde. I zato što, kao Bosanac, cijenim vrijednost pojedinačnog ljudskog života, o kojem sad niko od onih koji o Ukrajini pregovaraju u Ženevi ne razmišlja, kao što to niko nije činio ni u Berlinu 1878. kad su velike sile odlučivale gdje će moj deda i baba biti sahranjeni.

(Radiosarajevo.ba)