Dragan Bursać: Mrtva i živa kosa prijedorska

Prošle godine, svijetu je obznanjeno postojanje najveće masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata u Tomašici, nedaleko od Prijedora. Kažem svijetu, zato što se u samom Prijedoru i Republici Srpskoj nije pretjerano čulo o tom stratištu. Tomašicom se bavilo svega nekoliko medija u Republici Srpskoj. Čitaoci tačno znaju koji su to mediji, pa nema potrebe navoditi njihova imena. Većina ostalih su se trudili staviti strašnu vijest o u mučkom ubistvu 800 ljudi u nekakve fus note, na margine. Bila je to agencijska vjestica u jednoj rečenici.Valjda im je tako lakše. Manji font, mirnija savjest. Takva im je uređivačka politika i logika.

Prije neki dan, kada je majka Hava, nakon 22 godine traganja, konačno saznala gdje su posmrtni ostaci njenih šest sinova i muža, ubijenih u istom danu, istina je opet kastrirana. Opet su Prijedorčani i ostatak Srpske ostali uskraćeni za istinu. Tek iz par medija mogli su čuti ovu zastrašujuću priču. Ostali su ćutali.

I nije to prvi (a, nažalost, ni posljednji put) da mediji i aktuelne političke elite u Srpskoj svesrdno rade na nemirenju ljudi i ljudskosti u njima.

Podsjetiću, od rata naovamo, organizovano je bezbroj seminara o pomirenju, simpozijuma o prihvatanju i suočavanju sa istorijskim činjenicama, konferencija na kojima se pričalo o denacifikaciji, o pravima žrtve… I bilo je pomaka. Na ličnom, mikronivou.

Ostatak građana je u međuvremenu samo jače zažmirio i rukama prekrio uši. Poput namrgođenog, uvrijeđenog djeteta koje ne želi da vidi, niti da čuje šta se dešavalo prije dvadesetak godina. Od silnih suočavanja sa istorijom, samo smo dobili tone nove paraistorije, štapom i kanapom iskonstruisane kroz mitomanske teorije zavjere.

Čutanje o zločinima, relativizacija i negiranje postali su neka vrsta oficijalne dogme na kojoj vlast u RS-u gradi dobar dio svoje političke moći, a bogme i predizborne strategije.

Podsjećanja radi, u Prijedoru i okolini je pobijeno ili nestalo preko 3000 ljudi, većinom Bošnjaka. To je drugi najveći masakr poslije srebreničkog, za koji je, podsjećamo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio pravosnažnu presudu, kvalifikujući ga kao čin genocida.

I to su fakti.

Međutim, neljudi koji su ubijali, klali i palili, svedeni su na inkognito ličnosti, tek neprijatna iskustva prošlosti kojih se zvanično ne sjeća ni familija, a koji se poslije čašice, dvije u kafani, opet promeću u heroje. I tako već dvije decenije.

Iluzorno je zato i donkihotovski očekivati pomirenje, kada ne da nema priznavanja zločina, nego su ti isti zločini na dnevnoj bazi derogirani, neuvaženi i minimalizovani od predsjednika Dodika, pa do najobičnijeg ostrašćenog nacionaliste.

Ta, Ruanda, koja je bila predmet poređenja sa BiH, završila je denacifikaciju. Ono nešto malo preživjelih Tutsija se izmirilo sa Hutuima, koji su počinili genocid, te su nastavili živjeti kako-tako normalno. Dakle, pleme Hutu je prihvatilo činjenicu da su njihovi saplemenici počinili strašne zločine. Postavlja se pitanje, može li to isto prihvatiti i srpski narod, pa da se pomjerimo već jednom sa mrtve tačke?

Ili ima nešto uzvišenije i civilizovanije u jednom plemenu, u odnosu na narod  koji se diči herojstvom, čojstvom, istorijom, plemenitošću, duhovnošću i tradicijom? Što bi rekli novinari – Vrijeme će pokazati. A, vrijeme je do sada bilo ekstremno loš saveznik Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji su nakon 1995. godine i oficijelnog završetka krvoprolića, 22 godine poslije završili negdje…pa, u 1993. godini.

Zaista, vrijeme ovdje pijano odmiče. Dva koraka naprijed, deset godina unazad.

Jeste li znali da…?

Da se vratimo na kosu.

Iako ne raste poslije smrti, kosa je jedan od najvažnijih dokaza u forenzici. Kosa je bila jedan od presudnih tragova na osnovu kojih je nađena jedna od prvih grobnica na lokalitetu Tomašice. Naime, prošle godine je mašina za kopanje prilikom iskopavanja otkrila žensku pletenicu, koja zbog dubokog sloja zemlje i gline nije istrulila.

Iako ne raste poslije smrti, kosa je ironično oživjela mrtve, pomogla je da se iskopaju njihovi posmrtni ostaci, i da se barem dostojanstveno sahrane.

A opet, kosa može i živog čovjeka u mrtvaca da pretvori. Može mu, onako živom, oduzeti ljudskost. A, evo i kako.

Čemu služi glava?

Mediji u Republici Srpskoj su ovih dana, valjda u nedostatku ozbiljnijih tema, objavili kako dolaze Rusi, baš u Prijedor, da otkupljuju kosu. Živu kosu, sa živih ljudi, podrazumijeva se. Daju ti neki Rusi, baćuške, po 500 evra za pletenicu potkozarsku. Sjatilo se i staro i mlado u izvjesni frizeraj, da proda ruse kose Rusima i malo se opari.

Ali kako kod nas sve nahero biva, i ovo šišanje udari na sprdnju.

Nisu Rusi, nego Ukrajinci, i nije 500 evra, nego 80 maraka! Ko se ošišao i za bagatelu dao kosu svoju, razočarano se vratio svojoj bijedi i čemeru. Neošišani su, sa osmijehom, brže-bolje odlepršali iz salona.

Prevara šišanjem je najčistija paradigma onoga šta su vlasti u Prijedoru uradile od živih ljudi. Svojom ingenioznom politikom, pretvorili su lokalno stanovništvo u ljude bez posla i bilo kakve budućnosti. Pretvorili su ih u jedinke koje namjesto glava imaju rasadnike za rast kose. “Bašte“ za izmaštane Ruse, koji će kupiti skalpove za mrsne pare.

Tako više od dvije decenije od prijedorskog zločina, hodaju ovim gradom ljudi koji su uništeni i devastirani od svojih vlastodržaca, istih onih koji bi da im izvrše lobotomiju i izbrišu sjećanja na Omarsku i Tomašicu. Hodaju tako zbunjeni svjedoci i poneki učesnik u zločinima, i sve što imaju u životu, eto, to im je ta kosa. A, ni nju, ispostavilo se, ne mogu prodati. A, čemu onda služi glava, ako niko neće kosu da kupi, majku mu?

I šta smo dočekali? Imamo mrtve ljude koji urliču za ljudskim upokojenjem, i imamo žive, koji hiberniraju negdje između herojskih narativa i kafanskih priča, i koji bi da egzistiraju od prodaje kose. Jedni i drugi, na različite načine lišeni života, sudaraju svoje sudbine podno Kozare. Tu, ovdje, na korak od nas.

A većina i dalje ćuti. I o mrtvoj i o živoj kosi.Samo, vidite, mrtva kosa je neprocjenjiva, a živa kosa i ne košta bog zna koliko.

(Dragan Bursac; 6yka)