svabo
Bila je vlažna i maglovita noć prije nekoliko sedmica kada sam se sa porodicom vraćao u Sarajevo nakon kratke posjete prijateljima u Hrvatskoj. Moja supruga i sin su spavali poput dva slatka topa, a moji kapci su se polako sklapali od njihovog hrkanja pa sam upalio radio pokušavajući ostati budan za volanom.
Bio je Dan Republike Srpske i program na svim stanicama je zvučao skoro isto: herojske pjesme, gruba retorika, nove prijetnje odvajanjem Republike Srpske, diskusija o razglednicama koje prikazuju žrtve iskopane iz masovnih grobnica, političke svađe i nesuglasice i napokon pozivi međunarodnoj zajednici da učini nešto po tom pitanju.
Javna rasprava koja je ispunjavala radio-talase skoro dva sata je zvučala skoro kao da je zemlja kroz koju sam se vozio tek jučer izašla iz rata… ili kao da će u rat ući već sljedećeg dana. Vratila su se ružna sjećanja javnih rasprava punih prijetnji i kontraprijetnji ratnih vođa u parlamentu Rerpublike BiH oktobra 1991. Te maglovite noći, zemlja kroz koju sam se vozio mi se činila zaglavljenom u strašnom međuprostoru između rata i mira.
Iako je rat zvanično završen prije 17 godina, i dalje vidimo i čujemo sličnu ratnohuškačku scenografiju koja prati sporne praznike svakih nekoliko sedmica ili dominira predizbornim kampanjama svakih nekoliko godina. Iako se politička scena promijenila značajno od 1995, čak i novi političari – bez obzira da li pripadaju takozvanim nacionalnim ili takozvanim multietničkim partijama – biraju da koriste staru retoriku, prateći stope svojih prethodnika.
Neki lideri bosanskih Srba tvrde da je Bosna i Hercegovina čudovište bez budućnosti, ignorišući činjenicu da su i sami učestvovali u njegovom kreiranju te da Republika Srpska danas pravno postoji samo u okvirima tog čudovišta. Neki lideri bosanskih Srba sada prijete da će Republiku Srpsku izdvojiti iz BiH, a zadnji takav pokušaj je prije 22 godine doveo do rata i postoji poprilična vjerovatnoća da bi neki ponovni takav pokušaj ponovo imao sličan ishod.
Neki lideri bosanskih Hrvata polažu pravo na trećinu vlasti na državnom i polovinu na federalnom nivou za 12-17% hrvatske populacije. Izgleda da misle da se to najlakše može postići stvaranjem zasebnog entiteta kroz političke blokade i ucjene. Jedan takav pokušaj, prije 21 godinu je također doveo do rata u ratu i mada su male šanse da tu dođe do nekog novog rata, također su male šanse da će Bošnjaci dopustiti stvaranje hrvatskog entiteta takvim agresivnim metodama. Uljudan i uviđavan pristup bi možda imao više šanse.
Neki bošnjački i bosanski lideri se kunu Bosnom i Hercegovinom i tvrde da bi sve učinili da je zaštite. No i oni je podrivaju isto kao i neki srpski i hrvatski lideri. Čine to time što odbijaju prihvatiti realnost – činjenicu da bez obzira kako su nastali, Republika Srpska i hrvatski kantoni danas postoje i imaju sopstvene ideje i interese. Neki bošnjački i bosanski lideri tvrde da su srpski i hrvatski zahtjevi za većom zaštitom njihovih kolektivnih interesa prijetnja integritetu Bosne i Hercegovine, isto kao da Srbi i Hrvati nisu dio te iste zemlje i njeni konstitutivni narodi. Bošnjački i bosanski lideri su napravili sličnu grešku prije 22 godine i čini se da ni oni nisu voljni ili sposobni naučiti lekcije iz prošlosti.
Izgleda da ovi bošnjački, bosanski, hrvatski i srpski lideri žive u barem četiri potpuno različite realnosti i zasad niko od njih nije voljan ili sposoban da pokuša razumjeti druge realnosti i razmotriti mogućnost kompromisa. Čini se da su lideri odbacili i toleranciju, gostoljubivost i brigu prema komšijama bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, što je bio ključni dio vjekovne tradicije ovih krajeva.
No ova mračna perspektiva se ukazuje samo kada slušam neke, Bogu hvala ne sve političke, civilne i akademske elite. Sa druge strane, slika koju dobijam od običnih ljudi je dosljedno sasvim drugačija. Nakon 22 godine provedene istraživajući i izvještavajući u, iz i o BiH, sreo sam mnoge različite ljude širom BiH. No čak i oni najradikalniji nisu pokazivali interes za agresivnim sprovođenjem bilo kakvih novih separatističkih ili unitarističkih inicijativa. Umjesto etničkih ili političkih pitanja, većina ljudi se fokusira na svakodnevne životne probleme, kao što su posao, ekonomska sigurnost i socijalna stabilnost.
Ova realnost, iako dokumentirana u mnogim istraživanjima koja su sprovele različite domaće ili međunarodne agencije u zadnjih dvadeset godina, izgleda nema utjecaja na većinu političkih lidera. Da li ovi političari zaista vjeruju da njihovi stavovi zasta predstavljaju interese njihovih etničkih grupa ili samo igraju uloge za koje smatraju da će im donijeti veću popularnost i (re)izbor, ja to ne znam.
Ono što znam je da se političari kao i građani BiH, bez obzira na njihovu etničku, religijsku ili političku pripadnost, ponašaju kao da su potpuno zaboravili užasne lekcije iz prošlosti. Političari su i dalje skloni da se igraju šibicama dok im građani i dalje to dopuštaju, pri čemu i jedni i drugi ignorišu opasnost od požara. Ne zaboravimo spomenuti međunarodnu zajednicu koja se također ponaša kao da je zaboravila kako je teško zaustaviti i ugasiti balkanske požare kad jednom planu.
(Srećko Latal)
Add comment