Kozarac.ba

Zašto smo odšutjeli stajanje Emira Hodžića?

Jelena Topić dvadesetdevetogodišnja djevojka iz Banja Luke prošle sedmice završila je svoj performans. Pokupila ja kutiju na kojoj je mjesec dana stajala i napustila je glavni prijedorski trg ostavivši iza sebe samo kredom ispisan broj humanitarnog telefona za pomoć oboljelom dječaku Igoru Starčeviću.

Tako je završena misterija djevojke koja šuti. U proteklih mjesec dana mediji i kompletna bh. javnost pokušavala je dati odgovor na pitanje Zašto šuti? Valjda nikome nije bilo jasno kako neko danas, kada smo se konačno izborili da možemo reći šta god hoćemo, ipak želi šutjeti.

Svako je na svoj način pokušavao riješiti ovu misteriju. Šuti zbog nezaposlenosti, možda šuti zbog stanja u državi, a mnogi od nas su u našem prepoznatljivom balkansko-šovinističkom maniru zaključili da šuti zato što je neudata. I kako to obično biva, svi smo pogriješili.

Jelena je šutila da bi ukazala na bolesnog dječaka, a mi koji smo pomno pratili dešavanja sa prijedorskog trga poput nama najdraže turske sapunice ostali smo razočarani. Očekivali smo zaplet, kulminaciju događaja, eventualno revoluciju, možda čak i spektakularni vatromet, a dobili smo samo još jedno u nizu bolesno dijete koje njavjerovatnije neće preživjeti  ukoliko mu mi ne pomognemo.

Al budimo realni koga još u našoj zemlji interesuju bolesna djeca, pozivi za humanitarne akcije, starice koje nemaju hljeba da jedu, ljudi bez bubrega, jetre ili plućnog krila. Sve je to poprilično dosadno, nije vala ni glamurozno, a ostavlja i ružne slike zbog kojih možda nećemo tako lako zaspati.

Jelena Topić nije prva osoba koja je na ovaj način pokušala ukazati na probleme bh. društva. Rijetki od nas će se sjetiti Emira Hodžića koji je prije dvije godine stajao je na istom mjestu u Prijedoru ukazujući na sramotan odnos prijedorskih vlasti prema zločinima i masovnom ubijanju civila na području prijedorske opštine u periodu od 1992-1995 godine.

Međutim Emir Hodžić za razliku od Jelene Topić nije bio interesantan medijima, a ni nama.

Najvjerovatnije jer smo znali šta šutnja i bijela traka na Emirovoj ruci simboliziraju.  Emirove šutnje se stidimo, želimo je zaboraviti, a imena hiljada ubijenih ljudi, slike kostiju, lubanja podsjećaju nas na period kad su mnogi od nas pognuli glavu pred Omarskom, Dreteljom, Srebrenicom, Trusinom.

Možda nas je Emirova šutnja podsjetila na period kad su nažalost samo rijetki imali hrabrosti da govore.

Po našoj istoriji nećemo kopati. Nema potrebe da nas bilo tko podsjeća na period kada smo se ko najveći  idioti ubijali zbog imena i prezimena.

Nemile scene zaboravljamo, počinje novi serijala „Zvijezda možeš biti ti“, Gile će ponovo pobijediti na Grand paradi, a mi ćemo sa oduševljenjem navijati i  nabijati telefonske račune kako bi naš favorit pobjedio.

U vremenu kada je svakome dopušteno da kaže šta god hoće Emir Hodžić i Jelena Topić svojom šutnjom jasno i glasno su nam poručili: „Kakvi ste to vi ljudi, ako ste uopšte ljudi“?

 

(tacno.net)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.