Kozarac.ba

Dragan Bursać: Tomašica, mrtvi ljudi i živi mrtvaci!

Već tri mjeseca, na lokalitetu primarne masovne grobnice Tomašica, traju ekshumacije. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 430 žrtava. Od toga 275 kompletnih tijela.  Sa sigurnošću se može reći da je Tomašica najveća masovna grobnica u našoj zemlji. Na ovom lokalitetu nalazili su se posmrtni ostaci više od 800 žrtava.

A, javnost  Republike Srpske na sve ovo sramno ćuti! Čute mediji, zaklanom tišinom. Čute nad tijelima čitavog jednog mrtvog naselja. Tu i tamo se pojavi pokoja rečenica, pokoja  kratka vijest u medijima RS, koja želi da je nepročitana. Incidentno i rijetko će pošteni stanovnik RS saznati da je tu, nadomak Prijedora, najveća masovna grobnica u grobnicama bremenitoj BiH.

Gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, ovih dana je posjetio Tomašicu. Nečiju suzu, a nečiju bruku. Tom prilikom je izrazio svoje duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama ekshumiranih žrtava i nestalih osoba?!

Je li dovoljno? Od koga je i previše je. Narečeni Pavić je još domalo tvrdio kako su ovdje “poginuli i sahranjeni ljudi”. Kao da nije riječ o masovnoj grobnici, gdje su krvnici pobili skoro hiljadu ljudi, nego o kakvoj raskošnoj neoviktorijanskoj sahrani starice u Nju Hempširu.

Ovdje nisu “sahranjeni” ljudi. Ovdje su brutalno ubijeni nevini stanovnici Potkozarja. Samo zato što su se drugačije zvali. Bili druge vjere i nacije, kako se to danas voli reći. Mada, čisto sumnjam da su dječaci od 14-15 godina sa metkom u potiljku te ‘92 baš najtačnije znali šta je vjera i nacija. A, sve i da su htjeli da se upute u alhemiju nacionalizma, olovni kuršum zakucan u lobanje im nije dozvolilo.

Šta je preče od Tomašice?

Javnost i mediji u RS i na ovo muče. Jer, zaboga, ima toliko važnijih stvari koje zaslužuju pažnju medija. Dodik odlikovao neke Kozake, Dodik najavio veliku seobu Arapa u BiH, U RS će u srednjim školama biti uvedena vjeronauka, učiteljica Jagoda treba da se vrati na svoje radno mjesto u Kuljanima…odjekuju web i papirusnim stranicama bitnosti entitetske. Ni Novi Zeland nam nije ravan po spokoju iskonstruisanom!

I dok čitav svijet, ali bukvalno čitav svijet govori o masakru u Potkozarju, o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, lokalni fašisti diskutuju  o tome kako iskorijeniti antifašiste?! I koji je to lijek protiv antifašizma!?

A, mrtva djeca i mrtvi ljudi potkozarski izranjaju i šibaju svijet svojim urlikom stradanja. Da, svijet, ali eto ne naš džemat. Jer, znate, ovdje je mnogo i jako bitno da srednjoškolci nauče kako je dobro i ispravno biti pravoslavac. Na koncu konaca, to rade i njihovi vršnjaci u Hrvatskoj i Federaciji. Oni, znate, što se drugačije zovu. Jer za vjeru i naciju se ovdje navodno gine, a češće ubija.

Šta se nosi u smrt?

Vidite, najavljena smrt, koliko god to morbidno zvučalo, daje vam posljednju uncu dostojanstva kao ljudskog bića. Smrt koju ste dobili prevarom i metkom u potiljak vas razvlašćuje i one trunke humanosti u zadnjem treptaju fenomena koji se životom zove.

Ljudi koji su, navodno, od strane vojske RS trebali biti preseljeni – preseljeni su, najbrutalnijim aktom oduzimanja ljudskog života, u smrt. I to se valjda u lokalnom slengu zove “preseljenje”. Užasnom prevarom asasini su rekli žrtvi da stvarno negdje ide.

Tako su, uz ubijene, pronađeni dokumenti – lične karte, pasoši, svjedočanstva, fotografije, sitan novac, lični predmeti. Ti ljudi su bili, dakle, prvo moralno poniženi, prevareni, a onda ubijeni. Ta smrt na prevaru, toliko slična holokaustu u Drugom svjetskom ratu, tim tzv. prostorijama za tuširanje u kojima je ciklon B, umjeto vode “prao” milione Jevreja, ponovila se pola vijeka poslije u “prosvijećenoj Evropi”.

Tu smrt prevarom činili su predstavnici naroda koji je doživio najgore pogrome u Drugom svjetskom ratu – Srba. Valjda je taj narod znao i zna šta znači kad ti neko izvede, odvede i ubije, brata, sestru, dijete, ženu. Ili je možda zaboravio? Ili je začepio uši pred urlicima sopstvene prošlosti? Ili su, pak,  pojedinci oboljeli od štokholmskog sindroma nastojali da budu veće ustaše od ustaša i veći nacisti os SS “Princ Eugen” jedinica, koji su im zatomili pretke?

Kako god i šta god, o tom ludilu je već (gotovo) sve rečeno.

Ali, šta je sa svima nama, 20 godina poslije?

Imamo li moralnosti, obraza i čovječnosti, da se pogledamo u ogledalo i tražimo oprost?
Ma, ni to, miljama je to daleko od želje da vam neko, pa makar sa one strane metafizičkog zida u ništavilu, smrti oprosti. Mediji zadojeni fast food nacionalizmom, ne daju ovom narodu šansu ni da se pogleda u to ogledalo realnosti. A, jok!

Većina živi formirani i od vlasti skrojeni život jeftinih potkupljivih mediokritetskih administrativaca. Zombija koji nisu zainteresovani saznati šta se desilo tridesetak kilometara od njihovih fizičkih i mentalnih kondominijuma u kojima žive već dvadeset godina. Dakle, većina stanovnika RS živi u poziciji lovačkog psa koji zna da zaokruži glasačku opciju. U vječnom strahu od stranih plaćenika i domaćih izdajnika, u jezi koju konstruišu dovoljno plaćeni lokalni priučeni umovi, ne vide zlo koje se u bliskoj prošlosti desilo.

Ta, prosječan stanovnik RS misli da je Dan bijelih traka nekakav “bošnjački performans”?! Nije niti svjestan, niti želi da zna da su na taj način ‘92 i ‘93 stanovnici Prijedora i okoline, kao Jevreji pod Hitlerom bili obilježeni i odvedeni u smrt, samo zato što su bili “oni drugi”.

Nije Tomašica Jelena Topić (mlada umjetnica op.aut.) pa da ćuti na prijedorskom trgu, performansa radi!

Tomašica urliče svojom tugom, nesrećom i počinjenim zlom! Taj urlik se čuje diljem svijeta, a do nas dopiru tek neusklađeni eho-odjeci. Koje niko niti ne interpretira. Jer, znate, bitniji su Dodikovi Kozaci i Arapi od najveće grobnice u poratnoj Evropi.

Hodajući mrtvaci

A, hodajuće stanovništvo RS je jedan obični mrtvac! Možda jesu stanovnici Kozarca, Prijedora, Omarske…mučki ubijeni, ali glumeći infantilni puk RS, koji se interesuje za nametnute TV efemerštine, metafizički je mrtav.

Jer, upamtite, ima gorih stvari od smrti. A, to je smrt zakopana u zaboravu i nezainteresovanosti. Ovih bezmalo hiljadu ljudi, na ovaj ili onaj način, biće bar spašeni od toga i njihove familije će ih dostojno pokopati. Bol je ogromna. Bol za najvoljenijom osobom, koje više nema.

Ali, ko će plakati za hronično neupućenim i nezainteresovanim, kad ih ne bude, kad iz fizičkog poslušništva pređu u onostranu vječnost? Jesu li se zato rodili, da ćute i budu mrtvi cijeli svoj život?

Apendiks:

Ljeta 1990. godine, sa prijeteljem sam proveo dvadesetak dana u Kozarcu. Upoznao sam dosta vršnjaka osnovnoškolaca. Igrali smo nogomet, oponašajući zvijezde sa tadašnjeg Mundijala u Italiji. Kako to biva, brzo smo se sjaranili, krenuli se praviti važni pred djevojčicama, krali smo dinje, najslađe na svijetu… Tri godine poslije – svi su bili pobijeni.

Ovo je moja lična posveta njima. A, vi, znate li šta ste radili tog ljeta? I ako ne znate, uradite nešto dvadeset ljeta poslije. Da vas pamte kao ljude!

(Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.