svabo
Piše: Faruk Šehić
Jednostavno je nemoguće sakriti se od obrva Momčila Krajišnika. Uporno pokušavam pobjeći od dnevnopolitičkih tema, ali od njega nemaš kuda pobjeći. Jer ne možeš pobjeći od vlastite biografije, od težine svih godina koje si živio zbog toga jer je neko odlučio napraviti etnički čistu državu na kraju dvadesetog vijeka u Evropi. I to državu u kojoj će živjeti svi Srbi okupljeni pod egidom Slobodana Miloševića: jedan čovjek – jedan glas. Svakom imbecilu koji je ikad pročitao novine u životu, moralo je biti jasno koliko će to „sretna“ država biti za sve ostale nesrbe koji će se, kao slučajno, zadesiti u svojim domovima, na etnički čistoj srpskoj zemlji. Bilo je jasno, rekoh, kakva će biti ta nova Jugoslavija dok se ona stara socijalistička još nije definitivno raspala u krvavim, lančanim ratovima.
Pošto sam živio u Zagrebu u vrijeme početka rata u Hrvatskoj, bilo je očigledno kakav se rat sprema u BiH. U momentu kada manjina uz pomoć tzv. JNA pokušava nametnuti svoju političku i vojnu silu većini stanovnika jedne zemlje, to je moglo rezultirati samo ratom. Još kada su se počele vaditi tapije na zemljište, kada je nenormalni psihijatar i „pjesnik“ Radovan Karadžić ustvrdio kako on ima dokaze da je većina zemljišta u BiH u vlasništvu Srba, bilo je jasno kao suza da je Hitler malo dijete za ovakve nacističke vizionare, koje smo morali svakodnevno gledati na televiziji.
Formalno rat nije ni počeo, a već se prijetilo nestankom cijelog jednog naroda. A taj narod, bez obzira na to koliko je imao nesposobno i politički ograničeno vođstvo, stvorio je vojsku od 200.000 vojnika i odbranio svoje fizičko postojanje. Najbolji pokazatelj kakva bi to lijepa država za sve nesrbe bila bio je zapadnokrajiški grad Prijedor, gdje su odmah po dolasku na vojnu vlast lokalni Srbi napravili koncentracione logore i unutra strpali svoje sugrađane Bošnjake i Hrvate. Tobože da ih zaštite od paravojske, a paravojska su bili oni sami: lokalni koljači u maskirnim uniformama bivše JNA i jugoslavenske policije. To se dešavalo u maju 1992. Rat u mom gradu je počeo 21. aprila. U Sarajevu početkom maja, dok je pola istočne Bosne već bilo spaljeno, a ljudi pobijeni i protjerani u buduće enklave. Divan je to primjer suživota, bratstva i jedinstva bio za ne povjerovati.
„Bratstvo i jedinstvo je završilo u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“, napisaće mnogo godina poslije Damir Avdić Graha. A gdje je drugo i moglo završiti s obzirom na političku želju jednog naroda da živi u jednoj državi, što nije uspjelo Nijemcima čak ni uz pomoć fanatizma Adolfa Hitlera, superiornog njemačkog naoružanja i legendarno čvrste volje njemačkih vojnika.
Tako da povratak osuđenog ratnog zločinca na mjesto zločina može probuditi samo najgora sjećanja. Vrativši se sa dvije trećine odslužene zatvorske kazne, Momčilo Krajišnik je kao u bajci sletio na Pale helikopterom tzv. manjeg bh. entiteta. Dočekala ga je izvjesna masa klicajućih ljudi, pijana balavurdija sa četničkom stilom odjevanja, i političari iz matične stranke osuđenog i dvije trećine odležanog ratnog zločinca. Stvaranje tzv. manjeg bh. entiteta slavljeno je puštanjem ratnog zločinca na slobodu, jednog od utemeljitelja ove najbizarnije političke tvorevine u Evropi na kraju dvadesetog vijeka.
Na dvadesetak kilometara od Sarajeva dešavala se ova groteskna proslava. Puštanje „istaknutog“ ratnog zločinca bila je udarna vijest jedan dan i onda je otišla u arhivu.
Sjećam se Momčila Krajišnika dok je predsjedavao Skupštinom tadašnje SRBiH. Djelovao je puno razumnije i uravnoteženije od nenormalnog psihijatra i „pjesnika“ Radovana Karadžića. Ili mi se tako činilo, jer to je onaj osjećaj kao kad u nekom fantastičnom filmu među zlikovcima tražiš nekog za koga bi eventualno imao kakve-takve simpatije. Ne drži me više takav osjećaj svijeta. Ljudi poput Krajišnika i Karadžića su ukrali snove stotinama hiljada ljudi u ovoj zemlji. Ne samo snove nego su im uzeli i živote. Ne znam kakva je pravda moguća za ovakve ljude, ovozemaljska kazna im je kolosalno ništavna.
Zato treba ponavljati gradivo svako malo. Jasno i glasno pisati o ratnim zločincima koji se doživljavaju kao nacionalni heroji u skoro polovini ove zemlje. Isto tako pisati kako je nastao tzv. manji bh. entitet. Nastao je onako kako je završilo bratstvo i jedinstvo. Nastao je na masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Nastao je silovanjima, ubijanjima, mučenjima i progonima desetina hiljada ljudi koji su se, biva greškom, zatekli u svojim domovima na teritoriji koju su Karadžić, Krajišnik, Plavšićka i drugi „istaknuti“ ratni zločinci zamislili kao srpsku zemlju. Generacije dolaze i odlaze dok u BiH još traje nezavršeni rat.
Kako bi rekla jedna moja fejsbuk prijateljica: „Djeca rastu na masovnim grobnicama.“
(BH Dani)
Add comment