Kozarac.ba

Kuća na masovnoj grobnici

Piše: Faruk Šehić

Jednostavno je nemoguće sakriti se od obrva Momčila Krajišnika. Uporno pokušavam pobjeći od dnevnopolitičkih tema, ali od njega nemaš kuda pobjeći. Jer ne možeš pobjeći od vlastite biografije, od težine svih godina koje si živio zbog toga jer je neko odlučio napraviti etnički čistu državu na kraju dvadesetog vijeka u Evropi. I to državu u kojoj će živjeti svi Srbi okupljeni pod egidom Slobodana Miloševića: jedan čovjek – jedan glas. Svakom imbecilu koji je ikad pročitao novine u životu, moralo je biti jasno koliko će to „sretna“ država biti za sve ostale nesrbe koji će se, kao slučajno, zadesiti u svojim domovima, na etnički čistoj srpskoj zemlji. Bilo je jasno, rekoh, kakva će biti ta nova Jugoslavija dok se ona stara socijalistička još nije definitivno raspala u krvavim, lančanim ratovima.

Pošto sam živio u Zagrebu u vrijeme početka rata u Hrvatskoj, bilo je očigledno kakav se rat sprema u BiH. U momentu kada manjina uz pomoć tzv. JNA pokušava nametnuti svoju političku i vojnu silu većini stanovnika jedne zemlje, to je moglo rezultirati samo ratom. Još kada su se počele vaditi tapije na zemljište, kada je nenormalni psihijatar i „pjesnik“ Radovan Karadžić ustvrdio kako on ima dokaze da je većina zemljišta u BiH u vlasništvu Srba, bilo je jasno kao suza da je Hitler malo dijete za ovakve nacističke vizionare, koje smo morali svakodnevno gledati na televiziji.

Formalno rat nije ni počeo, a već se prijetilo nestankom cijelog jednog naroda. A taj narod, bez obzira na to koliko je imao nesposobno i politički ograničeno vođstvo, stvorio je vojsku od 200.000 vojnika i odbranio svoje fizičko postojanje. Najbolji pokazatelj kakva bi to lijepa država za sve nesrbe bila bio je zapadnokrajiški grad Prijedor, gdje su odmah po dolasku na vojnu vlast lokalni Srbi napravili koncentracione logore i unutra strpali svoje sugrađane Bošnjake i Hrvate. Tobože da ih zaštite od paravojske, a paravojska su bili oni sami: lokalni koljači u maskirnim uniformama bivše JNA i jugoslavenske policije. To se dešavalo u maju 1992. Rat u mom gradu je počeo 21. aprila. U Sarajevu početkom maja, dok je pola istočne Bosne već bilo spaljeno, a ljudi pobijeni i protjerani u buduće enklave. Divan je to primjer suživota, bratstva i jedinstva bio za ne povjerovati.

„Bratstvo i jedinstvo je završilo u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“, napisaće mnogo godina poslije Damir Avdić Graha. A gdje je drugo i moglo završiti s obzirom na političku želju jednog naroda da živi u jednoj državi, što nije uspjelo Nijemcima čak ni uz pomoć fanatizma Adolfa Hitlera, superiornog njemačkog naoružanja i legendarno čvrste volje njemačkih vojnika.

Tako da povratak osuđenog ratnog zločinca na mjesto zločina može probuditi samo najgora sjećanja. Vrativši se sa dvije trećine odslužene zatvorske kazne, Momčilo Krajišnik je kao u bajci sletio na Pale helikopterom tzv. manjeg bh. entiteta. Dočekala ga je izvjesna masa klicajućih ljudi, pijana balavurdija sa četničkom stilom odjevanja, i političari iz matične stranke osuđenog i dvije trećine odležanog ratnog zločinca. Stvaranje tzv. manjeg bh. entiteta slavljeno je puštanjem ratnog zločinca na slobodu, jednog od utemeljitelja ove najbizarnije političke tvorevine u Evropi na kraju dvadesetog vijeka.

Na dvadesetak kilometara od Sarajeva dešavala se ova groteskna proslava. Puštanje „istaknutog“ ratnog zločinca bila je udarna vijest jedan dan i onda je otišla u arhivu.

Sjećam se Momčila Krajišnika dok je predsjedavao Skupštinom tadašnje SRBiH. Djelovao je puno razumnije i uravnoteženije od nenormalnog psihijatra i „pjesnika“ Radovana Karadžića. Ili mi se tako činilo, jer to je onaj osjećaj kao kad u nekom fantastičnom filmu među zlikovcima tražiš nekog za koga bi eventualno imao kakve-takve simpatije. Ne drži me više takav osjećaj svijeta. Ljudi poput Krajišnika i Karadžića su ukrali snove stotinama hiljada ljudi u ovoj zemlji. Ne samo snove nego su im uzeli i živote. Ne znam kakva je pravda moguća za ovakve ljude, ovozemaljska kazna im je kolosalno ništavna.

Zato treba ponavljati gradivo svako malo. Jasno i glasno pisati o ratnim zločincima koji se doživljavaju kao nacionalni heroji u skoro polovini ove zemlje. Isto tako pisati kako je nastao tzv. manji bh. entitet. Nastao je onako kako je završilo bratstvo i jedinstvo. Nastao je na masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Nastao je silovanjima, ubijanjima, mučenjima i progonima desetina hiljada ljudi koji su se, biva greškom, zatekli u svojim domovima na teritoriji koju su Karadžić, Krajišnik, Plavšićka i drugi „istaknuti“ ratni zločinci zamislili kao srpsku zemlju. Generacije dolaze i odlaze dok u BiH još traje nezavršeni rat.

Kako bi rekla jedna moja fejsbuk prijateljica: „Djeca rastu na masovnim grobnicama.“

 

(BH Dani)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.