Ernest Bučinski: Kad zasvira doboš Milorada Dodika

U ne tako davna vremena, dok su vladale age i paše, kada bi kmet tadašnjim vlastelinima, vazalima, dugovao kakve novce ili bi istim vlastelinima zafalilo para, koje su proćerdali po hanovima pa se dosjetili da navrate međ narod da prikupljaju harač, desilo bi se da čovjeku iznebuha ispred kuće nadođe buljuk vojske i žandarma, te da mu uz udarce dobošara krenu plijeniti pokretnu i nepokretnu imovinu, tjerajući ga sa ženom i djecom na livadu.

Ako bi se kojim čudom čovjek pobunio na nanesenu mu nepravdu vojska ne bi čekala dugo i za kratko vrijeme isti bi bio priveden u obližnju apsanu kod kadije da ga ovaj i optuži i osudi. U svakom slučaju ne bi mu se pisalo dobro.

U većini slučaja komšije koji bi posmatrale ovu agoniju, možda bi i opsovali onako za sebe par psovki, ali po pravilu nikada se ne bi desila neka veća pobuna jer ljudi bi se plašili da i njima ne zasvira doboš i ’zaigra mečka pred vratima’.

Isti ili bar sličan slučaj ovih dana desio se prošli petak u centru Banja Luke, ispred kuće Željka Vulića, kojeg je hrpa specijalne policije u službi sadašnjeg i jedinog vlastelina RS Milorada Dodika, sa sve porodicom isprebijala, tražeći od njega da se povuče iz vlastitog dvorišta ili gradskog puta sasvim je nevažno, jer je gradskim vazalima na pamet palo da ga poklone svom pobratimu i kumu narodnog vožda Mili Radišiću.

Agoniji porodice Vulić prisustvovala je i svjetina iz koje se začuo poneki glas razuma moleći policajce da ne prebijaju nesrećne ljude, a čula se tu i tamo sitna psovka tipa: ’To je nama naša borba dala’. Ali iako se radilo o zbiljskoj torturi niko iz mase nije smio i lično da se umješa kako bi spriječio nasilje nad nemoćnom porodicom Vulić. A nije se ni čuditi jer specijalne i obične policije je bilo nevjerovatno mnogo da bi se neupućenom posmatraču činilo da hvataju kakvog ratnoga zločinca.

Ima nešto u našem čovjeku, ostalo od tog turskog vazalnog doba a to je da je naučio da ćuti i trpi da se ne miješa u tobožnje poslove države, da opravdava svako sranje koje mu vladar načini i da na nepravdu ostane slijep.

Naravno, ima među nama i  onih koji protestuju, uglavnom preko interneta, ili se lično skupe oko onog starog drveta kod bivšeg Picinog parka, nedaleko od kuće ispred koje se odigrala porodična agonija; oni odu do Hrasta popuše koju cigaru, lanu koju protiv vlasti, poluplašljivo, i sve ostane na tome. Uz koju psovku protiv Mile i Milinih harambaša raspu se svako svojoj kući a sutra drugi dan druga nafaka. Nema tu prave kritične mase, nema mladosti koja će udariti šakom o sto i reći: ”Ma j…. te se više, majmuni, sad ćemo da vam se naj…..!” Nema, jer izgleda da je narod Srpske totalno popustio pred harambašama koji im prodaju maglu u vidu duboke ljubavi prema otadžbini i nacionalističkoj retorici istih.

Zapravo radi se o potpunom ludilu koja izgleda da nema kraja. O masovnoj halucinaciji koja ne vidi da nam, ako se harambaše ne zbace sa vlasti, ne preostaje ništa drugo do ili da kupimo stvari i bježimo trbuhom za kruhom ili skapamo u ovoj jazbini Republici Srpskoj, izmoreni mitom i korupcijom te opštim bezvlašćem.

I umjesto da predsjednik ovog jadnog entiteta bude čovjek koji će štititi interese porodice kojoj se krade svojina, nad nama se nadvio mračni oblak ”Dodikovizma” koji poštenom čovjeku ne da da diše. Gotovo je postalo jasno kao dan da je nemoguće da u Republici Srpskoj zavlada red i zakon sve dok Dodik bude predsjednik, a  njegovi kumovi kao što je Radišić investitori! Jer društvo u kojoj kum kumu namješta poslove a nalazi se na vlasti naziva se u najmanju ruku sumnjivo društvo. Takvo društvo nikome ne može da bude majka otadžbina!

Najveća drskost jeste izjava Milorada Dodika kako je napaćeni Željko Vulić žrtva manipulacije opozicije. Ova izjava jeste tačna, ali samo ako se u kontekst ubaci da je cijeli narod žrtva opozicije one od prije petnaest godina kada je vodeći opozicioner, sadašnji predsjednik, cijeli narod dobro namagarčio i ubijedio da je on čovjek koji će Srpsku odvesti u svijetlu budućnost.

Zapravo smo odvedeni u duboku prošlost goru od one kada su vladali turski vazali. Domaće paše i begovi, ipak su mnogo veće sjecikese. Dočekali smo da nam policija radi u službi samo jedne partije, privodi studente, štiti lopove, hapsi na kućnom pragu i lomi kosti vlastitom narodu!  A na kraju kada se dobro ižive čitav narod će, kao što je to učinjeno Željki Vuliću, da proglase ludim i da nas smjeste u ludnicu. E i treba nas u ludnicu, ovakve kakvi smo!

(Ernest Bučinski; 6yka)