Kozarac.ba

Nikola Kuridža: Direktna diskriminacija živih građana i građanki

Nije neophodno na ovom mjestu naglašavati kolika je važnost suočavanja sa prošlošću u postkonfliktnim područjima, koliki je značaj prihvatanja činjenice da je neko iz tvog grada ubijao druge sugrađane i sugrađanke iz potpuno trivijalnih razloga, nacionalne i religijske pripadnosti. Ponekad samo pretpostavljene.

Poseban slučaj diskriminacije detektovan je u Prijedoru, gradu u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Više od 3 000 hiljade građana i građanki toga grada su ubijeni_e ili se još uvijek vode kao nestali_e, među kojima je i stotinu i dvoje djece. Posebna specifičnost ovog grada je bilo egzistiranje najsurovijih oblika koncentracionih logora. Strašan teret za jedan mali provincijski grad jeste i činjenica da su svi religijski objekti Islamske i Katoličke zajednice srušeni u prvoj polovini posljednje dekade 20. vijeka.

Potpuno je jasno da su procesi suočavanja sa prošlošću, rekonsilijacije i na kraju dostojanstvene memorijalizacije često mučni za one koji su žrtve manipulacije iz različitih izvora, no oni se moraju desiti. Možda će zvučati patetično, ali zbog bolje budućnosti, ili bilo kakve budućnosti.

Na direktnu diskriminaciju po ovom osnovu u Prijedoru nailazimo 2012. godine kada se udruženjima, koja su legalno prijavila obilježavanje dvadesete godišnjice od genocida u Prijedoru, zabranjuje održavanje događaja u planiranoj strukturi i kapacitetu bez jasnog obrazloženja. U dokumentu je naveden bezbjednosni rizik kao osnova odluke. Posebno je interesantno da je 31. maja 2013. godine slična manifestacija protekla bez ikakvih sigurnosnih problema.

Gradonačelnik Prijedora, dobitnik nekoliko nagrada za promociju ljudskih prava i ekonomski procvat grada kojim neumoljivo vlada, Marko Pavić je opetovano naglašavao kako je Prijedor grad okrenut budućnosti i da nema potrebe da se bude zli duhovi prošlosti. Gospodinu Paviću je sasvim izvjesno logički aparat zakazao od ogromnog uspjeha njegovog feuda te nije shvatio da se ništa, pa ni takav bosanski “ekonomski tigar“ ne može graditi na trulim temeljima negiranja prava građana i građanki da se sjećaju svojih, mojih, naših ubijenih.

Represija se nastavila, organizatori su pozivani na informativne razgovore u stanici javne bezbjednosti, i to noću. Nije trebalo dugo čekati na sljedeću zabranu, već krajem 2012. godine protestna šetnja povodom dana ljudskih prava 10. decembra je takođe zabranjena. Važno je naglasiti da je protestna šetnja planirana kao artikulisanje problema sa ljudskim pravom na sjećanje u Potkozarju. Ovoga puta je sedam građana i građanki ipak prošetalo planiranom putanjom simbolično noseći traku preko usta.

31. maja 1992. godine lokalne vlasti u Prijedoru su naredile da svo stanovništvo nesrpske nacionalnosti pri izlasku iz privatnih stambenih objekata oko nadlaktice nosi bijelu traku kao znak prepoznavanja. Takođe je naređeno izlaganje bijelih tkanina na prozorima. Ovakav oblik direktne stigmatizacije se na kraju 20. vijeka po prvi put događa u Prijedoru nakon Holokausta.

Inicijativa građana i građanki Bosne i Hercegovine je organizovala obilježavanje ovog dana dvadeset i jednu godinu kasnije. Šetnja glavnom ulicom grada na Sani je takođe zabranjena odlukom gradonačelnika koji očigledno ima nezadrživu potrebu da kontroliše sve u Prijedoru, no okupljanje na centralnom trgu je ipak dozvoljeno. Kao i obilježavanje stradanja žena i djevojčica nekoliko dana prije toga. I šetnja i skup su održani jer su se građani i građanke složili_e da im niko ne može uskratiti pravo da prolaze ulicom kojom su decenijama ranije  prolazili_e. Uslijedili su krajnje degutantni komentari gradonačelnika kako je u Prijedoru održano slavlje i gay pride, vjerovatno aludirajući na seksualnu orijentaciju nekoga od organizatora_ica ili učesnika_ica. Gradonačelnik jednog proevropskog grada, kako svome posjedu voli tepati, sigurno ne bi sebi dozvolio slične ispade.

Kroz najaktualnija događanja u Prijedoru potpuno jasno se može mapirati diskriminacija stanovnika i stanovnica ovoga grada koji_e nisu Srbi i Srpkinje. Ukoliko zabranite sjećanje, što samo po sebi jeste logički paradoks, direktno diskriminišete porodice žrtava i uvećavate njihovu bol. Od posebnog značaja je samim zabranjivanjem evidentna indirektna glorifikacija etničkog čišćenja u Prijedoru koja kao takva pogađa svako racionalno i emotivno inteligentno biće. Neophodno je nadati se da će u najskorijoj budućnosti svi posjetioci i posjetiteljke Prijedora i njegovi_e stalni_e stanovnici i stanovnice biti u mogućnosti odati počast nevino stradalim građanima i građankama ovog grada pred dostojanstvenim spomenicima koji će nas podsjećati na zločine kako ih nikada i niko ne bi ponovio. To svakako već mogu učiniti za srpske vojnike na nekoliko lokacija u gradu.

Diskriminacija u Prijedoru dobija novi, dublji, zloslutniji oblik. Legitimno je postaviti pitanje da li je iznad opisana diskriminacija samo nastavak etničkog čišćenja i koje su njene direktne posljedice. Možemo li krenuti dalje u istinski svijetlu budućnost bez prethodnog suočavanja sa ne tako dalekom prošlošću? Pravo na sjećanje je ljudsko pravo.

 

(jednakost.ba)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.