Kozarac.ba

Boris Dežulović : Pomilovanje, ludom radovanje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla Barica kod novog župnika, don Stipana, da ispovijedi svoje grijehe. Lagala je, veli, a bogami i psovala. Dobro, kćeri, na to će mladi velečasni, za laganje izmoli dvadeset Očenaša, a za psovanje još deset, plus deset Zdravomarija. Barica, međutim, ne izlazi iz ispovjedaonice, sve se vrpolji u stolici, imam, kaže, još jedan grijeh za prijaviti, al’ taj je gadan. Nema toga grijeha, očinski će don Stipan, kojega dragi Bog neće oprostiti. Dobro, ohrabri se Barica, sagriješila sam bludno.

Kako bludno?, zainteresirao se velečasni. Tako, veli Barica, popušila sam jednome čovjeku. Baš popušila?!? Baš popušila. Stao se sad vrpoljiti don Stipan, nije još imao takav slučaj, ne zna on što bi Barici dao za pokoru, koliko se Očenaša i Zdravomarija daje za te stvari, pa se na kraju mašio za mobitel i nazvao biskupa. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi mladi svećenik, vazda budi, odgovori biskup, htio sam pitati, zacrvenio se don Stipan, koliko mi dajemo za pušenje?

"Za pušenje?", na to će biskup. "Ne više od pedeset maraka".

Slična se eto stvar, kažu advokati predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, dogodila nekidan i u njegovom uredu u zgradi Predsjedništva BiH.

Šta je bilo, agenti SIPA-e prisluškivali predsjednika Federacije na poslu, a znate i sami kako je to stresan posao, napadaju Budimira sa svih strana, pa gospodin predsjednik poželio malo, je li, opuštanja. I šta će, nazvao telefonom onaj, kako se zove, salon za masažu, da pita za cijene. Neki mu jalijaš s druge strane rekao da je taman slobodna neka Lidija, kod nje je oralno opuštanje toliko i toliko, analno toliko i toliko, normalno toliko i toliko, ali predsjednika to ne zanima, on je, veli, čestit katolik i samo bi malo tu Lidiju da pomiluje, pa pita koliko bi to koštalo.

A koliko bi vi ponudili, odgovorio tip, sad već malo i iznerviran. Gospodin Budimir se stao vrpoljiti, ne zna on koliko se daje za te stvari, pa na kraju – pogađate – zovnuo savjetnika Petra Barišića, hvaljen Isus i Marija, pozdravio Živko, vazda budi, odgovorio savjetnik, htio sam pitati, zacrvenio se predsjednik, koliko se obično plaća pomilovanje?

Tako je to bilo, gospodine sudija, završio je Budimirov advokat. SIPA snimila telefonski razgovor, i po snimku ispalo da je predsjednik s nekim kriminalcem, vlasnikom javne kuće, pregovarao oko pomilovanja, pa zvao savjetnika Petra Barišića da pita koliko bi to koštalo.

Zbunjeni Živko pitao tada Barišića u koje to on salone tačno ide, i koliko onda košta pušenje, kad je pomilovanje četrdeset hiljada maraka, ali taj dio SIPA, normalno, izrezala.

Riječ je o političkoj namještaljci za uklanjanje Živka Budimira, to je svakome živom jasno, namjestili mu Lagumdžijini salon za masažu, pa konstruirali aferu. A nije na kraju ni u salonu bio.

Vidite, tih 5.600 konvertibilnih maraka koje su mu kasnije našli u onoj famoznoj torbici, to je sve nesporazum, gospodine sudija, nije naime Lidija nego Libija. Šta je bilo, za koji dan gospodin predsjednik putuje u službeni posjet Libiji, pa pitao Barišića koliko ima do Tripolija. Dvije hiljade osamsto kilometara tamo, dvije hiljade osamsto kilometara nazad, to je ukupno 5.600 km, odgovorio mu Barišić, a SIPA sve krivo čula, pa najprije ispalo da umjesto 5.600 km do Libije računa 5.600 KM za Lidiju, a onda još i da je naplatio što ju je malo pomilovao.

Ne zna se, naime, što je smješnije, a što tužnije u cijeloj imbecilnoj aferi oko predsjednika Federacije BiH: to što bi se predsjednik nečega, pa bila to i Federacija BiH, bavio prodajom predsjedničkih pomilovanja, ili to što bi se Lagumdžijina koalicija s Budimirom, kad već ne ide nikako drugačije, obračunavala namještanjem afere s prodajom predsjedničkih pomilovanja.

U bilo kojoj drugoj državi, od onih koje se u geografiji nazivaju još i normalnim državama, riječ bi bila o neobično sumnjivim slučajnostima. To, naime, da nova vladajuća koalicija počne istraživati predsjednikove kriminalne radnje taman kad joj se ovaj otme parlamentarnoj kontroli, pa da na kraju bude uhapšen zbog korupcije taman kad koalicija potroši sve legalne modele da ga smijeni. U bilo kojoj od država koje se nazivaju normalnim, nešto od te dvije varijante bilo bi nemoguće: ili se predsjednik ne bi bavio trgovinom pomilovanja ili mu politički protivnici ne bi pakovali tako nešto glupo. Samo u Bosni i Hercegovini, eto, takva stvar ne samo da je moguća već je i realna.

Cijela je jedna urbana mitologija ispisana o takvim stvarima, o našim snalažljivim ljudima koji nalaze rupe u uređenim demokratskim sustavima: čuli ste bezbroj sličnih priča, jedan je naš tako u Americi u mesara kupio deset kila jagnjetine, pa žicom sastavio cijelo jagnje i okrenuo ga na ražnju, drugi opet shvatio da zakon u civiliziranoj Švicarskoj nije predvidio bespravnu gradnju, pa sagradio kuću na Ženevskom jezeru. Hiljadu godina Amerikanci i Švicarci kupovali samo janjeće plećke i gradili samo s urednim dozvolama i papirima, i nitko se nije sjetio da sastavi jagnje ili sagradi kuću na državnoj zemlji.

Hiljadu godina dovijaju se tako svjetski predsjednici da nekako kontaktiraju mafijaše, a da stvar bude legalna. Sve dok se jedan naš nije dosjetio sasvim očigledne stvari: pomilovanja. Svi vladari svijeta imaju tu sretnu predsjedničku ovlast, da amnestiraju besprizorne kriminalce, stotinama godina oni tako primaju njihove posve legalne zahtjeve za pomilovanje, stotinama godina na neki zgodan državni praznik velikodušno potpisuju masovne amnestije, a tek se jedan "naš čovjek", to snalažljivo mitološko biće, sjetio da se to može i naplatiti.

Jedino se još ne zna da li se takve sjajne zamisli – te naime da bi predsjednik mogao uzimati pare za pomilovanja – prvi dosjetio neki savjetnik Živka Budimira ili pak neki savjetnik Zlatka Lagumdžije. Ili, što je najvjerojatnije, obojica.

Kako bilo, na kraju popušio Budimir.

Ima i o tome zgodna priča: elem, otišao na kraju Živko kod svećenika, "vidite, don Stipane", započe predsjednik, "nas dvojica se zapravo bavimo istim stvarima." "Kako istim?", začudio se velečasni. "Pa lijepo, i vi i ja opraštamo grijehe, odnosno udjeljujemo pomilovanja", objasnio mu ovaj. "Pa sam htio da vas pitam, koliko kod vas košta da nekoga pomilujete?"

"Jooj, to ćete morati pitati biskupa", odgovorio mu don Stipan. "Ja vam znam samo za pušenje."

(B. Dezulovic, Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.