Kozarac.ba

Kurspahić: “Bosanci” htjeli – ne htjeli

Da je prije samo mjesec dana neko pokušao predskazati sve ono što se tokom aprila događalo u takozvanom regionu, to bi se moglo prihvatiti tek kao pokušaj političke prvoaprilske šale: Sporazum Beograda i Prištine po kojem se srpska zajednica opština na sjeveru Kosova integriše u kosovski pravni sistem; zajednička posjeta članova Predsjedništva BiH Beogradu i najava uzvratne posjete predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Sarajevu; Nikolićevo verbalno “klečanje za pomilovanje” za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini pred televizijskim kamerama; posjeta prvog potpredsjednika Vlade Srbije Hrvatskoj i nagovještaj mogućeg uzajamnog povlačenja tužbe za genocid; izjave najprije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića a onda ponovo i njegovog stranačkog šefa Milorada Dodika o tome da, ako svijet priznaje nezavisnost Kosova, to znači da se i Republika Srpska može odvojiti od Bosne i Hercegovine; javno zaobilaženje Dodika tokom posjete američkog ambasadora Banjaluci uz obrazloženje da se ne vidi svrha takvih sastajanja ako će se na njima govoriti jedno, a odmah zatim nešto sasvim drugo.

Iz perspektive bosanskohercegovačkog iskustva iz protekle dvije decenije lako je razumjeti one koji će reći kako se u ovom katalogu aprilskih zbivanja “sabiraju kruške i jabuke” i povezuju događaji među kojima nema neke vidljive veze ali se – u tom olakom poricanju značaja aprilskih događaja – rizikuje da kao i krajem osamdesetih godina prošlog vijeka zanemarimo potencijalne istorijske promjene i nastavimo da vodimo politiku na odbačenim i besperspektivnim projektima i idejama iz prošlosti.

Jedna bitna dimenzija aprilskih zbivanja tiče se evropskih perspektiva regiona: Jasno je da nakon Hrvatske – koja već 1. jula ove godine postaje punopravna članica Evropske Unije – proevropske snage i politike počinju da prevlađuju i u Srbiji. Nasuprot još raširenim antievropskim i opšte antizapadnim raspoloženjima u dijelu javnosti nacionalističke inspiracije, pa i medijskom propagiranju kletvi o “izdaji Kosova” i “bezvrednosti evropskog datuma” (za početak pregovora o pristupanju Uniji) čini se da je sadašnje vodstvo u Srbiji postavilo približavanje Evropi kao najveći strateški interes i počelo da mu prilagođava i retoriku i dnevnu politiku.

To je kontekst u kojem treba razumijevati i izrazito dobrosusjedski ton intervjua koji je predsjednik Srbije dao novinarki bosanskohercegovačke televizije Saneli Prašović-Gadžo s insistiranjem kako je za njega Bosna i Hercegovina država, a svi koji u njoj žive „Bosanci“ sve do izjave kakva bi koliko juče bila nezamisliva: „Izvinjavam se, kajem se, tražim pomilovanje za svaki greh koji je počinio ijedan pripadnik srpskog naroda“.  Takvu izjavu, iako ona ne ide do kraja u obznanjivanju prirode i razmjena zločina u Srebrenici, s uvažavanjem primaju čak i najpozvanije u pitanjima odnosa prema devedesetima: Majke Srebrenice. Njihova predsjednica, odgovarajući na pitanje predsjednika Srbije kako bi tamo bio dočekan, izjavila je kako je Nikolić dobrodošao u Srebrenicu da tamo izbliza vidi kakvo je zlo počinjeno.

Pred tom slikom proljetnog otopljavanja u regionu – u kojem se predsjednik Srbije rukuje s premijerom Kosova, u kojem Beograd pruža ruku dobrosusjedske saradnje i Zagrebu i Sarajevu, a Hrvatska uzvraća najavom da će kao članica Evropske Unije podržavati europske aspiracije svojih susjeda – obnavljanje priče o „pravu na odvajanje“ Republike Srpske od Bosne i Hercegovine od strane Radmanovića i Dodika s pozivanjem na deklaraciju entitetske skupštine po kojoj će se, kad polovina članica Ujedinjenih nacija prizna Kosovo, “smatrati da je promijenjen međunarodni sistem i da mi imamo pravo da se odvojimo“ potpuno vanvremeno i potencijalno višestruko štetno.

„Svijet“ je s najautoritativnijih mjesta, Evropske Unije-Savjeta bezbjednosti-iz Vašingtona, nebrojeno puta odbio svako poređenje Kosova i Republike Srpske i nedvosmisleno poručio da je prekrajanje granica i, u tom kontekstu, dovođenje u pitanje suvereniteta Bosne i Hercegovine – neprihvatljivo.

Najnovije potezanje „prava na odvajanje“ Republike Srpske s pozivanjem na međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova pokušaj je poređenja neuporedivog: u slučaju Kosova – međunarodna intervencija i kasnije priznanje nezavisnosti došlo je kao odgovor na masovni progon albanskog stanovništva nakon kojeg je i za Albance i za svijet bila nezamisliva obnova srpske kontrole nad bivšom pokrajinom; u slučaju Republike Srpske – zagovornici njenog „prava na odvajanje“ traže, zapravo, nešto potpuno suprotno kosovskom primjeru odnosno nagradu za masovne progone devedesetih.

Ako se bilo šta htjelo naučiti iz iskustva postdejtonskih godina, pokazalo se kako je politički štetno bilo svako nastojanje za jednostrano mijenjanje dejtonskih aranžmana: obećanje „stopostotne Bosne i Hercegovine“ zaustavilo je proces postepenog uspostavlja „funkcionirajuće države“ i vratilo zemlju nazad na putu prema Evropi.

Pozivanje na „odvajanje Republike Srpske“ ima sličan štetočinski potencijal: nema nijednog relevenatnog partnera u svijetu koji bi podržao takav korak a američko zaobilaženje Dodika u posjeti Banjaluci tek je simbolična demonstracija izolacije u kojoj bi se našao svako ko bi odlučio da ignoriše međunarodni konsensus o zajedničkoj evropskoj perspektivi balkanskih država. Riječima predsjednika Srbije, „svi ste vi Bosanci“, htjeli to ili ne.

(Kemal Kurspahic, RSE)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.