Kozarac.ba

Kurspahić: “Bosanci” htjeli – ne htjeli

Da je prije samo mjesec dana neko pokušao predskazati sve ono što se tokom aprila događalo u takozvanom regionu, to bi se moglo prihvatiti tek kao pokušaj političke prvoaprilske šale: Sporazum Beograda i Prištine po kojem se srpska zajednica opština na sjeveru Kosova integriše u kosovski pravni sistem; zajednička posjeta članova Predsjedništva BiH Beogradu i najava uzvratne posjete predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Sarajevu; Nikolićevo verbalno “klečanje za pomilovanje” za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini pred televizijskim kamerama; posjeta prvog potpredsjednika Vlade Srbije Hrvatskoj i nagovještaj mogućeg uzajamnog povlačenja tužbe za genocid; izjave najprije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića a onda ponovo i njegovog stranačkog šefa Milorada Dodika o tome da, ako svijet priznaje nezavisnost Kosova, to znači da se i Republika Srpska može odvojiti od Bosne i Hercegovine; javno zaobilaženje Dodika tokom posjete američkog ambasadora Banjaluci uz obrazloženje da se ne vidi svrha takvih sastajanja ako će se na njima govoriti jedno, a odmah zatim nešto sasvim drugo.

Iz perspektive bosanskohercegovačkog iskustva iz protekle dvije decenije lako je razumjeti one koji će reći kako se u ovom katalogu aprilskih zbivanja “sabiraju kruške i jabuke” i povezuju događaji među kojima nema neke vidljive veze ali se – u tom olakom poricanju značaja aprilskih događaja – rizikuje da kao i krajem osamdesetih godina prošlog vijeka zanemarimo potencijalne istorijske promjene i nastavimo da vodimo politiku na odbačenim i besperspektivnim projektima i idejama iz prošlosti.

Jedna bitna dimenzija aprilskih zbivanja tiče se evropskih perspektiva regiona: Jasno je da nakon Hrvatske – koja već 1. jula ove godine postaje punopravna članica Evropske Unije – proevropske snage i politike počinju da prevlađuju i u Srbiji. Nasuprot još raširenim antievropskim i opšte antizapadnim raspoloženjima u dijelu javnosti nacionalističke inspiracije, pa i medijskom propagiranju kletvi o “izdaji Kosova” i “bezvrednosti evropskog datuma” (za početak pregovora o pristupanju Uniji) čini se da je sadašnje vodstvo u Srbiji postavilo približavanje Evropi kao najveći strateški interes i počelo da mu prilagođava i retoriku i dnevnu politiku.

To je kontekst u kojem treba razumijevati i izrazito dobrosusjedski ton intervjua koji je predsjednik Srbije dao novinarki bosanskohercegovačke televizije Saneli Prašović-Gadžo s insistiranjem kako je za njega Bosna i Hercegovina država, a svi koji u njoj žive „Bosanci“ sve do izjave kakva bi koliko juče bila nezamisliva: „Izvinjavam se, kajem se, tražim pomilovanje za svaki greh koji je počinio ijedan pripadnik srpskog naroda“.  Takvu izjavu, iako ona ne ide do kraja u obznanjivanju prirode i razmjena zločina u Srebrenici, s uvažavanjem primaju čak i najpozvanije u pitanjima odnosa prema devedesetima: Majke Srebrenice. Njihova predsjednica, odgovarajući na pitanje predsjednika Srbije kako bi tamo bio dočekan, izjavila je kako je Nikolić dobrodošao u Srebrenicu da tamo izbliza vidi kakvo je zlo počinjeno.

Pred tom slikom proljetnog otopljavanja u regionu – u kojem se predsjednik Srbije rukuje s premijerom Kosova, u kojem Beograd pruža ruku dobrosusjedske saradnje i Zagrebu i Sarajevu, a Hrvatska uzvraća najavom da će kao članica Evropske Unije podržavati europske aspiracije svojih susjeda – obnavljanje priče o „pravu na odvajanje“ Republike Srpske od Bosne i Hercegovine od strane Radmanovića i Dodika s pozivanjem na deklaraciju entitetske skupštine po kojoj će se, kad polovina članica Ujedinjenih nacija prizna Kosovo, “smatrati da je promijenjen međunarodni sistem i da mi imamo pravo da se odvojimo“ potpuno vanvremeno i potencijalno višestruko štetno.

„Svijet“ je s najautoritativnijih mjesta, Evropske Unije-Savjeta bezbjednosti-iz Vašingtona, nebrojeno puta odbio svako poređenje Kosova i Republike Srpske i nedvosmisleno poručio da je prekrajanje granica i, u tom kontekstu, dovođenje u pitanje suvereniteta Bosne i Hercegovine – neprihvatljivo.

Najnovije potezanje „prava na odvajanje“ Republike Srpske s pozivanjem na međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova pokušaj je poređenja neuporedivog: u slučaju Kosova – međunarodna intervencija i kasnije priznanje nezavisnosti došlo je kao odgovor na masovni progon albanskog stanovništva nakon kojeg je i za Albance i za svijet bila nezamisliva obnova srpske kontrole nad bivšom pokrajinom; u slučaju Republike Srpske – zagovornici njenog „prava na odvajanje“ traže, zapravo, nešto potpuno suprotno kosovskom primjeru odnosno nagradu za masovne progone devedesetih.

Ako se bilo šta htjelo naučiti iz iskustva postdejtonskih godina, pokazalo se kako je politički štetno bilo svako nastojanje za jednostrano mijenjanje dejtonskih aranžmana: obećanje „stopostotne Bosne i Hercegovine“ zaustavilo je proces postepenog uspostavlja „funkcionirajuće države“ i vratilo zemlju nazad na putu prema Evropi.

Pozivanje na „odvajanje Republike Srpske“ ima sličan štetočinski potencijal: nema nijednog relevenatnog partnera u svijetu koji bi podržao takav korak a američko zaobilaženje Dodika u posjeti Banjaluci tek je simbolična demonstracija izolacije u kojoj bi se našao svako ko bi odlučio da ignoriše međunarodni konsensus o zajedničkoj evropskoj perspektivi balkanskih država. Riječima predsjednika Srbije, „svi ste vi Bosanci“, htjeli to ili ne.

(Kemal Kurspahic, RSE)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.