Kozarac.ba

Ustaša Mile i Nezavisna država Srpska

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, na satu povijesti digla učiteljica malog Ivicu. “Ivice”, veli, “reci nam tko su bili partizani?” “Antifašistička narodnooslobodilačka vojska u Drugom svjetskom ratu”, odgovorio Ivica kao iz bestrzajnog topa. “Vrlo dobro”, pohvalila ga učiteljica, “a znaš li tko su bili četnici?” “Znam”, namjestio Ivica samouvjereni smiješak, “pripadnici poražene jugoslavenske kraljevske vojske, domaći izdajnici i suradnici okupatora.” “Bravo”, lijepo se obradovala učiteljica, “a ustaše?” “To je lako: djed, djedov brat, stric Grgo…”, spremno će Ivica, “…i oba ujaka.”

Tako je otprilike nekidan na suđenju Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom izgledalo saslušanje svjedoka obrane Milorada Dodika.

Mile”, pitao je Karadžićev odvjetnik, “reci nam tko su bili pripadnici Armije BiH?” “Borci za islamsku Bosnu i Hercegovinu, vjerski fanatici i mudžahedini iz arapskih zemalja”, odgovorio Mile kao iz bestrzajnog topa. “Vrlo dobro”, pohvalio ga advokat, “a znaš li tko su bili ustaše?” “Znam”, namjestio Mile samouvjereni smiješak, “borci za Nezavisnu Državu Hrvatsku, klerofašisti, ubojice i strani plaćenici.” “Bravo”, lijepo se obradovao odvjetnik, “a četnici?” “To je lako: Ratko, Radovan, Momčilo, Nikola…”, spremno će Mile, “…i ja.”

Bilo je, ne kažem, takvih slučajeva, upisivali su se ljudi u ustaše i četnike pred sam kraj rata, pa je od tih vremena za budalu s lošim tajmingom ostala uzrečica, “upisao se u četnike četrdeset pete”. Štoviše, bilo ih je što su se u poražene vojske upisivali i u sudačkoj nadoknadi rata, sve tražeći po Bleiburgu ćatu s ustaškim iskaznicama, a bilo je opet i nekih što su još četrdeset šeste ili sedme po balkanskim gudurama tražili ustaške i četničke štabove da se prijave i tamane partizane. Nije to, jebiga, bilo kao danas, nije bilo televizije i interneta, vijest da su Rusi ušli u Berlin putovala je Europom danima, do nekih zabitih balkanskih vukojebina bogami i mjesecima, pa se znalo dogoditi da neki ustaški ili četnički entuzijast još mjesecima nakon završetka rata traži braću da im se pridruži u svetoj borbi protiv komunističke aveti.

Bilo je, rekoh, takvih slučajeva: nije mi poznato, iako nije isključeno, da je neka gorštačka budala tako i cijelih deset ili dvadeset godina nakon rata lutala planinama tražeći vezu za upis u suradnike okupatora i domaće izdajnike, ali nema u arhivima zabilježenog slučaja da bi se dvadesetak godina nakon rata u poraženu vojsku upisao – pobjednik. Nije partizanima, hvala Bogu, nedostajalo budala i duduka, samo što takvi nisu valjda preživjeli obuku iz bacanja ručnih bombi.

A Mile Duduk, što je završetak rata dočekao u pobjedničkoj vojsci – proslavivši se kao žestoka opozicija Radovanu Karadžiću i njegovu SDS-u – sada, eto, otišao u četnike.

Sad shvatam da nisam bio u pravu kad sam se zalagao za prihvaćanje svih onih mirovnih sporazuma koje je Karadžić redom odbijao, jer danas ne bismo imali ovakav stepen zaštite svojih prava”, skrušeno, petnaest godina nakon što je srušio Karadžićev SDS, priznaje Mile, izašavši pred haški sud da izljubi Radovana Karadžića i “zahvali mu na naporima da se Srpska formira i održi”, pa da mu na izravno pitanje pred sudom odgovori kako “nikad, ni na jednom sastanku, ni na jednoj sjednici Skupštine nije čuo da bi se vodstvo Republike Srpske zalagalo za nasilje nad drugim narodima i manjinama”.

Mladi socijaldemokratski antifašist Mile u Haagu se tako upisao u četnike dvadesetak godina nakon završetka rata, otprilike kao da je 1986. otišao u zagrebački zatvor zamoliti Andriju Artukovića da ga upiše u ustaše. Teško, uostalom, da bi i Artuković i neprežaljeni mu Poglavnik mogli zamisliti boljeg svjedoka obrane.

Zaštićeni svjedok Mile će, naime, pred Haškim sudom – kao i u bezbrojnim prilikama dosad – osporiti raširenu i popularnu tezu o Republici Srpskoj kao “genocidnoj tvorevini nastaloj na zločinu”, ponovit će Mile kako to “nije istina, jer je Srpska formirana u oktobru 1991, a ozvaničena 9. januara 1992″, te kako su i “Srebrenici, uostalom, prethodili zločini nad Srbima u Bratuncu”. Mada, ako ćemo pravo, ni Srebrenica nije zločin genocida, već više valjda “napor da se održi Republika Srpska”.

Nije istina da je Nezavisna država Hrvatska nastala na zločinu”, rekao bi tako mlad ustaša Mile Duduk zahvaljujući Paveliću i Artukoviću na “naporima da se NDH formira i održi”, samo da je stari Andrija živ pa da ga zove za svjedoka obrane. “NDH je formirana 10. aprila 1941. godine, dakle, prije Jasenovca i drugih zločina”, objasnio bi svjedok obrane Milorad Dodik, dodajući kako su “uspostavi NDH prethodili brojni zločini srpske vojske nad Hrvatima u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji”.

Otišao tako Mile prijaviti se u četnike, dvadeset godina tražio po vrletima i gudurama štab da se upiše u četničke dobrovoljce, pa završio u ustašama. Ne bi nekad takvi duduci preživjeli ni obuku iz bacanja ručnih bombi, ali Mile za vrijeme obuke bio u Skupštini NDH. Pardon, NDS.

Nije, naravno – u pravu je krilnik Duduk – Republika Srpska nastala na zločinu, ali nije, jebiga, ni Nezavisna država Hrvatska, barem ne ako se ne računaju zločini njihovih njemačkih i srpskih sponzora, koji su im prethodili i koji su ih omogućili. Obje su tvorevine, međutim, isključivo na zločinu opstale, i jedina je razlika među njima što međunarodna zajednica 1945. nije za Jugoslaviju imala ni Daytonski sporazum ni Haški tribunal, pa da kakav partizanski oficir Mile, dvadeset godina kasnije dobro uhljebljeni predsjednik Nezavisne Socijalističke Republike Hrvatske, u Haagu zahvali Poglavniku na naporima da se održi NDH.

I, jasno, na onim silnim sanducima opljačkanog zlata.

 

(Boris Dežulović; Oslobođenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.