svabo
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, na satu povijesti digla učiteljica malog Ivicu. “Ivice”, veli, “reci nam tko su bili partizani?” “Antifašistička narodnooslobodilačka vojska u Drugom svjetskom ratu”, odgovorio Ivica kao iz bestrzajnog topa. “Vrlo dobro”, pohvalila ga učiteljica, “a znaš li tko su bili četnici?” “Znam”, namjestio Ivica samouvjereni smiješak, “pripadnici poražene jugoslavenske kraljevske vojske, domaći izdajnici i suradnici okupatora.” “Bravo”, lijepo se obradovala učiteljica, “a ustaše?” “To je lako: djed, djedov brat, stric Grgo…”, spremno će Ivica, “…i oba ujaka.”
Tako je otprilike nekidan na suđenju Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom izgledalo saslušanje svjedoka obrane Milorada Dodika.
“Mile”, pitao je Karadžićev odvjetnik, “reci nam tko su bili pripadnici Armije BiH?” “Borci za islamsku Bosnu i Hercegovinu, vjerski fanatici i mudžahedini iz arapskih zemalja”, odgovorio Mile kao iz bestrzajnog topa. “Vrlo dobro”, pohvalio ga advokat, “a znaš li tko su bili ustaše?” “Znam”, namjestio Mile samouvjereni smiješak, “borci za Nezavisnu Državu Hrvatsku, klerofašisti, ubojice i strani plaćenici.” “Bravo”, lijepo se obradovao odvjetnik, “a četnici?” “To je lako: Ratko, Radovan, Momčilo, Nikola…”, spremno će Mile, “…i ja.”
Bilo je, ne kažem, takvih slučajeva, upisivali su se ljudi u ustaše i četnike pred sam kraj rata, pa je od tih vremena za budalu s lošim tajmingom ostala uzrečica, “upisao se u četnike četrdeset pete”. Štoviše, bilo ih je što su se u poražene vojske upisivali i u sudačkoj nadoknadi rata, sve tražeći po Bleiburgu ćatu s ustaškim iskaznicama, a bilo je opet i nekih što su još četrdeset šeste ili sedme po balkanskim gudurama tražili ustaške i četničke štabove da se prijave i tamane partizane. Nije to, jebiga, bilo kao danas, nije bilo televizije i interneta, vijest da su Rusi ušli u Berlin putovala je Europom danima, do nekih zabitih balkanskih vukojebina bogami i mjesecima, pa se znalo dogoditi da neki ustaški ili četnički entuzijast još mjesecima nakon završetka rata traži braću da im se pridruži u svetoj borbi protiv komunističke aveti.
Bilo je, rekoh, takvih slučajeva: nije mi poznato, iako nije isključeno, da je neka gorštačka budala tako i cijelih deset ili dvadeset godina nakon rata lutala planinama tražeći vezu za upis u suradnike okupatora i domaće izdajnike, ali nema u arhivima zabilježenog slučaja da bi se dvadesetak godina nakon rata u poraženu vojsku upisao – pobjednik. Nije partizanima, hvala Bogu, nedostajalo budala i duduka, samo što takvi nisu valjda preživjeli obuku iz bacanja ručnih bombi.
A Mile Duduk, što je završetak rata dočekao u pobjedničkoj vojsci – proslavivši se kao žestoka opozicija Radovanu Karadžiću i njegovu SDS-u – sada, eto, otišao u četnike.
“Sad shvatam da nisam bio u pravu kad sam se zalagao za prihvaćanje svih onih mirovnih sporazuma koje je Karadžić redom odbijao, jer danas ne bismo imali ovakav stepen zaštite svojih prava”, skrušeno, petnaest godina nakon što je srušio Karadžićev SDS, priznaje Mile, izašavši pred haški sud da izljubi Radovana Karadžića i “zahvali mu na naporima da se Srpska formira i održi”, pa da mu na izravno pitanje pred sudom odgovori kako “nikad, ni na jednom sastanku, ni na jednoj sjednici Skupštine nije čuo da bi se vodstvo Republike Srpske zalagalo za nasilje nad drugim narodima i manjinama”.
Mladi socijaldemokratski antifašist Mile u Haagu se tako upisao u četnike dvadesetak godina nakon završetka rata, otprilike kao da je 1986. otišao u zagrebački zatvor zamoliti Andriju Artukovića da ga upiše u ustaše. Teško, uostalom, da bi i Artuković i neprežaljeni mu Poglavnik mogli zamisliti boljeg svjedoka obrane.
Zaštićeni svjedok Mile će, naime, pred Haškim sudom – kao i u bezbrojnim prilikama dosad – osporiti raširenu i popularnu tezu o Republici Srpskoj kao “genocidnoj tvorevini nastaloj na zločinu”, ponovit će Mile kako to “nije istina, jer je Srpska formirana u oktobru 1991, a ozvaničena 9. januara 1992″, te kako su i “Srebrenici, uostalom, prethodili zločini nad Srbima u Bratuncu”. Mada, ako ćemo pravo, ni Srebrenica nije zločin genocida, već više valjda “napor da se održi Republika Srpska”.
“Nije istina da je Nezavisna država Hrvatska nastala na zločinu”, rekao bi tako mlad ustaša Mile Duduk zahvaljujući Paveliću i Artukoviću na “naporima da se NDH formira i održi”, samo da je stari Andrija živ pa da ga zove za svjedoka obrane. “NDH je formirana 10. aprila 1941. godine, dakle, prije Jasenovca i drugih zločina”, objasnio bi svjedok obrane Milorad Dodik, dodajući kako su “uspostavi NDH prethodili brojni zločini srpske vojske nad Hrvatima u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji”.
Otišao tako Mile prijaviti se u četnike, dvadeset godina tražio po vrletima i gudurama štab da se upiše u četničke dobrovoljce, pa završio u ustašama. Ne bi nekad takvi duduci preživjeli ni obuku iz bacanja ručnih bombi, ali Mile za vrijeme obuke bio u Skupštini NDH. Pardon, NDS.
Nije, naravno – u pravu je krilnik Duduk – Republika Srpska nastala na zločinu, ali nije, jebiga, ni Nezavisna država Hrvatska, barem ne ako se ne računaju zločini njihovih njemačkih i srpskih sponzora, koji su im prethodili i koji su ih omogućili. Obje su tvorevine, međutim, isključivo na zločinu opstale, i jedina je razlika među njima što međunarodna zajednica 1945. nije za Jugoslaviju imala ni Daytonski sporazum ni Haški tribunal, pa da kakav partizanski oficir Mile, dvadeset godina kasnije dobro uhljebljeni predsjednik Nezavisne Socijalističke Republike Hrvatske, u Haagu zahvali Poglavniku na naporima da se održi NDH.
I, jasno, na onim silnim sanducima opljačkanog zlata.
(Boris Dežulović; Oslobođenje)
Add comment