O državi i naciji, vjeroispovijesti, jeziku i popisu 2013.

Brojne su okolnosti, laži i nepravde koje karakterišu filozofiju življenja u Bosni i zbog toga nije dosadno, zamorno, izlizano ni otrcano pričati istinu o državi, naciji… Mi, pamtimo i pričamo istinu i u tome nema sumnje, kao što nema sumje da životni put vodi sigurno u smrt.

O historijskom kontinuitetu Bosne svjedoče i historijske činjenice, a hronologija najznačajnijih datuma u hiljadugodišnjoj historiji Bosne su slijedeći: Sredinom X stoljeća, tačnije 955. godine u dijelu, bizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, „De Administrando imperio“ (Upravljanje carstvom, spis o upravljanju narodima) spominje se prvi put pojam „Horion Bosna“ (Zemljica Bosna), što znači da je Bosna postojala i od ranije. Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se 25. novembra, kada je 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu obnovljena državnost i kada su udareni temelji moderne državnosti Bosne i Hercegovine, kao ravnopravne republike unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Bosna i Hercegovina je nezavisnost stekla 1. marta 1992. godine nakon odluke građana BiH referendumom o samoopredjeljenju.

Bosna nam biva preimenovana 1853. u „Bosna i Hercegovina“ i to kao rezultat političkih previranja u regionu i tako ostaje do dana današnjeg. A, Hercegovina kao geografski pojam, prvi put se javlja pod tim imenom 1454., u pismu bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića.

Što se tiče tadašnjeg nacionalnog imena vjerujem da nema potrebe za dodatnim objašnjenjem. Izvorno ime Bošnjanin prvobitno označava pripadnike srednjovjekovnog bosanskog  teritorija, kasnije države. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske.

Neki ne smiju da priznaju, a mnogi i ne znaju da se u srednjovjekovnoj Bosni svi stanovnici Bosne bili Bošnjaci neovisno od toga kojoj od konfesija, a kasnije vjeroispovjesti su pripadali.  Nažalost, kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću, pod uticajem susjednih država Srbije i Hrvatske su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena i tako pored Bošnjaka (muslimana, pravoslavaca i katolika) u Bosni postaše Srbi i Hrvati, o čemu svjedoči “Pjesma Bošnjaku”Safvet-bega Bašagića  iz 1891.godine:

Znaš Bošnjače , nije davno bilo,
Sveg’ mi svijeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.(…)
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.

A, što se tiče (maternjeg) bosanskog jezika u odnosno na srpski ili hrvatski jezik, možda je dovoljno spomenuti historijski redosljed nastanka istih. „Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan 1626. godine, a štampan je 1631. Godine. Dakle, gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika.“ (akademik Ferid Muhić)

Okupiti se oko starog i zajedničkog nacionalnog imena ili?

Ostarjela i uglavnom politička podobna akademska zajednica, neiskrena vjerska elita i državni službenici, ljudi koji žive od vjere i države, nevladin, izvinjavam se, vladin sektor, komercijalni mediji i stanovnici, građani ili državljani – danas ustavno priznate kategorije odnosno nacionalno opredijeljeni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, te ostali pred sobom imaju popis stanovništva naredne 2013. godine i dovedeni su pred svršen čin.

Pomenuti nemaju sada šta da misle, jer kada su trebali i mogli – nisu, te su zadnjih desetljeća meta manjih ili većih manipulacija od svojih „zaštitnika“ koji po svaku cijenu i na svaki način zadržavaju trenutno stanje, jer time sebe spašavaju i održavaju u političkom životu. Tome svjedoče dnevno političke aktivnosti, izbori, interesne koalicije i šta sve ne.

Aktuelni nacionalni predstavnici i „zaštitnici“ pokazali su da suštinski i temeljno nemaju osjećaja za interese onih koje predstavljaju, a kamoli drugih, tako da će gotovo svi ostati ono što su danas ili što su im rekli da budu, ali je žalosno to što neće postati iskreni i pravedni prema drugima, neće naučiti prihvatiti da nema komfora na račun drugoga.

Mogli bismo sada ispisivati razne varijante, vraćati se unazad nekoliko stoljeća i pitati se šta bi bilo kad bi bilo. Čemu bi to vodilo kada su falsifikati i obmane uveliko prihvaćene varijante historije, kada su sile zla jače od sila dobra, kada nema proaktivnih i konstruktivnih odgovora na destruktivne faktore? Nažalost, prihvaćena vrijednost i mišljenje su: ili si sa nama ili protiv nas, ne smiješ razmišljati i argumentovati drugačije od pretpostavljenih, naivan si i politički nezreo ako razmišljaš svojom glavom.

Ali, da su bili pitani iskreni i odani nauci, državi, naciji i vjeri, pojedinci vrijedni poštovanja, oni odavno marginalizovani i zaboravljeni, mi bi se vjerovatno svi i to odavno vratili državnom imenu Bosna, nacionalnom imenu Bošnjanin – Bošnjak (musliman, pravoslavac i katolik) ili se korektno okupili oko aktuelnih nacionalnih imena (B, S i H sa zajedničkim sadržiocem zvanim Bosna) i u njima baštinili univerzalne i zajedničke vrijednosti, nacionalno blago i kulturno historijsko naslijeđe. I mirna Bosna.

Kako se nismo okupili oko nekadašnjeg i zajedničkog nacionalnog imena sa kojim smo živjeli, rađali se i umirali, postavlja se pitanje da li je moguće i kako da se okupimo oko nove „ideja bosanske nacije“, o kojoj je pisao profesor Esad Zgodić?!

Također, bilo bi dobro da ispravno upotrebljavamo, bilo svakodnevno bilo  zvanično, termin Bosanci i Hercegovci, i to samo kada se misli i govori o svima građanima-državljanim koji su rođeni ili žive u Bosni i Hercegovini.

Kao što sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu tako je očigledno da trebamo i moramo već jednom svi, kao Bošnjaći, Srbi i Hrvati jasno i glasno da kažemo, mi u Bosni smo saglasni i okupljeni oko mišljenja i stavova da je ova najljepša država, bogata čistom bosanskom zemljom i bosanskim nebom, suncem i mjesecom koje gledamo, rijekama i šumama koje koristimo, ljudima sa kojima živimo i rahatlukom kojeg kako tako imamo i ne damo. Naše zajedništvo znači zajedništvo Europi i svijetui šta ako je neka pra prabosna kolijevka civilizacije?

I jednom za sva vremena: mi hoćemo i trebamo da znamo ko smo i kuda idemo, kojim vrijednostima, smo prepoznatljivi, da smo jedni drugima najpreči, mi nećemo u tuđe tabore jer nas nikada nisu ni prihvatali, niti će kada, nećemo pod tuđe zastave i grbove, nećemo da pjevamo tuđe himne, kada smo se znali oduprijeti razim osvajačima, okupatorima, vrijeme je da se odupremo i savremenom izazovu unutardržavnog previranja i odvajanja, strahova i nesigurnosti. Nećemo da koristimo tuđe nižerazredne logike, ideje i štiva, jer mi smo imali i opet ćemo imati najbolje naučnike, umjetnike, sportiste, nobelovce i akademike.

I na kraju, ne zaboravimo Mak Dizdar je davno napisao „Zapis o Bosni“:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedan zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.

(Adnan Bajrić, student politologije FPN u Sarajevu)