svabo
Piše: Luna Kalaš
U našem javnom diskursu je veoma lako zapasti u zamku te okriviti rat i tranziciju za apsolutno sve što nam se događa, pa i za činjenicu da smo društvo ograničenih identiteta.
Naša država još uvijek nije diktatura u kojoj je svaki korak pojedinca pomno praćen i sankcionisan; čak više podsjeća na anarhično društvo u kojem svako može da radi, piše i priča šta hoće. Pripisati nedostatak različitosti na našim ulicama etničkoj podjeli bilo bi jednodimenzionalno.
Ni prošla država nije podržavala različitosti, što je također doprinijelo ovakvom stanju, kao i činjenica da je ovo mala zemlja sa malim gradovima. Sarajevo je kao predgrađe nekog evropskog grada, a neuporedivo je malo u odnosu na megapolise drugih kontinenata. U Lonely Planet vodiču, u kojem su BiH i glavni grad zdušno pohvaljeni, možete vidjeti da se Sarajevo percipira kao provincija:
„Atmosfera velikog sela čini da se odmah osjećate ugodno i kao dio događanja, te vam se nudi onaj nedostižni osjećaj pripadnosti“.
A male sredine uglavnom ne podnose različitosti.
Dodatni faktor koji doprinosi jednoobraznosti grupa je trend, mada se pripadnici jednog trenda obavezno osjećaju posebnijima u odnosu na pripadnike drugog trenda. Snowboarderi protiv skijaša, sakupljači salveta protiv sakupljača markica; pankeri protiv ljubitelja turbo folka i tako dalje. Iako je naizgled poprilično neozbiljan kriterij razdvajanja, trend može nametnuti strahovito ozbiljne razlike među ljudima. Jedan moj prijatelj čak ima teoriju da su ratovi devedesetih ustvari bili ratovi električne gitare protiv gusli/harmonike.
Da bih dobila jasniju sliku o tome šta individualizam znači u drugim društvenim kontekstima, svoja pitanja sam poslala van granica BiH i tako dobila odgovor iz Južnoafričke Republike od osobe indijskog porijekla koja otprilike kaže: „Biti individualac znači imati slobodu da izabereš kako želiš živjeti svoj život i pored pretpostavljenih pritisaka društava koja više insistiraju na usklađenosti nego na propitivanju. Ali to podrazumijeva i sopstvenu toleranciju prema drugima koji izražavaju svoju individualnost“.
Sličnu tezu nudi Novozelanđanka koja je u frustrirana činjenicom da se u njenom društvu zaboravlja na toleranciju kao preduslov individualizmu. „Prečesto tražimo stvari koje sami ne namjeravamo ponuditi.“
Njemica, koja radi u rigidnoj i moćnoj državnoj instituciji a pored toga je umjetnica u usponu, kaže da je individualizam način na koji je svako za sebe odlučio da balansira ono posebno u sebi sa onim naslijeđenim od zajednice. Ovaj način se stiče lagano ili borbom, zavisi od društvenog konteksta. Anarhista iz države istočnije od nas, koji je odabrao Sarajevo za svoj novi dom (a nije uposlenik neke međunarodne organizacije) pravi razliku između autentičnosti i individualnosti. Za njega autentičnost zvuči ironično, buržujski i lažno; to je new age izmišljotina novog imperijalizma. Autentičnost je trend i još jedan u nizu usiljenih normi – teror nad individuom. A biti individualan je tek cilj, to je onaj jedan korak prije Nirvane i potpune slobode. Ko ga dostigne, neka nam kaže kako.
Studentica iz zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza sa boravištem u zemlji Evropske unije naglašava važnost samoopredjeljenja i svoju potrebu da je se prepozna kao pojedinca bez obzira na njenu pripadnost bilo kojoj socijalnoj grupi.
Izgleda da ljude na raznim mjestima u svijetu more slična pitanja: nedostatak tolerancije za druge i drugačije, sloboda praćena odgovornim ponašanjem, zadiranje zajednice u privatnost… što možda pokazuje kako sve više zajedničkog imamo sa svojim savremenicima na raznim meridijanima (nego sa precima?) i da naši problemi nisu baš tako specifični. Možda u odnosu na ljude u nekim zemljama moramo da se nosimo i sa etnijom kao dodatnom kategorijom razdvajanja pa im pomalo zavidimo; ali u nekoj drugoj zemlji vas hladno mogu ubiti jer slušate određenu vrstu muzike, da ne spominjem očigledne opasnosti boje kože i seksualne orijentacije.
Kako stvoriti društvenu atmosferu koja ohrabruje da se razvijamo u malo interesantnije, višedimenzinalnije, šarenije i veselije ljude? Da naši životni izbori ne budu tačka dnevnog reda na sastancima mjesnih zajednica i da se dominirajuća istost s naših ulica, kuća, fasada, odjeće, institucija, umova, načina, razgovora, pozorišta, kafana i svega ostalog malo začini?
Ta atmosfera ne mora nužno podrazumijevati podrivanje ove brižno izgrađene etničke države. Ona je želja većine, htjeli mi to priznati ili ne, i može nesmetano da nastavi živjeti a da pri tome ne zagušuje potrebu pojedinca da se osjeća kako hoće i da proširi svoj dijapazon pripadnosti i identiteta.
Ne bismo bili ni prva ni posljednja zajednica koja je kombinirala oboje.
(Manjine.ba)
Add comment