Kozarac.ba

Luna Kalaš: Tribal Connection Vol.2

Piše: Luna Kalaš

U našem javnom diskursu je veoma lako zapasti u zamku te okriviti rat i tranziciju za apsolutno sve što nam se događa, pa i za činjenicu da smo društvo ograničenih identiteta.

Naša država još uvijek nije diktatura u kojoj je svaki korak pojedinca pomno praćen i sankcionisan; čak više podsjeća na anarhično društvo u kojem svako može da radi, piše i priča šta hoće. Pripisati nedostatak različitosti na našim ulicama etničkoj podjeli bilo bi jednodimenzionalno.

Ni prošla država nije podržavala različitosti, što je također doprinijelo ovakvom stanju, kao i činjenica da je ovo mala zemlja sa malim gradovima. Sarajevo je kao predgrađe nekog evropskog grada, a neuporedivo je malo u odnosu na megapolise drugih kontinenata. U Lonely Planet vodiču, u kojem su BiH i glavni grad zdušno pohvaljeni, možete vidjeti da se Sarajevo percipira kao provincija:

„Atmosfera velikog sela čini da se odmah osjećate ugodno i kao dio događanja, te vam se nudi onaj nedostižni osjećaj pripadnosti“.

A male sredine uglavnom ne podnose različitosti.

Dodatni faktor koji doprinosi jednoobraznosti grupa je trend, mada se pripadnici jednog trenda obavezno osjećaju posebnijima u odnosu na pripadnike drugog trenda. Snowboarderi protiv skijaša, sakupljači salveta protiv sakupljača markica; pankeri protiv ljubitelja turbo folka i tako dalje. Iako je naizgled poprilično neozbiljan kriterij razdvajanja, trend može nametnuti strahovito ozbiljne razlike među ljudima. Jedan moj prijatelj čak ima teoriju da su ratovi devedesetih ustvari bili ratovi električne gitare protiv gusli/harmonike.

Da bih dobila jasniju sliku o tome šta individualizam znači u drugim društvenim kontekstima, svoja pitanja sam poslala van granica BiH i tako dobila odgovor iz Južnoafričke Republike od osobe indijskog porijekla koja otprilike kaže: „Biti individualac znači imati slobodu da izabereš kako želiš živjeti svoj život i pored pretpostavljenih pritisaka društava koja više insistiraju na usklađenosti nego na propitivanju. Ali to podrazumijeva i sopstvenu toleranciju prema drugima koji izražavaju svoju individualnost“.

Sličnu tezu nudi Novozelanđanka koja je u frustrirana činjenicom da se u njenom društvu zaboravlja na toleranciju kao preduslov individualizmu. „Prečesto tražimo stvari koje sami ne namjeravamo ponuditi.“

Njemica, koja radi u rigidnoj i moćnoj državnoj instituciji a pored toga je umjetnica u usponu, kaže da je individualizam način na koji je svako za sebe odlučio da balansira ono posebno u sebi sa onim naslijeđenim od zajednice. Ovaj način se stiče lagano ili borbom, zavisi od društvenog konteksta. Anarhista iz države istočnije od nas, koji je odabrao Sarajevo za svoj novi dom (a nije uposlenik neke međunarodne organizacije) pravi razliku između autentičnosti i individualnosti. Za njega autentičnost zvuči ironično, buržujski i lažno; to je new age izmišljotina novog imperijalizma. Autentičnost je trend i još jedan u nizu usiljenih normi – teror nad individuom. A biti individualan je tek cilj, to je onaj jedan korak prije Nirvane i potpune slobode. Ko ga dostigne, neka nam kaže kako.

Studentica iz zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza sa boravištem u zemlji Evropske unije naglašava važnost samoopredjeljenja i svoju potrebu da je se prepozna kao pojedinca bez obzira na njenu pripadnost bilo kojoj socijalnoj grupi.

Izgleda da ljude na raznim mjestima u svijetu more slična pitanja: nedostatak tolerancije za druge i drugačije, sloboda praćena odgovornim ponašanjem, zadiranje zajednice u privatnost… što možda pokazuje kako sve više zajedničkog imamo sa svojim savremenicima na raznim meridijanima (nego sa precima?) i da naši problemi nisu baš tako specifični. Možda u odnosu na ljude u nekim zemljama moramo da se nosimo i sa etnijom kao dodatnom kategorijom razdvajanja pa im pomalo zavidimo; ali u nekoj drugoj zemlji vas hladno mogu ubiti jer slušate određenu vrstu muzike, da ne spominjem očigledne opasnosti boje kože i seksualne orijentacije.

Kako stvoriti društvenu atmosferu koja ohrabruje da se razvijamo u malo interesantnije, višedimenzinalnije, šarenije i veselije ljude? Da naši životni izbori ne budu tačka dnevnog reda na sastancima mjesnih zajednica i da se dominirajuća istost s naših ulica, kuća, fasada, odjeće, institucija, umova, načina, razgovora, pozorišta, kafana i svega ostalog malo začini?

Ta atmosfera ne mora nužno podrazumijevati podrivanje ove brižno izgrađene etničke države. Ona je želja većine, htjeli mi to priznati ili ne, i može nesmetano da nastavi živjeti a da pri tome ne zagušuje potrebu pojedinca da se osjeća kako hoće i da proširi svoj dijapazon pripadnosti i identiteta.

Ne bismo bili ni prva ni posljednja zajednica koja je kombinirala oboje.

 

(Manjine.ba)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.