svabo
Dobrica Čosić, samoproglašeni otac srpske nacije, jednom reče kako je laganje oblik srpskog patriotizma i potvrda urođene srpske inteligencije. “Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način”, kaza najveći srpski patriota te potom očinski slaga kako Srbi tradicionalno dobijaju bitke u ratu, a gube one u miru, pri tome izvrćući Clausewitza na glavu i definirajući mir kao nastavak rata drugim sredstvima.
Mnogo toga su Čosić i ćosićevci izvrnuli na glavu kako bi prodali svoju zločinačku politiku pod patriotizam. No, prije bi se moglo reći da velikosrpski nacionalizam, kojeg Čosić promovira cijeli svoj stvaralački i životni vijek, a pogotovo u zadnje tri decenije, gubitke u izgubljenim ratovima nastoji nadomjestiti mirnodopskim bitkama. Sprženi tenkovi i VBR-ovi su tako zamijenjeni dalekometnijim oruđima i strategijama, pored ostalih, kreativno, maštovito i inventivno upakiranim i u srbijansku diplomaciju.
Majka svih laži
U toj združenoj patriotskoj nakani vidi se kontinuitet istoga “patriotizma” od Čosića i Miloševića, preko Mladića i Karadžića, do Dodika, Nikolića, Jeremića, Kusturice…
Bezočno lažu, a sve u ime prevelike ljubavi prema domovini koja je proporcionalna njihovoj mržnji prema onima koji se ne uklapaju u ideju te imaginarne jednonacionalne-jednovjerske-jednoumne srpske dežele. A vjerujući kako stotinu puta ponovljene laži postaju istina, ovi srpski patrioti patriotski zorno lažu i o činjenicama koje su stotinu puta već potvrđene.
Tako über-lažov i über-Srbin Karadžić započinje svoju odbranu pred Haškim tribunalom iznova lažući o zločinima koje je lično osmišljavao i naređivao. Ponovo roveći noktima po onim rasutim utrobama na Markalama, kao da se radilo o plastičnim lutkama iz kojih je ljevala prava krv, bahat, na isti način kao kada je dalekozorom s uživanjem gledao u ta ista raskomadana tijela, Karadžić je, ne trepnuvši, opet lagao cijelom svijetu.
Čosić je sigurno i ovoga puta bio ponosan na svoga najboljega učenika. A ni drugi Čosićevi štićenici ne zaostaju u primjeni naučenog gradiva. Tomislav Nikolić, Šešeljev veteran i vojvoda četnički (što također podrazumijeva da je bio i Karadžićev soldat), ponosan je na svoj osobni doprinos agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a kao novi predsjednik Srbije laže gdje god stigne, sve u stilu prvoga predsjednika RS-a i svog prvoga vođe (obojica u Haagu): u Srebrenici nije počinjen genocid, nije bilo agresije od strane Srbije, Vukovar je srpski grad… Nimalo manje nebulozne, sve Dodikove laži bi se teško dale na kantar izmjeriti, taj stigne simultano lagati s obje strane Drine, a sve češće i hor(d)ski u društvu mokrogorskog emira.
Agilni Čosićev školarac Jeremić ovaj je oblik srpskog patriotizma dotjerao čak do zgrade Ujedinjenih naroda.
Jedna od starih mantri, koje svi gore spomenuti u kontinuitetu ponavljaju jeste kako je u BiH bio građanski rat, a ne agresija i međunarodni oružani sukob – kako je to već potvrđeno presudama ICTY-ja. Nakana ovih lažova je naknadnim mijenjanjem karaktera rata također promijeniti karakter zločina. Stoga nimalo ne iznenađuje što, u prvoj rečenici svoje odbrane, zločinac Karadžić upravo ponavlja tu “majku svih laži”, da se radilo o građanskom ratu u BiH, koji je još on pokušao spriječiti!!
Očigledno da je p(r)oturanje ove laži o građanskom ratu bio i ostao i prioritet oficijelne srbijanske diplomacije. Tako se nerijetko, daleko od očiju javnosti, vode prave diplomatske bitke čiji je cilj iskrivljivanje slike o minulom ratu u BiH i povijesti ratova u bivšim jugoslavenskim republikama.
Ovih dana smo svjedočili jednoj takvoj bici na južnom “frontu”, u Australiji, a koju je i pored žešće “borbene pripravnosti” opet izgubila srbijanska diplomacija. Dani su već ranije pisali o nastojanjima vanjske politike Srbije i srpske nacionalističke dijaspore u Australiji da spriječe izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju je u februaru ove godine jednoglasno usvojio Federalni parlament Australije.
Podsjetimo, radi se o do sada najsveobuhvatnijoj Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, kojom se u sedam stavki potvrđuje ono što je Haški tribunal presudio: u Srebrenici je počinjen genocid, počinile su ga jedinice VRS-a i MUP-a RS-a i Srbije, žrtve su bili Bošnjaci, mahom muškarci i dječaci – njih preko osam hiljada… Rezolucija također proglašava 11. juli Danom sjećanja na žrtve srebreničkog genocida.
Za izglasavanje Rezolucije najzaslužniji su bili australski parlamentarci Michael Dunby, Graham Perret, Ed Husic te dr. Damir Arnaut, ambasador BiH u Canberri.
Po Čosićevim smjernicama
Kako bi spriječio izglasavanje rezolucije u ovoj formi, tadašnji šef srpske diplomacije Vuk Jeremić šalje Ivicu Dačića na daleki kontinent da da podršku ambasadorici Srbije u Australiji Nedi Maletić i pojasni neukim Australcima o kakvom se ratu u dalekoj Jugoslaviji ustvari radilo. Dačićevo i Maletićkino oblijetanje kabineta australskih parlamentaraca, kao ni orkestrirano dešavanje naroda u srpskoj dijaspori Australije, nisu imali nikakvoga efekta: Parlament Australije je jednoglasno usvojio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u predloženoj formi.
Umjesto da iz ovoga izvuče pouku, prizna znano, pokloni se žrtvama i distancira se od velikog zla koje je u ime Velike Srbije počinjeno u Srebrenici i stratištima diljem BiH, srbijanska diplomacija nastavlja Čosićevim smjernicama, i dalje bezočno lažući i negirajući čak i forenzički i pravosudno potvrđene činjenice i ono što je već ušlo u historijske rekorde svugdje osim u Srbiji.
Tako je, nimalo obeshrabrena izglasanom Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, ambasadorica Srbije Neda Maletić, opet udarila po istini i pokušala poturiti jednu veliku laž u jednoj maloj stavci jedne standardne deklaracije o međusobnim vezama između Srbije i Australije.
Naime, kao odgovor na “Srebreničku rezoluciju” Parlamenta Australije, srbijanska vanjska politika je nedavno spremila svoju “rezoluciju”. Ta rezolucija je kreativno, maštovito i inventivno upakirana u formu standardne deklaracije kojom se potvrđuju gospodarske i kulturne veze različitih zemalja s kojima Australija ima bilo kakve odnose i suradnju.
Deklaracija izlistava neke od osnovnih činjenica kao što su npr. broj pripadnika neke nacionalne dijaspore te potpisane ugovore i dogovore između država. Pored ovih nespornih činjenica, u predloženoj srpskoj deklaraciji, u predzadnjoj stavci, ambasadorica Maletić je pokušala hinjski proturiti laž o građanskom ratu, i to naizgled benignom rečenicom: “…učinjen je važan pomak u Srbiji i ostalim zemljama u regionu koje su sudjelovale u devastirajućem građanskom ratu kako bi se udaljile od sukoba i okrenule prema pomirenju i kooperaciji”.
To je, ustvari, bila i suština ove rezolucije, da se poturi jednoj državi da u jednom zvaničnom dokumentu ratove u post-jugoslavenskim državama nazove građanskim ratom.
No, ukoliko izuzmemo “bombardiranje Srbije i Čačka” rock letjelicama Leta 3, u tim devastirajućim ratovima, sva bombardiranja gradova i sela u zemljama regiona su dolazila upravo i jedino iz Srbije. (Naravno, ovdje ne zaboravljamo ni tadašnju Crnu Goru, članicu SRJ).
To je ono što se u svakom ratu zove agresija, ili, neutralnijim jezikom rečeno, međunarodni oružani sukob, a nikako neki građanski rat u kojem je klao ko je koga stigao.
Srećom, ovo je jasno i australskim parlamentarcima, kao i Ministarstvu vanjskih poslova i pravosudnim institucijama Australije koje već duže od dvije godine u pritvoru drže Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan, srbijanskog plaćenika optuženog za ratne zločine u Hrvatskoj.
Ukaljani imidž
Kako podvala o građanskom ratu ne bi prošla u predloženoj rezoluciji, djelovali su ambasadori BiH i Hrvatske u Australiji, gospoda Arnaut i Biuk, koji su održali niz zajedničkih sastanaka s australskim zvaničnicima te ukazali na zlonamjernost i podvalu predloženog dokumenta.
O toj podvali su upoznali i parlamentarca Chris Hayesa koji je preuzeo ulogu predlagača ove rezolucije u ime srbijanske ambasadorice Maletić. Kako saznajemo iz Ministarstva vanjskih poslova BiH, Hayes je na početku bio zauzeo odlučno stajalište da neće mijenjati tekst navedene rezolucije, tvrdeći da je srbijanskoj ambasadorici jako stalo do termina “građanski rat” i da se time “neutralizira Rezolucija o genocidu u Srebrenici”.
Međutim, nakon što su ambasadori Arnaut i Biuk obavili sastanak sa Hayesom, te nakon sličnih sastanaka s drugim ključnim osobama u Vladi i diplomaciji Australije, uslijedila je promjena Hayesovog stava o tekstu rezolucije.
Na kraju je, 11. oktobra, na glasanje u Parlamentu Australije, ponuđen tekst rezolucije o vezama Australije i Srbije iz kojeg je potpuno izbačen termin građanski rat, a sporna rečenica promijenjena u: “…učinjen je važan pomak u Srbiji i ostalim zemljama u regionu koje su bile afektirane devastirajućim ratom kako bi se udaljile od sukoba i okrenule prema pomirenju i kooperaciji”.
Ne znajući za ovu diplomatsku akciju ambasadora Damira Arnauta i Vicencija Biuka, ambasadorica Srbije Neda Maletić je u srpskim medijima obznanila izglasavanje rezolucije i prije nego je otišla na glasanje u Parlament Australije.
Tako je 2. oktobra 2012. srpski magazin Svedok objavio tekst pompeznog naslova Novi vetrovi na Petom kontinentu, tvrdeći da su “u Parlamentu Australije, konačno, počeli da duvaju drugačiji vetrovi – kad su Srbi i Srbija u pitanju!”, da je zalaganjem ambasadorice Maletić “donesena rezolucija” te da se time “stvara novi imidž Srbije u Australiji” koji je ranije “ukaljan Rezolucijom o Srebrenici”.
“Ukaljani imidž” Srbije, međutim, ostaje dokle god laž bude mjerilo srpskog patriotizma, umjesto priznavanja istine i preuzimanja pune odgovornosti za zločine počinjene u njeno ime.
Kao što smo još jednom vidjeli, takve laži ne prolaze ni u dalekoj Australiji, kao ni u bilo kojoj drugoj naprednoj demokraciji bilo gdje u svijetu.
(BH Dani)
Add comment