svabo
Piše: Luna Kalaš
Čini mi se da je teško biti drugačiji u Bosni i Hercegovini, posebno u ova etnička vremena koja traju dugo i čija je osnovna premisa ili si sa nama ili ne postojiš. Mnogo generacija je odraslo na ovoj tezi, što je kao posljedicu imalo ne samo sve ono što nas još uvijek proganja sa TV ekrana, nego većini u nasljeđe ostavlja i dugoročnu nemogućnost da se identifikuju sa bilo čime što nije postalo mainstream identitet. A glavni identiteti na koje ćete danas naletjeti u javnom diskursu su vezani za religiju, etniju, geografski prostor, sportske afilijacije i eventualno gender. Dobro, možda i muzičke preference. Pored ovoga, tu su još i utvrđene (dozvoljene?) kombinacije tih postojećih identiteta.
Biti „dobar Srbin“ i navijati za FK Sarajevo? Biti religiozan i gay? Rom koji ne svira niti jedan muzički instrument? Jevrej koji nije Ostali? Ovo su kombinacije koje prosto ne pale u našem društvu, te ljudi koji su baš ovakvi već dugo žive ispod radara javnosti i politike. A većinama je lakše misliti da oni ne postoje.
Da li je to, taj ograničeni broj identiteta i još ograničeniji broj kombinacija o kojima govorimo, maksimalan dijapazon koje osoba može osjećati?
Nisam stručnjak u ovoj oblasti i vođena idejom da se istina nalazi negdje između svih nas, pitala sam ljude oko sebe da mi kažu šta njima znači individualizam. Odabrala sam ih metodom šestog čula. Oni su na neki način iskočili iz tračnica kojima ide većina; napravili su životne izbore koji ih čine drugačijima od ostalih u zajednici i njihov cjelokupni identitet nije samo automatska reakcija na okolinu.
Tako jedna osoba iz Sarajeva koja živi u drugoj zemlji i dva grada intenzivno osjeća svojim domom, kaže da „ako individualizam inisitira na maksimalnoj slobodi pojedinca; na ovim prostorima se to po pravilu pretvara u zloupotrebu i manipulaciju, jer naš suštinski problem je drugi – pitanje odgovornosti. Bez odgovornosti nema ni granica slobode niti uslova za individualnost koja ne ugrožava…i to na svim nivoima, od ličnog pa do profesionalnog.“
Solidarnost i uvažavanje
Dakle, maksima po kojoj moja sloboda završava tamo gdje počinje sloboda druge osobe. Osjećaj solidarnosti i uvažavanja.
Iako smo društvo koje je intenzivno bazirano na kolektivitetima, nekako ne vidim da je ta činjenica rezultirala ovom humanom navikom da se brinemo za drugog i da svoju slobodu ograničimo kako bi je druga osoba mogla uživati. Osim, naravno, za odabrane: ili one koje sažalijevamo ili one koji su naši.
Sagovornica dalje objašnjava: „Za mene individualan danas znači biti pošten, hrabar i dobar! Znam, nema mnogo logike ali pošto smo mi ovdje ogrezli u grubosti, nemaru i neimaštini, onda baš nekako i jeste tačno…“
Student iz gradića u zapadnoj BiH kaže: „Karakteristike individualaca u današnjoj BiH su djelovanje i razmišljanje koje je daleko od ustaljenih grupa koje svoju masovnost koriste za širenje uglavnom negativnih fenomena. Zadržati svoje JA u danas mnogo više raširenom MI…“
Odbacivanje konformizma donosi teškoće
Ovo potvrđuje još jedan čovjek koji već desetak godina gradi život u Sarajevu: „To znači susretati se konstantno sa problemima, nipodaštavanjem i odbacivanjem. Kada ne prihvataš pravila čopora onda si ludak kojeg treba ignorisati. Bolesno društvo stvara bolesna pravila. Ovdje, ako odeš u kino sam bićeš obilježen kao idiot. Bez čopora ne postojiš, ali naravno, čopor omogućava ugodniji i sigurniji život. Mnogi su svjesni ovoga pa pristaju na igru, dobro balansiraju između vrijednosti čopora i onog šta oni stvarno jesu“.
Očigledno je da odbacivanje konformizma donosi teškoće. Sloboda u ponašanju treba da podrazumijeva i odgovornost ali u našem slučaju se čini da, ponašanja koja su apsolutno društveno odgovorna ili neutralna, ipak ostaju neprihvatljiva. Kao da se granica između osobe i društva pomjerila nauštrb osobe, pa je tako skoro sve što radite predmet vrjednovanja zajednice.
Na primjer, na nevjericu okoline odlučite ne potplatiti doktora. Ili odete sami na more. Ne tražite štelu. Ofarbate se u zeleno. Ne pratite sport. Niste uzeli kredit i kupili stan. Odete cugat’ na Pale a iz Sarajeva ste. I tako to. Dakle, sve one vaše odluke koje ne vrijeđaju ama baš nikoga, ali se doživljavaju kao prijeteće sistemu jednoobraznosti na kojem počiva naša današnja sredina.
Kako prepoznati slobodnjake i osobenjake u svom okruženju?
Nisam sigurna i uvijek mi bude teško navesti kriterije po kojima ja osjećam neke ljude drugačijima. Čini mi se da su ponavljajuće karakteristike njihov uporan nedostatak straha, njihova uvjerljivost i obično mnogo stvarnije životne vrijednosti od onih što ih propagira bilo koja kanonizirana skupina. Valjda je to. Ali mi je posebno interesantna njihova nesvijest da su drugačiji kao i njihova sposobnost da sami sebe ne shvataju preozbljno (čime odlično izbjegavaju da ih se percipira kao tragičare u društvu).
Kaže jedna takva osoba: „Ništa. U mom kontekstu se često spominje individualizam ali ne mogu reći da mi je baš najjasnije zašto. Zapravo me i ne interesuje previše.
(Rekoh li, nesvijest da su drugačiji?)
Pa nastavlja: „Stavljanje bilo čega u socijalni kontekst podrazumijeva da to socijalno postoji. A mislim da mi, kao skupina humanoida, nismo još uvijek zreli da bi nas se stavljalo u socijalne kontekste. Tek kada budemo više ljudi, onda možemo govoriti o socijalnom aspektu“.
Dakle u nekoj paralelnoj dimenziji u Bosni i Hercegovini zaista žive individualci čije su moralne vrijednosti, paradoksalno, mnogo kompleksnije, veće, različitije pa i bolje nego što to naš društveni i politički sistem od svojih građana zahtijeva.
A izgleda da ovako postavljenom bh društvu, i to ne državnom aparatu nego sugrađanima, ti individualci nisu potrebni.
Nastavlja se naredne sedmice…
(Manjine.ba)
Add comment