Kozarac.ba

Sustavno brisanje prošlosti

Ako bi se odnos prema prošlosti u Prijedoru morao svesti na jedan imidž, mogla bi to biti fotografija Emira Hodžića koji s bijelom trakom oko nadlaktice lijeve ruke uspravno, mada blago pogurenog tijela, stoji u centru Prijedora. Na podu ispred njegovih nogu je bijela vreća, iza njega je modernistička propala zgrada nekadašnje robne kuće Patrija. Oko njega praznina glavnog gradskog trga. Prijedorčani ga pogledavaju dok prolaze na ugodnoj udaljenosti. Nitko mu ne prilazi, nitko ga ne pita što tu radi. Tek se poneki podsmjehuju. Ono što svojom prisutnošću želi reći, očito nije ono što žele čuti. Emir Hodžić se neplanirano odlučio na protestni performans 23. svibnja ove godine nakon što mu toga dana nije bilo dozvoljeno da s ekipom BBC-ja makar na par minuta uđe u nekadašnji logor Omarska, u kojem su mu bili zatvoreni otac i brat, a današnji rudnik u većinskom vlasništvu jedne od najvećih svjetskih kompanija za iskopavanje i preradu željeza Mittal Steela, i nakon što su gradske vlasti zabranile da se obilježi stradanje prijedorskih djevojčica i žena. Njihovih 266 tijela trebalo je biti predstavljeno s po jednom bijelom ukopnom vrećom na tom istom trgu. Bijela traka na njegovoj ruci podsjetnik je na službenu naredbu od prije 20 godina da nesrpsko stanovništvo obilježi bijelom krpom kuće u znak lojalnosti novouspostavljenoj srpskoj vlasti. Umjesto da se osjeća ponosnim jer se usprotivio zabrani sjećanja i učinio to sam mada nije baš bezopasno u Prijedoru, Emir Hodžić se osjećao poniženim. „Kao da moram moliti, kao da im neku štetu nanosim, kao da i ja nisam Prijedorčanin i da nemam pravo u svom gradu izraziti što mislim“, kaže. Stajao je tako niti deset minuta, nije duže mogao izdržati.

Točno dvadeset godina prije tog Hodžićevog usamljeničkog čina počelo je masovno protjerivanje, zatvaranje u logore, mučenje i ubijanje nesrpskog stanovništva općine Prijedor u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Na području općine je živjelo 112.543 stanovnika: 44% posto Muslimana, 42% Srba, 7% Hrvata, prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Krajem travnja je Srpska demokratska stranka, predvođena prijedorskim liječnikom Milomirom Stakićem, koji je tada imao nepunih trideset godina, nasilno preuzela vlast u Prijedoru. Mjesec dana poslije logori formirani u rudniku Omarska, tvornici pločica Keraterm i osnovnoj školi u Trnopolju su već bili puni. Do sada je evidentirano 3173 ubijenih i nestalih stanovnika općine Prijedor, mada neki podaci ukazuju i da ih ima preko četiri tisuće. Neki koji pokušavaju izbrisati iz sjećanja što im se dogodilo, koji žive daleko od Prijedora i ne žele više ni progovoriti bosanskim jezikom, nisu ni prijavili ubojstvo ili nestanak svojih bližnjih. Sve se odigralo u samo tri mjeseca – od kraja svibnja do kraja kolovoza. Većina ljudi je ubijena u svojim kućama i na mjestima gdje su se skrivali. Nije tu bilo nekog ratovanja, već uglavnom niz „akcija etničkog čišćenja“. Procjenjuje se da je u logorima bilo oko 30.000 zatočenika, oko 50.000 ljudi je prognano. S Daytonskim sporazumom općina Prijedor je ušla u sastav Republike Srpske. I to se na svakom koraku daje do znanja. Ne možete na ulicama Prijedora vidjeti zastavu Bosne i Hercegovine. Čak i pred općinom, između dvije općinske zastave, visi samo ona Republike Srpske. U blizini su tri spomenika poginulim srpskim vojnicima. Nema ni jednog kojim se obilježavaju brojne bošnjačke, mahom civilne žrtve. Nećete lako sresti ni Bošnjaka koji neće izbjegavati izgovoriti naziv entiteta u kojem živi.

– Ako je BiH paradokstan, onda je Prijedor glavni grad BiH. Na tržnici možete kupiti zastavu Saudijske Arabije i četničku zastavu, Dražu Mihailovića i Tita. Srbi prodaju muslimansku vjersku literaturu, kao što se i za šivanje ženske muslimanske odjeće za molitvu specijalizirala Srpkinja. Ako se ozbiljnije razbolim, bit ću kao i svaki drugi građanin Republike Srpske prebačen helikopterom na liječenje u Beograd, ali kao Bošnjak ne mogu dobiti zaposlenje u svom gradu. Multikulturalnost i multikonfesionalnost tu ne žive, zastupljene su samo u statistici, kaže Sudbin Musić

Sudbin je stalno okružen mrtvima i stradalnicima. U uredu udruženja logoraša Prijedor ‘92, za koje radi, pokazuje mi registratore s podacima preko 3000 žrtava. Iz hobija se brine o jednom od osam groblja šehida na području Prijedora. Kaže da ni on ni drugi kojima su se dogodile tragedije, ne mogu iz toga izaći. „Previše je smrti oko nas. Svaki komad ovog prostora je krvav, stalno spominjemo rehmetli ovog, rehmetli onog“.

Iako im je gotovo svaki dan prošla još godina dana od nečije smrti, Bošnjaci s kojima sam razgovarala često spominju riječi „pomirenje“, „suživot“ i svoju spremnost da žive u slozi sa svima. Teško je razlučiti jesu li iskreni, uvjeravaju li sebe ili su se na silnim programima nevladinih organizacija, u koje su gotovo svi na neki način uključeni, naučili tako govoriti.

„Koliko je iskrenosti u želji za suživotom vidi se na svatovima, sve su to parade nacionalizma“, kaže Sudbin.

Tog svibnja 1992. kada je sve počelo i mnogi su životi završili, Sudbin je napunio 18 godina, bio fan Nirvane i završio treći razred srednje škole. Jasno se sjeća da im je profesor na zadnjem satu nastave rekao: „Vidimo se sljedeće godine, ali tko preživi.“ Bila je to dobra, rodna godina, prisjeća se, sve je bujalo i ljeto je bilo vruće, kao ovo dvadeset godina poslije. U naselje Čarakovo, u predgrađu Prijedora gdje je živio, vojnici su došli tek nakon što su okolna mjesta očistili. Sudbinov otac, Titovo kumče, ubijen je u srpnju kalašnjikovom JNA-a dok je radio na zemlji. Sudbin je s mlađim bratom završio u logoru Keraterm. Iz njegovog mjesta je od 2417 stanovnika ubijeno njih 413. Kaže da još danas ljudi dok kopaju zemlju naiđu na kosti.

„Ovo je najljepša pustinja na svijetu. Ljudi ili umiru ili odlaze. Nema ni dovoljno hodža pa onda džamije u nekoliko sela tehnički povežu tako da kada hodža u jednoj moli, to se prenosi iz još par obližnjih koje su prazne. Imamo high tech islam“, smije se Sudbin i odmah ozbiljno dodaje: „Tako malo fali da ljudi budu sretni, ali to malo je nedostižno. Posao, na primjer.“

Dok razgovaramo dolazi poštar i uručuje mu odluku izvanredne sjednice Skupštine općine Prijedor da se financijski ne pomogne rad ni jednom od osam udruženja koji su ove godine organizirali obilježavanje zatvaranja Omarske i drugih logora. Sudbin se ne čudi. Navikao je da se o njima ne brine ni Federacija BiH ni entitet u kojem živi.

Danas je u općini Prijedor u velikoj većini srpsko stanovništvo. Od rata nema popisa pa nisu poznate točne brojke. Tu se naselilo i puno srpskih izbjeglica iz Hrvatske. Bošnjaci su se pak masovno iseljavali. Jednako je teško naći obitelj u kojoj nitko nije bio u logoru, kao i obitelj koja nema nekog u inozemstvu. Mnogi preživljavaju zahvaljujući devizama koje im rodbina šalje. U inozemstvu je i dr. Milomir Stakić, politički i nalogodavni vođa te užasne 1992. Izvještaji govore da uči francuski u zatvoru u Francuskoj gdje presudom Haaškog suda služi 40 godina zatvora. Čak 27 posto od svih optuženih u Haagu odgovara za zločine počinjene u Prijedoru. Neki od njih su se pokajali. Stakić nije među njima.

„Ovdje se odbija shvatiti da ono što se dogodilo Bošnjacima nije samo njihova tragedija, nego svih Prijedorčana. Njeguju se jednonacionalne istine, a kada se te istine pokušaju spojiti u jednu zajedničku, nastaje konflikt“, kaže Goran Zorić (30) dok razgovaram s njim, Igorom Soviljem (30) i Brankom Čulibrkom (26) dan nakon obilježavana u Omarskoj. Našli smo se na, kako to oni zovu, „Markovom trgu“ u centru Prijedora. Po Marku Paviću, dugogodišnjem načelniku općine Prijedor, koji se, čujem, hvali da je u svom mandatu asfaltirao više nego Josip Broz Tito. Nešto manje asfaltira ulaže u bošnjačka naselja, nego u druga. Pavić ne dolazi na komemoracije u logore niti je sklon izgradnji memorijala stradalim Bošnjacima. Tako se s ArcelorMittalom godinama igra prebacivanja odgovornost za neobilježavanje Omarske. ArcelorMittal kaže da se lokalno stanovništvo mora dogovoriti što želi, a Pavić da je to u privatnom vlasništvu i da vlast o tome ne odlučuje. A manje službeno, Pavić i direktor Mittala Murari Mukherjee prijateljuju i vjerojatno su oboje svjesni toga da im neće puno štetiti ako ne udovolje traženjima manjine. Pavić se sa svojom strankom Demokratski narodni savez nada trećem mandatu na lokalnim izborima u listopadu i nije mu potrebno zbog pravde riskirati glasove. A ArcelorMittal ulaže u svoj imidž milijunskim sponzorstvom željezne, glomazne i nezanimljive skulpture koja je u slavu Olimpijskih igara podignuta u Londonu.

Goran i Igor bili su u Omarskoj rijetki, ako ne i jedini iz Prijedora kojima, kako se Goran izražava, u rodnom listu piše da su Srbi. Zaključujemo da je komemoracija protekla puno bolje od onih koje se održavaju pod državnim pokroviteljstvom: bez političkih govora, bez dizanja nacionalnih tenzija, uz prodoran, dojmljiv zvuk prozivki onih koji se iz logora nikad nisu vratili i čijih je 700 imena bijelim balonima pušteno u nebo. Bilo je lijepo vidjeti čisto, sunčano nebo istočkano bijelim, mada se radi o estetizaciji stradanja, kao i u slučaju onih crvenih stolica koje su u travnju prezentirale žrtve opkoljenog Sarajeva. Komentiramo kako je Omarska toga dana ponovno imala logiku logora, mada je izbrisan svaki biljeg užasne povijesti mjesta: policajci su nadgledavali dok je žutom trakom bio omeđen prostor kretanja. ArcelorMittal je dozvolio ulazak samo na dva sata, što je iznimka jer inače posjet nije moguć. I manje od tog vremena je bilo dovoljno britanskim novinarima, kada im je prije 20 godina Karadžić čudom dopustio da uđu u neke prostorije logora, da shvate da se ne radi o „sabirnom centru“. Fotografije skeletno mršavih muškaraca koje su onda obišle svijet pokrenule su zatvaranje logora Omarska 6. kolovoza 1992.

Pitam Gorana zašto je išao u Omarsku. „Otišao sam tamo kao Prijedorčanin koji je osvijestio ogromnu količinu ljudske patnje koja se događala u njegovoj bliskoj sredini i zapitao se što se može uraditi da se to ne ponovi. Odlazak pripadnika nacije čiji su sunarodnjaci bili izvršitelji tih istih užasa i pogroma, pa ako baš hoćete, i genocida, jeste put ka stanju društva u kojem se takve stvari ne mogu dogoditi“, odgovara. Kao da potvrđuje ono što Emir Hodžić kaže: „U interesu je svih građana Prijedora da se zna što se dogodilo i tko je za to odgovoran kako bi se izbjegla kolektivna krivnja. Ako se ne priznaje ono što se dogodilo u Prijedoru, onda odgajamo djecu koja će misliti da je u redu ubijati.“

Goran ne spominje genocid slučajno. To je postala zabranjena riječ u Prijedoru. I to službeno, aktom Skupštine općine Prijedor se ne smije javno, u nazivima manifestacija ili dokumentima organizacija, spominjati genocid ili će biti krivično gonjeni. Mimohod centrom Prijedora održan 5. kolovoza završio je na trgu pred Patrijom ispisivanjem „Genocid?“ sa 102 školske torbe. Onoliko koliko je djece ubijeno. Jedan od organizatora je odmah priveden. Osim što Srbi ne prihvaćaju da se radi o genocidu, to smatraju i ugrožavanjem opstanka Republike Srpske, jer bi tada to bio entitet koji je nastao na dvama genocidima – Srebrenici i Prijedoru – upravo onako kako ga Bošnjaci i vide.

Za Branka Čulibrka je to nešto kompliciranija tema, kao što često stvari nisu jednostavne onima čiji su bližnji nastradali. Otac mu je mobiliziran u vojsku RS-a i poginuo je.

– Ako si Srbin, onda si agresor, dok su Bošnjaci žrtve. Nema treće pozicije. A što sam ja, k vragu? Agresor i žrtva u jednom?, kaže.

Dan ranije mi je Rezak Hukanović, prijedorski novinar i bivši logoraš u Omarskoj koji je o tome napisao knjigu, rekao da oni ljudi koji su svjesni toga što se događalo u Prijedoru, a nisu Bošnjaci, šute jer se boje i da je taj strah realan jer bi mogli snositi posljedice ako se pobune protiv nacionalističke politike u Prijedoru. Ni nasilne metode nisu tako nesvakidašnje. Njemu je auto dignuto u zrak i bačena mu je bomba pod prozor kuće. Misli da je to bila poruka da ode iz Prijedora. Neki povratnicu su prošli samo sa smećem ostavljanim pred vratima.

Osim što s Bošnjacima sudjeluju u obilježavanjima njihovih stradanja, Igor i njegovi prijatelji su skloni podržavanju raznih akcija koje prodrmavaju Prijedor. Tako su bili na tajnoj, kućnoj projekciji filma „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie, koji je bio bojkotiran u Republici Srpskoj. Pogledali su zapravo samo trejler jer film nisu imali, ali je vijest o tajnovitoj gospođi Radost Sroynik koja je organizirala projekciju obišla regiju. Pitam Igora riskira li što zbog toga što radi.

– Nemam ništa niti što predstavljam u ovom gradu tako da ništa ni ne riskiram, kaže bez puno razmišljanja.

Igor je umjetnik, ali ne izlaže u Prijedoru, već povremeno u inozemstvu. Kaže da niti ima gdje izlagati, niti bi to htio. Već je osam godina isti čovjek, član Srpske radikalne stranke, ravnatelj Galerije suvremene umjetnosti u Prijedoru. Igor kaže da u svih tih osam godina ni jedan ne-srpski autor nije izlagao u Galeriji, a i izložbe suvremene umjetnosti su rijetke.

– Zašto onda ostaješ živjeti ovdje?, pitam ga.

– Pa ne ostajem, idem u listopadu u Berlin. Ne mogu više. U gradu vlada prikrivena segregacija i potmuli nacionalizam. Struje nestaje svako par dana, vode bar jednom tjedno. Sve je nesređeno. Jedino što bi sve povezalo jest da tuku gej ljude, to ujedinjuje neujedinjene – Bošnjake i Srbe, navijačku skupinu iz Prijedora Alcohol Boyse i Fanaticose, navijače reprezentacije BiH.

Pitam ga, u šali, što misli o tome da se žrtvuju za dobrobit međuetničke suradnje u gradu pa da organiziraju Pride? Usput se sjetim da mi je Sudbin rekao da bi Gay Pride u Prijedoru prošao bolje nego mimohodi Bošnjaka.

– Ne bismo se uspjeli ni okupiti, a već bi nas rasturili. Mi smo u najnezaštićenijoj kategoriji, nitko nas ne štiti, bili bismo kao servirane žrtve. Godinama podržavamo ugrožene – Rome, žrtve rata – a istovremeno znamo da to nije recipročno. Od onih ljudi s kojima smo jučer bili u Omarskoj možda bi ih pet posto nama pružilo podršku.

Na povratku u Kozarac, gdje sam smještena u Kući mira, zastajem kod novog spomenika poginulim Bošnjacima i Hrvatima. Jedino tu su ga mogli dignuti, gdje su Bošnjaci u većini. Donacijama su ga sami financirali. Uz 1.226 navedenih imena piše da su bili nevini, ništa više. Gotovo kao da ih je ubila serija potresa. Baš kao što mi je Emsuda Mujagić, čija udruga "Srcem do mira" vodi Kuću mira, rekla da je imala osjećaj kao da je bio potres kada se iz progonstva vratila u uništeni Kozarac. „Iako sam bila u logoru, iako sam znala sve što se događalo, nisam mogla prihvatiti da je bio rat“, rekla je. Danas se u Kozarcu grade velike, raskošne kuće u kojima nitko ne živi. Otvaraju se ljeti kada njihovi vlasnici dođu iz inozemstva na masovne sahrane i komemoracije. Tom koncentracijom smrti i tuge svojoj djeci smuče ljetne praznike i njihov rodni kraj. Onda im se djeca ne žele vratiti tu živjeti. A ako neće djeca, ne sele se ni oni. I tako im kuće ostaju kao zapravo jedini pravi spomenici tome što su opstali.

Dok se u Kući mira prepričavaju dojmovi o komemoraciji u Omarskoj i sjećanja na užas od prije 20 godina, u pozadini čujem dječji smijeh. Dvije djevojčice se brčkaju u plastičnom bazenu. Na pedesetak metara od njih je muslimansko groblje, u daljini, visoko na kozaračkom Kamenom vrhu se vidi zastava Republike Srpske. Tu je negdje na Kozari i Džamonjin spomenik žrtvama koje su ustaše i nacisti pobili u Drugom svjetskom ratu.

Njihov smijeh se čini kao da nigdje ne pripada, osim njima. Pitam čovjeka koji ih štopa dok rone u toj usijanoj vodi kolike su šanse da odrastu zdrave i tako otvorenog smijeha. Imaju sedam i devet godina. Njihove majke kažu da znaju samo da je bio rat, ništa podrobnije. Djeca njihovih godina mogu se vidjeti i na komemoracijama.

– Nema šanse, ovdje je eksplozivno, odgovara.

Među silnim majicama posvećenim sjećanju i žrtvama, koje su ljudi nosili ovih dana u Prijedoru, vidjela sam i jednu festivala ženskog aktivizma i umjetnosti. Možda ipak ima šanse.

(Barbara Matejčić; Jutarnji list)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.