Kozarac.ba

ZA ŽRTVE PRIJEDORSKOG GENOCIDA

Poetesa Sandra Džananović-Bakaj koja je već prvom zbirkom, simboličnog naslova, poezije: Čipka od trnja, izdavač: KNS, Novo Sarajevo, zavrijednila pažnju zvaničnog javnog mnjenja (Što je u današnjim uslovima, prizna li mi to ili ne, velika rijetkost-gotovo pa nemoguće?!).

Zbirka je ušla u izbor za Književnu nagradu "Anka Topić". Nagrada ”Anka Topić” za prvu knjigu poezije žena u i iz Bosni i Hercegovine dodjeljuje se od 1998. godine. Nagrada je utemeljena zahvaljujući podružnicama HKD ”Napredak” u Žepču, u kom je rođena ( 1882. ) pjesnikinja Anka Topić ( 1956 ).

Većina posjetilaca portala BHMagazina već je imala priliku pročitati neke od sjajnih proznih ostvarenja, kao i nekoliko pjesama, Sandre Džananović-Bakaj pa smo iz znatiželje i uvažavanja njenog stvaralaštva upriličili ovaj eglen ( razgovor ).

Razgovarao: Urednik rubrike

BH M: Sandra, uz zahvalu i dobrodošlicu reci nam, za početak, nešto o sebi. Onoliko koliko smatraš da oni koji te vole, uvažavaju, poštuju…imaju pravo znati.

Sandra Džananović-Bakaj: Hvala Vama i BHMagazinu na pozivu za razgovor, na dosadašnjoj uspješnoj saradnji i objavljivanju mojih priča u vašim kolumnama, kao i člancima o meni i mojoj poeziji, i posebno, veliko hvala čitaocima koji prate moj rad i interesuju se za moju pisanu riječ.

Da budem iskrena, nerado govorim o sebi, osim u svojim pjesmama, nisam pristalica preopširnog informisanja čitalačke publike o svim detaljima svoga dosadasnjeg života, ali sam takođe svjesna činjenice da ima ljudi koji vole i redovno čitaju ono što napišem, koji me podržavaju u ovome čime se sa velikom ljubavlju bavim, iz poštovanja prema njima, dužna sam reći nešto o sebi:

Rođena sam u Prijedoru prije 45 godina, dijete sam Potkozarja, i ponosim se time što je moj zavičaj kolijevka dobrih ljudi i dostojanstvenih heroja nemirnih, mračnih i zlih vremena iz daleke i bliže nam proslosti. 1992.godine, odlazim iz Prijedora, zajedno sa hiljadama drugih „nepoželjnih“ i dolazim u Austriju.

Imala sam veliku sreću da sam već tada tečno govorila njemački jezik, tako da sam nakon samo par mjeseci izbjegličkog statusa dobila ponudu od Pokrajinske vlade Tirola za učiteljski posao u selu Pfundsu, u kojemu su bile smještene izbjeglice iz svih krajeva BiH, selu na tromeđi austrijske, švicarske i talijanske granice. Predavala sam djeci i omladini između 6 i 16 godina sve školske predmete, osim matematike, fizike i hemije, učila prvačiće čitati i pisati naš jezik, sa njima putovala na razne međunarodne manifestacije. Moj je razred imao tu čast da bude prvi predstavnik bosanskohercegovačke djece i omladine na Prvom međunarodnom dječjem festivalu u Štajerskoj.

Ja sam na svoje bivše đake i dan-danas ponosna, sa nekima od njih sam još uvijek u kontaktu. Sada su to odrasli ljudi, sa svojim porodicama.

Nakon učiteljskog posla, odlučila sam ostati u socijalno-pedagoškim vodama, radila sam sve do ove godine kao socijalni pedagog / vaspitač u jednom dječijem domu, da bih početkom 2012. godine prešla na radno mjesto savjetnika za kulturno-pedagoška pitanja u muzeju „Hofburg“, u Innsbrucku, u kojem radim i živim od dolaska u Austriju. Koncipiram i organizujem grupne posjete pedagoškoedukativnog karaktera i vođenje kroz muzej djece i omladine sa njemačkog i engleskog govornog područja.

BH M: Kakva je slika kad je u pitanju nova zbirka: Buđenje zaspalog neba. Dokle je stigao rukopis?

Sandra Džananović-Bakaj: Knjiga se nalazi, takoreći, u posljednjim porođajnim bolovima. Rukopis je spreman za izdavača i čim stigne pogovor knjizi, ona ide u štampu. Nadam se da će promocija biti u toku ove godine. Moja je odluka bila čekati da se „slegnu“ utisci oko mog prvijenca, nisam željela pošto-poto objaviti odmah i drugu knjigu, mislim da je to neodgovorno premi meni samoj kao autoru, ali prvenstveno neodgovorno prema čitaocima. Njima sam svjesno ostavila vremena da se suoče sa mojim radom, nisam željela da ih zatrpam i ugušim omniprezentnošću.

BH M: Kakvo je tvoje dosadašnje iskustvo ( s obzirom da pripremaš drugu zbirku ) s našim izdavačima?

Sandra Džananović-Bakaj: Hmmm… Moram naglasiti da sam pri traženju izdavača za moju prvu knjigu, imala sreću da u Ibrahimu Osmanbašiću, Predsjedniku Udruženja za kulturu Novo Sarajevo, nađem osobu koja je bila hrabra i spremna pružiti mi šansu kao novom autoru, time što mi je kod njih objavljena knjiga i što je uspješno promovisana u okviru Novosarajevskih književnih susreta, takođe u organizaciji KNS-a i Ibrahima i Merside Osmanbašić, na tome sam im duboko zahvalna.

Nažalost, moram reći da su oni časne iznimke u moru neprofesionalizma, kreativnog i idejnog kukavičluka, lobiranja, kojekakvih „klanova“, u kojima ima mjesta svemu, samo poeziji i lijepoj pisanoj riječi ne.

Jednostavno, mnogi današnji izdavači nemaju hrabrosti upustiti se u avanturu inovativnoga, nemaju osjećaja za poeziju „sutrašnjice“, njima je najbitnija suhoparna šablonska poezija, suh stih bez emocije, važnija im je pravilna interpunkcija od snažne emocije u nekonvencionalnoj formi stiha.

Bilo je i onih koji su tražili da „preoblikujem“ pjesme, sa takvima nisam onda ni pomišljala na saradnju. Moji stihovi su odraz moje duše, a ona se ne da „preoblikovati“ niti prodati, samo da bih mogla reći da mi je izdavač zvučno publicističko ime. Ne patim od komplesa više vrijednosti.

BH M: Baviti se poezijom, bilježiti vlastita iskustva, biti sagovornik sam sebi, tražiti sagovornika u i kroz poeziju je jedno od obilježja koja te izdvajaju, odnosno čine prepoznatljivo-nenametljivom. Jesam li i koliko u pravu?

Sandra Džananović-Bakaj: U pravu si. Iako se trudim da kao autor rastem, sazrijevam i učim, moja je poezija uvijek jedno: nečujni dijalog sa skrivenim Ja, tiha ispovijed Tvorcu, od kojega sam se dugo, dugo krila i (pre)kasno shvatila da nije bilo razloga da se od Njega krijem, jer to nije niti moguće, niti On to želi. Jednom si mi rekao da sam ja u vječnom traganju. Jesam, samo što sam tek kroz pisanje poezije shvatila i spoznala za čime tragam, a to je Smisao našeg postojanja i pitanje: Koliko u čovjeku ima ljudskog?

Dešavanja na našim prostorima devedesetih godina prošlog vijeka su na mene ostavila neizbrisiv trag, trag koji je urezan u moje bitisanje i da nije bilo riječi u meni, ne znam da li bi, i koliko, to bitisanje potrajalo. Moj me je stih spasio od prerane ovozemaljske Konačnosti.

BH M: Malo je pjesnika ( pogotovu pjesnikinja) ili nimalo, koji svojom prvom zbirkom budu zvanično primjećeni pa i nagrađeni a da i poslije tog ostanu u svom, naizgled skromnom,  ali raskošno dugačijem poetskom svijetu. Vidim te, zaista, kao takvu. Šta je to što te nadahnjuje i ne dozvoljava da mijenjaš pravac, smijer, boje i zvukove, poruku?

Sandra Džananović-Bakaj: Kad sam se ozbiljnije počela baviti pisanjem, kad sam shvatila da samo razgovor između mene, Njega i riječi pomaže da se oslobodim demona prošlosti i zla, odlučila sam pisati, pisati, pisati, bez ambicije i pretpostavke da bi se to što spustim na papir, moglo svidjeti nekom drugom, nisam tada

ni pomišljala da ima jako puno ljudi koji osjećaju, žele, vole, tragaju za istim stvarima kao i ja, samo možda ne mogu to da izraze na način na koji to ja činim. I iako i dalje pišem prvenstveno da bih upoznala sebe, spoznaja da svojim pjesmama pomognem i drugima da se bar na trenutak oslobode demona prošlosti, da čitajući moju poeziju prepoznaju u njoj i sebe, je meni najveće priznanje kao autoru i podstrek da ostanem zajedno sa svojim čitaocima na stazi, kojom kročimo zajedno prema Tvorcu svega što je u nama i pred nama. Moja staza možda nekima izgleda uvijek ista, ali ispred nje je širok horizont.

BH M: Ni u jednom od tvojih stihova nije moguće pronaći prenaglašenost autorice, pokušaj da se dopadneš eventualnim ‘potrošačima’ tvojih zapažanja, zaključaka, putokaza s bolnim akordima vlastita iskustva u kom je propatio cijeli narod. Čini se dok pjesmu polažeš na papir da strogo vodiš računa o svemu što stih čini stihom a pjesmu pjesmom. Kazao bih da ne dozvoljavaš da te inspiracija ponese. Kako, zapravo, nastaju Sandrine pjesme?

Sandra Džananović-Bakaj: Često me pitaju kako nastaju moje pjesme. Moje odgovor je jednostavan: ja pjesmu nosim u sebi, bila ona tužna, sjetna, vesela, razigrana, mračna. Ona je uvijek tu. Ponekad je dovoljan pogled nepoznatog djeteta koje na ulici prosi, da u meni izazove erupciju misli, koje onda traže put prema papiru. Neke od pjesama su nastale „u trenutku“, u parku, na ulici, u tramvaju, sjedeći na klupi i posmatrajući prolaznike, ali bez obzira gdje i kako nastale, jedno im je zajedničko: nastale su u trenutku iskrene, željene samoće, onda kada se i u prepunom tramvaju, na prepunoj ulici osjećam kao jedino ljudsko biće na zemlji, kojemu je upravo u tom trenutku Bog dao „na predujam“ par minuta vječnosti. Za mene u trenutku nastajanja pjesme postoje samo samoća i Misao.

BH M: Strah me je / Ultimativnih pjesnika / Ugušiće i poslednji nesavršen stih / u slobodnom padu…Analogno ovim stihovima je l’ poezija u padu zajedno s pjesnicima ili bi možda u ovom padu ( posmatrano iz drugog rakursa ) mogli naslutiti uzlet?

Sandra Džananović-Bakaj: Poeziju sadašnjeg trenutka vidim u opasnosti. Opasnosti od izumiranja. Spomenuh već kreativni i duhovni kukavičluk mnogih izdavača, ali i kritičara. Da se razumijemo: apsolutno sam za konstruktivnu kritiku koja ce pomoći da se nešto novo nauči i spozna, svjesna sam takođe da moja poezija polarizira: ili je voliš i razumiješ, ili je mrziš, ne shvataš i po njoj pljuješ, ima i takvih, sigurna sam. I ne samo moja poezija, ima jako puno mladih i talentovanih pjesnika, kojima je neki od takvih izdavača ili kritičara svojim zluradim pljuvanjem ugušio svaku želju i inspiraciju za daljnje stvaranje, što je šteta, jer kako rekoh, time se gasi i posljednji kreativni dah u nekome, ko možda nije „školovan“ pisac, ali posjeduje ogroman kreativni potencijal kojemu se treba pokloniti i kojega treba PREPOZNATI.

Ali, ipak se nadam da je i pad let.

Neko pametan je jednom rekao da ima mnogo pjesnika kojima je podignut spomenik, čime se ne može pohvaliti nijedan književni kritičar.

BH M: U jednoj od najnovijih pjesama: Optimistična tugovanka, ova strofa me ostavlja načisto nijemim: Letim Onesvješćenim nebom / Optimistična tugovanka Miluje oblake oko srca / Šalje pozdrave udovicama / Obučenim U jeleke od oštrikanog plača / Red naricanja / dva reda Nijemosti…Podsjetila si me na davnu, pomalo bolnu, konstataciju da i optimisti priznaju kako su pesimisti u pravu. Ima li smisla, u ovom bezsmislu, pisati poeziju te koliko to zna koštati u  duhovnom smislu u kom se emocije podrazumijevaju?

Sandra Džananović-Bakaj: Pjesma „Optimistična tugovanka“ je moj doprinos i posveta svim žrtvama prijedorskog genocida, nedužnim žrtvama pobješnjelih sljedbenika zla, svim ženama, sestrama, majkama koje i dan-danas traže svoje najmilije, svoje nježne maslačke, u masovnim grobnicama oko Prijedora i širom BiH, ali i onima koji čuvaju sjećanje na najcrnje dane u istoriji našeg grada i domovine.

I da, čak i u trenucima besmisla, ima smisla pisati poeziju. Ima, jer samo na taj način mogu reći šta osjećam kad razmišljam o logorima oko Prijedora, kako vidim sve te nedužne ljude i djecu bez očeva, žene bez muževa, braće, djece. Ima smisla, a i dužna sam bar na ovaj način odati počast svima njima.

I ne samo palima, nestalima, ubijenima i protjeranima, nego i onima koji su imali hrabrosti vratiti se na svoja ognjišta, na borce za ljudska prava i prava žrtava besmislenog rata i ubijanja.

Čast mi je zvati se savremenikom Dr. Esada Sadikovića, Alije Alibegovića, Edne Dautović, Asafa Kapetanovića, Hitka Kulenovića, Dr. Željka Sikore i svih onih koji danas nevini leže po mezarjima i grobljima Prijedora, ponosna sam Što iz mog grada potiču i Satko Mujagić, Sudbin Musić, Azura Ališić, Humanitarno društvo „Humano Brdo“ i svi oni koji se aktivno bore za očuvanje dostojanstva prijedorskog građanina, za bolji život naše djece u cjelovitoj BiH.

Njima treba pisati pjesme!
Njih treba opjevati!

BH M: Sndra, ti si već, na neki način, odgovorila na ovo pitanje, ali ćemo, ipak, da ‘utvrdimo gradivo’ odnosno da idemo s nekom vrstom potpitanja. Naime, nekoć sam imao nezaboravan razgovor sa specijalistom za unutarnje (s)lomove, koji me je u jednom dijelu neformalnog razgovora pitao: Da li bi tvoj pjesnički put bio indentičan i da nije bilo rata? Dakle, da li bi Sandra pisala i tragala i da nije bilo najstrašnijeg iskustva koje, nažalost, svaka generacija, na ‘našim prostorima’, na ovaj ili onaj način iskusi. Kako bi zvučala Sandrina poetika da bogdo nije kako jeste?

Sandra Džananović-Bakaj: Znaš, ja sam oduvijek, na jedan poseban način, praćena ratovima i sukobima. Ratovima između sopstvene svijesti i podsvijesti, sukobom između sna i stvarnosti, ljubavi i mržnje, dobra i zla. U meni se oduvijek vodila borba između spoznaje o ljudskoj pohlepi, mržnji, zavisti, sujeti, besmislu, i neprihvatanja iste te spoznaje. Moja je poetika, poetika borbe između sebe i Sebe, i prati me od početka bavljenja pisanjem, s tim što su krvava dešavanja na našim prostorima, u meni provalili česme teške i mračne riječi, ali i riječi u kojoj se itekako krije i nada, da u Čovjeku ipak postoji i nešto više od onoga što sam ja do sada doživjela, vidjela, oplakala, opjevala.

I zahvalna sam Bogu što mi je dao mogućnost, da ono što nosim u sebi mogu pretočiti u stih, jer da nije tako, sumnjam da bih možda s tobom vodila ovaj razgovor.

Moja pjesma je moja ispovjedaonica.

BH M: Nemam običaj da naše književnike, pisce, pjesnike…upoređujem s Velikanima koji su ostavili svoje putokaze u umjetnosti-uopće. Slijedom te navike neću ni tvom poetskom dostignuću ‘prišivati’ sličnosti s ovom ili onom pjesnikinjom, jer ti si, najjednostavnije rečeno, orginalna. U tvojoj dosadašnjoj poetici nalazim; klasiku, modernu, post modernu i , naravno, savremenu ( u punom smislu te riječi) ljepotu pjevanja. Bilo bi, možda za one koji te uvažavaju-radujući se tvom stihu, interesantno da kažeš ko su tvoji favoriti? Uz koga, u čijim knjigama je Sandra prepoznala svoj nagon za izražajem kroz poeziju?

Sandra Džananović-Bakaj: Nekako se nameće samo po sebi da u ovom našem razgovoru spomenem svoju mamu, Medihu Džananović. Ona me je u najranijim danima djetinjstva upoznala sa ljepotom pisane riječi i književnog izražaja. Nisam znala kako da joj se zbog toga zahvalim, osim da joj posvetim svoju prvu knjigu poezije.

Sjećam se da sam nakon čitanja „čulića uveoca“ Jovana Jovanovića Zmaja, negdje u osnovnoj školi, ostala nijema pred tolikom snagom riječi i ljepotom kojom je on uspio prenijeti sav svoj bol i tugu na papir.

Zmaj, Desanka Maksimović i Aleksa Šantić su me obilježili u ranoj mladosti, kasnije sam otkrila Maka Dizdara, nepremašivog Miku Antića, Dobrišu Cesarića, Gustava Krkleca, Musu Čazima Čatića, zatim velikog irskog pjesnika Dilana Tomasa, jedinstvenu Silviju Plat…

Danas volim pročitati sve što izađe iz pera Danje Djokić i Mensura Čatića, po mom misljenju, dva autora kojima trenutno nema ravnih na našim prostorima. I da ne zaboravim moga sugradjanina, Darka Cvijetića, čiji pjesnički talent veličanstveno iskače iz kulturnog, duhovnog i ljudskog sivila, u kojem se trenutno nalazi Prijedor i cijela BiH.

BH M: S obzirom da si i sama iskusila maćehinski odnos naše domovine BiH prema svemu što dolazi iz tzv. dijaspore, da si osjetila nevidljivu ali veoma čvrstu granicu između ‘mi’ i ‘oni’ ili oni i mi. Bilo bi zanimljivo čuti tvoje mišljenje na temu sveukupnog i nesumnjivo plodonosnog stvaralaštva u bh. dijaspori. Zapravo, već je bilo pokušaja ( ima u nekim tekstovima ) organizovanja umjetnika u : Mrežu BH pisaca koji su razasuti po svijetu. Misliš li da bi to poboljšalo prezentiranje stvaralaštva van matice? Dijelimo li, takođe, mišljenje da su bh. stvaraoci, na neki način, osim dijelovanja primorani da stvaraju i buduće potrošače?

Sandra Džananović-Bakaj: Svakako u tome ima istine. Ova naša divna zemlja ima toliko darovitih, moćnih poslanika lijepe riječi, koji su rasuti širom svijeta i koji, nažalost, nailaze uglavnom na zidove nerazumijevanja i ćutanja. Vrlo malo publicista, prijatelja poezije, entuzijasta, ima hrabrosti da im otvore vrata za ulazak u književni svijet, tako da sam zahvalna za svaki oblik i način prezentovanja tih umjetnika čitalackoj publici.

Na kraju krajeva, i sama pišem i stvaram van domovine, borim se uglavnom sama za sve što prati ovo čime se sa ljubavlju bavim.

BH M: Sandra, hvala ti na ugodnom eglenu, na tvojim stihovima, na tvom neumornom traganju za smislom postojanja te traženju odgovora o besmislu koje sami sebi priređujemo. Hvala ti što pjevaš i kad ti se ne pjeva! Hvala ti što ostavljaš najupečatljivije putokaze, koje jedno biće može ostaviti, iako si, kao mnogi, osuđena na tuđinska sazviježđa.

Sandra Džananović-Bakaj: Hvala tebi na ovim lijepim riječima i na podršci, kao i na lijepoj recenziji knjige „Buđenje zaspalog neba“ i BHMagazinu na interesu za moj rad, na tome sam vam vrlo zahvalna.

Ovom bih se prilikom željela zahvaliti i onima koji se često ne spomenu, ali su itekako vrijedni pomena, pogotovo jer su dali veliki doprinos nastajanju moje druge knjige: Nenadu Bakaju, autoru pogovora knjige, zatim Dini Šiljku, lektoru knjige, kao i talentovanom prijedorskom slikaru, Goranu Ratkoviću, koji je autor idejnog rješenja za naslovnu stranicu knjige.

I na kraju, želim se zahvaliti svojim vjernim čitaocima, koji me, kao što ranije rekoh, vjerno prate na putu traganja za smislom našeg bitisanja, koji nam je odredio Tvorac svega oko nas i svega što nosimo u sebi.

Zajedno ćemo probuditi zaspalo nebo.

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.