Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (157-159)

Tokom puta Novljanin je pričao o osnivanju džemata i pravljenju džamije. Za trenutak smanji brzinu i uzdahnu:

– Eh, moj jarane, kažem da živim u Bosanskom Novom, da bih ublažio bol u srcu a duši našao mir, lažem samoga sebe. Moj Bosanski Novi, okupirali su nacionalisti, sve stanovništvo koje ne pripada njihovom korpusu stjerali su na stadione Mlakve i Japra. Na kojima su Novljani klasirani  u tri kategorije: streljački stroj, logor ili  progon. Oni koji nisu odmah ubijeni, ni u neki logor odvedeni, protjerani su sa svojih ognjišta. Duge kolone muhadžira iz Bosanskog Novog krenule su „putem spasa“… ili. Nažalost, sve se to odvijalo pred očima demokratske Evrope.

Slušajući ga Hamza slaže svoja sjećanja nakon vriska njegove hanume Emine.

Nakon nekoliko sati vožnje kamion se zaustavi ispred bivše kasarne JNA koju su Ujedinjene nacije pre-tvorile u karanten za preživjele, oslobođene logoraše. Ula-zeći u karanten Hamza osjeti trnce niz kičmu i bolove u nogama. Vidni tragovi dugog boravka u okupatorskim kon-centracionim logorima, prisutni svuda po licima i tijelima preživjelih logoraša.

Tokom višemjesečnog gladovanja i mučenja, lica mijenjaju oblik, kad i brat brata, tek po glasu može poznati.

Boraveći u prihvatnom centru Hamza je razgovarao sa slobodnjacima, želeći da dozna nešto o svojima. Kroz razgovor, doznao je o sudbini bosankih gradova koji su pod okupacijom. Gledajući preživjele logoraše koji su pobijedili smrt, kako se raduju i vesele slobodi i novome životu, Hamza se zamisli.

«Dragi Bože, iz svakog okupiranog grada ista priča o stradanju;  Bošnjaka, Hrvata, Albanaca  i ostalih naroda  koji ne podržavaju okupatora. Kao da je to isplanirano u jednoj glavi».
Umoran koliko i tužan, zaključi, da je najbolje krenuti, kuda je odavno nanijetio.

Ponovo je u Berlinu. Sa gradskim prijevozom došao je do svoje ulice. Ulaskom u zgradu pogledom potra-ži poštansko sanduče, sa namjerom da uzme višemjesečnu poštu. Provjeri svako sanduče, ali ne pronađe svoje ime. To ga iznenadi. Još ne vjerujući da mu je ugašena adresa, ide uz stepenice i stiže do vrata svoga stana. Vješto napipa rezervni ključ skriven iznad dovratka. I nakon nekoliko pokušaja nije mogao ubaciti ključ u cilindar. Hladni znoj mu orosi čelo. Kroz glavu mu prođoše crne slutnje.

– Da nisam pogriješio ulicu i zgradu? Ma nisam, ključ sam pronašao na mjestu na kojem sam ga i ostavio.

Tek tad primijeti neki novi natpis na vratima.

Dok je o tome razmišljao, otvoriše se vrata njegovog stana, na njima se pojavi, krupni crnac. Kad ga Hamza vidje, skoro kriknu od straha. Pokušao je da mu objasni, da se on nalazi u njegovom stanu. Uz sav trud, korištenje svih jezika, koje je poznavao, nije mogao objasniti uljezu, da on tu stanuje. Ispred nosa mu novi podstanar zalupi vrata. 

– Šta sad da radim? Noć je. Kome da se obratim?

Pokušavajući da se sjeti nekog broja telefona, adrese poznanika. Na hotel nije ni pomislio, znajući da jedno-krevetna soba košta koliko i jedan život u okupatorskom koncentracionom logoru. Za «stotku» otkupljivali su živote prozvanih logoraša.

– Noćas ću logoraško iskustvo iskoristiti – hrabreći se, siđe do ulaznih vrata, pokupi razbacane novine i krenu uz stepenice. Pope se do tavanskog prostora, pronađenu štampu razastre po podu kraj tavanskih vrata i leže. Zamisli logorašku atmosferu i brzo utonu u san.

Jutarnje sunčeve peruške pomilovaše ga po licu i on ustade, popravi odjeću i krenu niz stepenice. Put ga je vodio prema birou vlasnice kuće.

Gazdarica Mirjam-Azra u čudu ga je gledala ne vjerujući svojim očima. Dočekala ga je poput majke, koja je našla izgubljeno dijete.

– Gospodine Hamza, slušala sam vijesti i čula da je vaš grad uništen i da ste svi pobijeni. To mi je teško palo i zato sam vas odjavila. Gdje vam je prijatelj, gospodin Ahmo? – govorila je kroz plač.

Slušajući gazdaricu, osjeti bol u glavi, istu koju je doživio prilikom mučenja na logorskoj prozivci.

– O Ahmi ne znam ništa, a niti za svoju porodicu. Pokušavam da ih pronađem preko humanitarnih organi-zacija, pa sam došao da vidim, da nema pošte na staroj adresi.

Gazdarica, od stida zaplaka, znajući da je učinila grijeh, prema svom podstanaru.

– Gospodine Hamza, vaša adresa je ugašena onoga dana kada sam vidjela stravične slike iz vašeg grada i kuće u plamenu. Snimke su pokazivale desetine mrtvih pa sam pomislila… Tad su mi se vratile slike iz prošloga rata, kada je izgorjela moja rodna kuća. Poslije toga vaša imena izbrisala sam sa poštanskog sandučeta.

Slušajići gazdaricu osjeti gorčinu izdaje.

– Dobro mene uvijek mimoiđe. Okupator mi je kuću srušio, imanje opljačkao, porodicu u logore zatvorio uz silovanje i ubijanje uništio. Sa lica zemlje me izbrisao. Ova adresa bila mi je sve, jedini dokaz da sam još živ. Sada vidim da ne postojim. Insan bez adrese je kao brodska olupina bez kapetana i posade. Znači, i vi ste me otpisali? Tako je kad su mali insani samo imena na nekim spisko-vima sa kojima se trguje.

Slomljen, smrvljen poput praha vjetar ga otpuha na ulicu.

– Stavit ću vas na spisak i prvi slobodan stan je vaš – viknula je za njim.

Idući poznatim ulicama išao je ni sam ne znajući kuda. Razgledao je gradilišta i raskopane ulice. Gradi se Berlin nakon ujedinjenja. Odluči da se prijavi na policiju i svrati do prve postaje. Stade u red i nakon višesatnog če-kanja dobi prijavu i uputu da se javi na socijalu, gdje će mu naći smještaj. Nije ni sanjao da će imati ovoliko belaja. Ostao je bez posla, a nitko ga nije pitao kako je uspio da preživi četnički koncentracioni logor. Dobivši socijalnu pomoć u iznosu od dvije stotine i pedeset njemačkih ma-raka i smještaj u kontejneru, krenuo je u svoj novi, drugi život. Na stare prijatelje nije više mogao računati. Jedni su postali okupatori, drugi izdajnici, treći, oni koji bi željeli pomoći već su poubijani ili trunu negdje u logorima.

***
Sve svoje umijeće, preživjeli logoraš, usmjerio je u prikupljanju humanitarne pomoći. Uz suradnju sa pred-stavnicima Zavičajnih udruženja: «Potkozarje», «Pod-grmeč», «Podrinje», «Pounje», i dobrovoljno humanitarno društvo Merhamet, ustrajava u svakoj akciji pozivajući i druge.

– Eh, da vi znate, kroz koje muke prolaze, oni koji su u koncentracionim logorima i u rovovima, drugačije bi ovaj život vrednovali. Ako postoji ovozemaljski džehe-nnem, onda je on sada u Bosni. Svi oni koji su živi izašli ovdje na Zapad, ušli su u zemaljski džennet.

Pojedinci su ga grubo odbijali i za Bosnu nisu ništa dali. Svakodnevnim dolaskom u mesdžid upozna nečiju sudbinu. Na današnjoj džumi Efendija je vazio o značaju džemata, naglašavajući da je svaki muhadžir iz Bosne i Hercegovine, ambasador svog džemata koji nestaje pod urbicidom. Sve džamije i katoliče crkve, mezarja i groblja, vakufska i crkvena imovina do kojih su došli okupatori, više ne postoje.

Ovdje u Hidžri, neki su prvi put spoznali jačinu, toplotu, snagu i slogu džemata. Hiljade i hiljade  insana, ujedinili su se u tuđini, stali u jedan saf da bi sebi i drugima pomogli.

Ekonomski i ratni muhadžiri saburli su čekali do-lazak autobusa sa logorašima koji preživješe okupatorske koncentracione logore.

– Neka su samo živi. Sa bratom sam se čuo, zvao me iz Karlovca Prije nekoliko dana, pušten je na slobodu iz logora – radosno će Mustafa.

Kad su ga pitali u koju zemlju želi da ode, on je izabrao Berlin u kojem je radio. Otišao kući za Bajram, i završi u logoru. Koliko sam ga razumio, bio je u tri okupatorska koncentraciona logora. Sve ove mjesece, pokušavao sam da ga izbavim iz ropstva preko prijatelja Bore i Slobe koji su obećali. Koliko puta su me zvali, radosnu vijest mi saopštavali i davali broj konta u švi-carskim bankama da im uplatim dogovorenu svotu. Sve sam ispoštovao, traženu svotu na konto uplatio ali oni nisu oslobodili moga brata. Tek kad su okupatori ispunili svoj ratni cilj, svoje koncentracione logore su zatvorili. Preživjeli logoraši mogli su napustiti logor i krenuti u hidžru pod uslovom da svoju pokretnu i nepokretnu imovinu poklone kolonizatoru.

Autobus sa preživjelim logorašima je došao. Susret sa njima bio je kratak i dirljiv. Tek što su se pozdravili i nekoliko trenutaka razgovarali, vođa puta ih rastuži:

– Gospodo, naše krajnje odredište je Istočni Berlin, bivša ruska kasarna Lenjin, u kojoj će morati ostati u karantinu radi liječenja i ispitivanja.

– Nisu dali ni haljinku da uzme – tužno će Mustafa.

– Ne sikiraj se. Živ je. Sutra ćeš ga moći posjetiti i haljinku mu odnijeti.

Vraćajući se kući Hamza osjeti tugu zbog saznanja da nitko od njegovih nije došao u ovome konvoju.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.