Kozarac.ba

PRIČA IZ TVORNICE UŽASA

Priredio: E. Ramulić

Logor smrti Keraterm otvoren je u halama istoimene tvornice keramičkih proizvoda 24.maja 1992.godine. Krizni štab opštine Prijedor je naredio policiji da ga uspostavi u predgrađu Prijedora, pored glavne saobraćajnice, samo nekih kilometar vazdušne linije od zgrade Opštine. Zamišljen je da bude istražni centar odakle bi se vršila selekcija zatočenika za logore Omarska i Trnopolje, ali je pretvoren u mjesto mučenja i uništenja nedužnih ljudi.

Do kraja augusta više od 3.000 zatočenika prošlo je kroz taj logor. Za 362 zatočenika je do sada utvrđeno da su ubijeni ili nestali u tom logoru. Najgore su prošli zatočenici u prostoriji broj 3 logora. Blizu četiri stotine ljudi iz naselja sa lijeve obale rijeke Sane je dovedeno u logor i zatočeno u tu prostoriju sa jednim ciljem da ih se tu uništi. Prijedorski policajci su u tome skoro i uspjeli. Preživjelo je manje od 15 zatočenika. Priču jednog od njih, Ibrahima Petrovca iz Rakovčana, objavićemo u pet nastavaka. Njegovo svjedočenje je upečatljivo jer ga je ispričao novinarima Euro Bosne odmah po izlasku iz logora.

Logor smrti Keraterm nisu posjetili strani novinari niti ekipe međunarodnog Crvenog križa, ne postoje fotografije i snimci iz tog vremena, zato svjedočenja ljudi poput Ibrahima Petrovca imaju neprocjenjivu vrijednost. Torture su na njemu učinile svoje, preživio je infarkt i tri moždana udara ali se još uvijek kreće i svjedoči o zlu koje su srpske vojne i policijske snage, ali i tadašnje vlasti Prijedora, počinile nad nedužnim sugrađanima. Kazivanje Ibrahima Petrovca u nastavcima objavljujemo u sklopu obilježavanja 20.godišnjice od uspostave logora smrti Keraterm. 

Jutro, 20.juli 1992.godine

Poslije još jedne neprospavane noći u zadnjih nekoliko mjeseci svanuo je još jedan dan pun strepnje i iščekivanja. Ustao sam i krenuo do svog komšije da zajedno poslušamo jutarnje vijesti lokalnog radio Prijedora. Idući prema njegovoj kući u glavi su mi se rojile misli i pitanja: šta nas očekuje danas? Sinoć, poslije granata koje su skoro dva sata padale na naše mjesto, na lokalnom srpskom radiju obavijestili su mještane naših pet sela da će se danas, 20.jula, izvršiti pretres. Razmišljao sam hoće li se to stvarno dogoditi, pošto je to već nekoliko puta odlagano, ili ćemo i ovaj dan, kao i mnoge do sada provesti u podrumima, skrivajući se od granata? Ili u šumi, iza kuća, bježeći od pijanih i do zuba naoružanih četnika koji su svakodnevno upadali u selo, izvodili žene i djecu, ljude tukli i maltretirali, otimali novac i zlato? Pretresom su oni htjeli provjeriti da li neko u selu ima oružje.

Šta će biti sa nama?

Mislili smo da će tako i biti. Međutim, sve će biti drugačije. Vijesti na radiju su potvrdile moje sumnje. Danas je pretres, javljaju oko 10 časova. Odmah sam ustao i krenuo kući. Nisam bio ni stigao kada se začu pucnjava negdje na početku sela. Požurio sam. Kada sam skoro stigao do kuće, vidio sam grupu četnika kako izvode ljude, moje komšije. Pošto do moje kuće još nisu bili stigli otrčao sam da vidim gdje su mi djeca. Našao sam ih zajedno sa komšinicom i rodicom Šefikom, u dječjoj sobi, koja je bila sa donje strane kuće, udaljena od puta i koliko-toliko zaštićena barem od puščanih metaka.

Šćućureni jedni uz druge, gledali su me očima punim straha, očima koje su me pitale: šta ćemo sad!? šta će biti sa nama? Gledao sam ih ne znajući i nemajući vremena da im bilo šta kažem jer su četnici već bili pred vratima. Vojnik, sav zarastao u bradu, ušao je u kuću i viknuo: svi muškarci van!

Pogledam još jednom ženu i djecu i izađem, ne znajući tog momenta da se dugo nećemo vidjeti.

Rastanak sa porodicom bio je ujedno i rastanak sa prijašnjim životom. Ne čekajući da vojnik još jednom ponovi naređenje izišao sam iz kuće jer sam se bojao da će primijetiti moga sina koji je ostao sa ženom. Iako je imao samo 14 godina izgledao je mnogo starije. Vojnik mi je naredio da idem u stroj kod prodavnice koja je bila blizu. Tu je već bilo dosta mojih komšija. Poslušao sam jer svako protivljenje donosi metak u čelo. Kada sam stigao do stroja dočekao me jedan pedesetogodišnjak, pretresao, oduzeo lična dokumenta i naredio: brzo u stroj! Stajali smo tu neko vrijeme i svakog momenta broj nam se povećavao. Kada su nas sve postrojili, sa rukama na ramenima, krenuli smo prema Rizvanovićima. Naredili su nam da pjevamo: ko to kaže, ko to laže Srbija je mala, nije mala, tri put ratovala, i opet će, ako bude sreće. Sustigao nas je i njihov transporter iz kojeg je izašao jedan vojnik i ušao u džamiju. Bila je još čitava. Ni jedna je granata nije pogodila, dok su džamiju u mom selu već bili skoro srušili. Podigavši glavu prema minaretu vidio sam kako onaj vojnik što je ušao u džamiju vješa srpsku zastavu. Taj trenutak, kao i još neki koji će poslije doći, biće najteži trenuci u životu, trenuci koji se nikada ne mogu zaboraviti.

Dovedeni u Keraterm

Objesivši zastavu na minaret gađao je snajperom prema nama. U  međuvremenu su stigli autobusi. Naredili su nam da uđemo. Ušli smo pretpostavljajući da će nas odvesti u logore. Znali smo da oni postoje u Prijedoru. Kada su nas kao stoku potrpali u autobus je ušao Rade Bilbija koji će kasnije biti proglašen ratnim zločincem. Počeo je izvoditi starije ljude pedesetih godina pošto, kako je rekao, oni nisu za logor. Međutim, kasnije se ispostavilo da su te ”starce” maltretirali, mučili a kasnije većinu njih i ubili. Tog dana -20 jula 1992 godine, na području Rakovčana, Bišćana, Rizvanovića, ubijeno je više stotina osoba, što žena i djece a najviše vojno sposobnih muškaraca. Kada smo autobusima krenuli prema Prijedoru, prošli smo kroz moje selo Rakovčane. Bacio sam pogled na kuću gdje su mi ostala djeca sa ženom nadajući se da ćemo se ipak nekad vidjeti.

Čitav konvoj krenuo je preko Hambarina prema gradu. U hambarinskom polju su zaustavili autobus i izveli moga komšiju Bakija Selimovića. Ubili su ga! Time su htjeli namiriti svoj gubitak jer im je navodno poginuo jedan vojnik u čišćenju. Kad smo stigli u Prijedor stajali smo kod SUP-a par minuta i opet krenuli ne znajući ni gdje ni kuda. Znali smo za Manjaču, Trnopolje, Omarsku, Keraterm, ali nismo znali gdje će s nama. U dubini duše sam se nadao da će mene, odnosno sve nas u autobusu odvesti u Keraterm, jer smo po priči od ranije čuli da je blizu grada, da je malo blaži od ostalih, ako se tako može reći, i da su dozvoljene posjete. Tako se i dogodilo. Stigavši pred Keraterm naredili su nam da izađemo iz autobusa. Kad smo se postrojili jedan po jedan oduzeli su nam sve što smo imali, ako je nešto slučajno ostalo od prethodnih premetačina. Kada je došao red na mene jedan me upita: kako se prezivaš? Punih usta sam rekao – Petrovac. Drugi će na to: biće to srpski Petrovac a ne Bosanski. Tog sam vojnika dobro zapazio. Zvaće ga Sikiricom, također ratni zločinac.

Naredili su mi da stanem u stranu da se drugi iskrcaju iz autobusa. Pomislio sam da bi bolje bilo da sam sa ostalima koji su otišli u šumu i ja otišao, pa šta bude. Nas oko četiri stotine strpali su u sobu otprilike 12 x 10 m. Za mnoge od nas ta soba, soba broj 3, ili ‘trojka’ kako će se kasnije nazvati, biće kobna. Mnogi iz nje neće više izaći živi. Stiješnjeni jedan uz drugog tiho smo pričali i očekivali sudbinu. Nešto oko ponoći počela je prozivka. Prvi na redu bio je Rasim S. Avdić iz Rakovčana. Kako je prošao ne znam jer su mene drugog prozvali. Prozivajući me rekli su: trebamo golmana!

Ko je golman?

Moj komšija Muharem, mi smo ga zvali Sivac, ustao je i rekao da golmana nema tu, da nije došao. Muharema su čim smo dovedeni odredili za sobnog starješinu. Opet su rekli: trebamo starog golmana što radi u Kolskoj. Ustao sam i pošao. Jedan me čupavac poveo sa sobom. Vodeći me vikao je: ovamo dolje, jeb'o te Alija! I još štošta. Došli smo do neke prostorije i tu su nas dočekali vojnici sa nekom ženom. Pogledavši me ta žena je uzviknula: uh, ovaj je dobar! I udarila me nekim crijevom.

Ostali su joj se pridružili. Njih oko desetak psovali su, vrijeđali i vikali: hoćeš li dobro braniti, za koga navijaš? Kada sam rekao za Partizan, kao što sam i navijao, prestali su me tući. Do toga časa tukli su me svim i svačim (drugi put kada su me izveli, vidio sam, između ostalog, i željeznu ćuskiju dužine preko jedan metar). Kada su me prestali tući rekli su mi: marš u ćošak majku ti tvoju! Poslije mene na red za tuču je došao moj komšija Hasan Crljenković, sada već rahmetli. Sjedeći, odnosno čučeći u ćošku čuo sam kako moj komšija ječi od udaraca. Iako sam znao da to ne smijem, okrenuo sam se prema njima i istog momenta jedan je na mene viknuo: a okrećeš se, prepoznaješ, majku ti tvoju, dobićeš ti svoje! Pomislio sam da je sa mnom sve gotovo. Prišao mi je Kondić. Počeo me je udarati palicom (to je bio i najlakši predmet za tuču). Neka volja za životom i inat su mi pomogli da to sve izdržim. Mislio sam: možete me tući koliko hoćete ali ja ću izdržati. Udarajući me Kondić je viknuo: pa ovaj se usrao! To nije bilo tačno. To je neko drugi uradio a ja sam stao u to pa je dosta smrdilo. On je onda prestao tući i naredio mi da idem u drugi ćošak. U međuvremenu je došao i Faca. I on me je nekoliko puta udario i naredio da idem van, to jeste u spavaonu.

Da bi izišao iz te sobe morao sam proći kraj svih njih. U prolazu su me udarali nogama u prsa. Iako sam jako visok čovjek oni su bili istrenirani za tuču pa su me kao od šale mogli udarati nogom u prsa. Uspio sam nekako doći do spavaone. Tako smo je zvali mada se nije skoro nikako spavalo. U pomoć mi je pritekao moj rođak Vahid Ališković. Njegov brat Eniz je skinuo svoju košulju, natopio je vodom i stavljali su mi obloge po cijelom tijelu jer nije bilo mjesta gdje me nisu udarali. Tokom cijele noći gubio sam se od bolova i ponovo dolazio sebi. Vahid je non-stop bio uz mene.

Nastaviće se…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.