Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (154-156)

Nakon višemjesečnog ropstva Hamza je disao punim plućima. Ležeći u kasarni Armije RBiH, u društvu gazija «Sedamnaeste krajiške viteške brigade» sa svojim supatnicima uživao je u slobodi. U neko doba u njegovu sobu uđe stasiti mladić u uniformi Armije RBiH i pita za Hamzu.  Husein priđe krevetu i vidje svoga babu kako leži, zagledan u jednu tačku na plafonu.

– Selamun alejkum, dragi babo!

Na ove riječi Hamza se nije ni okrenuo. Umorio se od tih svih snova u kojima je iščekivao da mu se sinovi vrate. I kad osjeti zagrljaj i poljubac, zagleda se u pridošlog vojnika, kojeg upita.

– Da ti nisi moj, sin Husein?

– Da, ja sam tvoj sin – krijući suze potvrdi gazija.

– Ne bih te poznao u uniformi! – jecajući otac ga zagrli.

Dugo su jedan drugog grlili, da bi se uvjerili da su živi.

– Ovo je moj sin, moja junačina!

Svi ustadoše i zagrliše vojnika koji je na svojim prsima nosio svježe postavljeno odlikovanje Armije Republike BiH. Za kratko soba je bila prepuna bivših logoraša i gazija koji su se radovali susretu i slobodi.

Gledajući u sina Hamza se sjeti one noći.

– Kada su napali čaršiju, mislio sam da su vas…

– Nisu, babo. Znali smo njihove namjere i zato smo se uključili u Patriotsku ligu. Uz pomoć našeg Osmana probali smo braniti grad. Pošto nismo imali oružja, povukli smo se na slobodnu teritoriju. Sa nama su pošli svi oni koji su znali namjere okupatora.

Dok je Husein pričao svoju ratnu priču u kasarni se spremala smotra Armije RBiH i prijem novih boraca koji su davali zakletvu. Jedno dijete gledalo je oca kako se sprema, pa ga upita.

– Kud si pošao babo s puškom u ruci?

– Idem sine, Bosna gori, napali je bijesni vuci.

Na rastanku otac sina zagrli i poruči.

– Vukovi su, preko Drine prešli, mili sine. Ako poginem ti me osveti  kad im saznaš ime. Pripazi sine, na sestrice svoje, još su mlade i nejake.

Stojeći kraj oca u stroju sin obeća da će mu ispuniti želju. U stroju su i preživjeli logoraši među kojima je i Ramo. Stojeći u stroju ponosno su izgovarali zakletvu:

„Zaklinjem se da ću braniti nezavisnost suverene i cjelovite Republike Bosne i Hercegovine, da ću svjesno i disciplinirano izvršavati sve obaveze i dužnosti pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, da ću braniti njenu slobodu i čast i u toj borbi istrajati.“

Nakon date zakletve uslijedila su čestitanja.

***
     Dugo je Husein razmišljao, kako da kaže ocu. Uz uzdah pomisli – bolje da mu ja kažem, nego da to čuje od drugih – i odluči – babo… moram ti nešto reći. Naš Abdulah, ako Bog da, postat će šehid. Njegova hrabrost nas je zadivila, ponosim se što sam imao takvog brata.

Čuvši za pogibiju svoga prvijenca, Hamza osjeti grčeve u trbuhu, trudeći se da ga bol ne udavi.

– Znaš li za našega Kerima? – otac upita.

– Ne znam… vodimo ga pod nestale. Babo…gdje nam je majka ?

Otac zagrli sina tražeći kuveta da mu kaže istinu.

– One noći kada su napali, iznenadili su nas na spavanju. Uz udarce su me onesvijestili i tek u logoru sam se osvijestio – izbjegavajući da kaže sinu istinu o majci, otac nastavi – sudbina naše čaršije je krvava. Većina stanovništva, koje nije uspjelo izbjeći iz svojih kuća, ubijeno je ili u logore odvedeno.

Otac upita sina za Ahminu porodicu.

– Znam za njegove sinove. S nama iz obruča su se izvukli. Jedan je bio u mojoj jedinici. Mislim da je Emir  nakon ranjavanja prebačen negdje u inostranstvo na li-ječenje. Drugi sin, Amor, nalazi se u Petom korpusu.

Nemir, kida san preživjelom logorašu. Slike mučenja i ubijanja vraćaju mu se snovima. Bude ga krici dragih osoba. Nakon ispraćaja sina Huseina i svoga supatnika Ramu na kotu na kojoj se branila slobodna teritorija, ostalo mu je da čeka konvoje muhadžira koje progoni agresor uz pomoć izdajnika, «Trojanaca», iz komšiluka.

U nadi da vidi neki dragi lik prilazio je pro-gnanicima, dajući im vodu i hranu a zauzvrat dobivao je vijesti iz okupiranih gradova: Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Kozarca, Ljubije, Kotor Varoši, Prnjavora, Bo-sanskog Petrovca, Bosanskog Novog, Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice, Čelinca, Banja Luke…

Jedan prognanik pričao je o stradanju Bošnjaka na obalama Vrbasa gdje živi njegova kćerka Fatima sa porodicom.

– Ruše sve što ih podsjeća na drugi narod, ruše džamije i katoličke crkve. U ovim okupiranim gradovima, nema više ni jednoga islamskog, niti katoličkog vjerskog objekta. Srušiše i Ferhat-pašinu džamiju, simbol grada Banja Luke.

– Šta raditi? – tutnjalo mu je u glavi.

Nemir su pojačavale granate koje su padale po gradu. Iz daljine, artiljerijom ruše gradove, ubijaju i sakate insane u redovima za vodu i hranu. Djecu ubijaju po školama.

Nakon granatiranja i zračnih napada, oglašavale su se vatrogasne i bolničke sirene. Žalost za poginulim i ranjenim na svakom koraku. U zadnjem granatiranju poginula je Osmanova hanuma čulsija. Dženaza joj je bila isti dan kad i trojici šehida iz «Sedamnaeste krajiške brigade». I danas su agresori zasuli granatama grad koji umire. Hamza, sa sinom Huseinom, je zijaretio mezar Osmanove hanume čulsije. Kraj mezara zatekli su Osmana kako uči El-Fatihu.

– Evo amidža, ubiše je zlikovci. Šta su im trudnice krive? Ne dočekah da postanem babo.

Nekoliko granata pade u harem, prekidajući molitvu na kaburu. Njih trojica uskočiše u svježe iskopani mezar. Nekoliko granata pogodilo je  svježe kaburove.

– Ovi ni mrtvima ne daju mira! A nas žive grana-tiraju i snajperima ubijaju.

Osman, pukovnik Armije BiH žaleći za ubijenim brinuo je o živima. Svakodnevno pristižu muhadžiri, a hra-ne nema ni za djecu. Municije imamo tek da odbijemo još jedan napad. Bolnica je puna ranjenika, a ako ih ne izmje-stimo vani na liječenje, ovo će postati grad rahmetlija.

– Moram nešto uraditi, pokušati stupiti u kontakt sa prijateljima iz Merhameta.

– Amidža, to od tebe i očekujemo, ovdje nam nisi potreban. Više ćeš nam pomoći kao gastarbajter.

– Kako ću kad nemam pasoša? Neće me pustiti preko granice.

– Za to ćemo lahko – zagrli ga sin Husein – naš komšija Saim ponekad ode do naše srušene čaršije da bi donio ono što je ostalo iza okupatorske pljačke. Nađe po neku sliku i po koji dokument. Zadnji put kad je išao našao je i tvoj pasoš. Jes’ da je malo oštećen i krvlju poprskan, ali sa njim se može putovati.

Otac radosno zagrli sina, radujući se  pronađenom dokumentu. Kad je granatiranje prestalo, otišli su do komande i preko radioamatera uspostavili kontakt sa humanitarnom organizacijom Merhamet.

Za sedam dana stigao je prvi konvoj hrane i odjeće. Nakon višednevne gladi proradila je javna kuhinja. Miris hrane širio se gradom koji je postao sve tješnji.. Jedno od rješenja, bilo je odobriti pristiglim muhadžirima odlazak u treće zemlje.

Nakon kratkog predaha na «ostrvu slobode» ponovo su krenuli putem beznađa.

Konvoj autobusa u kojima su preživjeli logoraši iz  koncentracionih logora, kazamata smrti, krenuo je prema Zapadu. U jednom od autobusa sa ženama i djecom bio je i Hamza. Dolaskom na hrvatsku granicu uslijedila je kontrola. Uz kontrolu dokumenata bilo je i provokacija od strane granične policije i vojske.

– Svi oni koji nemaju putovnice, tranzitne vize i garancije moraju se vratiti!

Žamor uplašenih žena i plač djece povećavao je nervozu. Jedna uplakana žena nije mogla skriti svoj bijes.

– Otkud nam vize i garancije, kad nemamo ni čitavih dokumenata, koja su nam izgorjela. Sve što imamo, to su nam naši, goli životi.

Jedna mlada žena kroz suze ih je molila:

– Vode, dajte nam vode – pokušavajući da utješi dijete svoje sestre, silovane a onda  ubijene.

– Moj sin, negdje u rovu, brani Hrvatsku, a vi nas pitate za dokumente koje nemamo. Bolje da se ujedinite sa Bošnjacima i dušmanina preko Drine protjerajte, a ne da  nas   ovdje maltretirate. Nas nije dobrota natjerala da napu-stimo svoju zemlju, već glad, ubijanja, kama i pogani oku-patori – javi se druga.

Kolona autobusa stajala je i dalje na «ničijoj zemlji». U natezanju uniformisanih lica Hamza istupi vadeći pasoš.

– Gospodo, evo ja imam vizu za Njemačku i garantujem za njih.

– Gdje si bio, kada si tako putovnicu upropastio? – podrugljivim osmijehom upita policajac.

Hamza izađe iz vozila i u pratnji naoružanog policajca uđe u carinarnicu koja se nalazila u plehanom kontejneru, zaštićenom vrećama pijeska.

Ulazeći u prostoriju ugleda svoj pasoš u rukama jednog carinika.

– Gospodine Hamza, šta vam mogu pomoći?

– Oh… to ste vi, druže, … gospodin  Roberte? Treba mi tranzit-viza za ove žene i djecu koji su preživjeli srpske koncentracione logore, a nemaju nikakvu dokumentaciju.

– Ne brinite, izvolite sjesti – prelistavajući crveni pasoš carinik potvrdi – znam da vas ne mogu ugostiti, kao što ste me vi ugostili, ali vam mogu pomoći. Svi prognanici po tvom spisku dobi će tranzitnu vizu, nešto hrane i vode da se osvježe.

Praveći vize carinik Robert šapuće tiho Hamzi u lice:

– Bojim se da ne ispadne sukob između naše dvije države, umjesto da imamo jednog neprijatelja i da ga zajedno porazimo. Zbog sitnih interesa pojedinaca žele da podijele Bosnu i Hercegovinu. To rade i neki naši političari praveći sa agresorom nove karte. Vidite što se desilo u Ahmićima i Prozoru. Da ne govorimo o Jajcu koje je palo zahvaljujući nekim našim bojovnicima, koje su svoje rovo-ve bez borbe napustili  a svoje saborce, borce Armije RBiH ostavili u mat poziciji. Prognani iz Jajca već danima prolaze ovim putem. Čujem da i naši imaju logore!? Suborac čuva suborca u koncentracionom logoru!! Zavedeni hrvatski Srbi stali na stranu agresora i postali izdajnici svoje države.  Čemu to vodi? Gospodine Hamza, daću vam neke brojeve telefona i kad vam zatreba možete dobiti pomoć od ovih osoba.

– Hvala! Koliko sam dužan za vize? – upita preživjeli logoraš.

Dajući mu dokumenta carinik ga pogleda.

– Ovaj put ja častim i neka vam je sretno.

Sa vizama put je bio otvoren. U slobodnim dijelovima Hrvatske počeše se osipati putnici, koji nemaju ni plana ni rješenja. Oni koji su imali u Hrvatskoj nekog svog od rodbine idu njima. Druge je put vodio prema nekim od prihvatnih centara u Karlovcu, u Gašincima, u Zagrebačkoj džamiji.
***
Nakon kratkog odmora Hamza reče izbezumljenim suputnicima:

– Ovdje se moramo rastati, probaću vam poslati garantno pismo.

Boraveći u prihvatnom centru koji se nalazio u prostorijama Zagrebačke džamije, Hamza je čitao spisak muhadžira, nadajući se da pronađe neko poznato ime. Efen-dija je pričao o radu prihvatnog centra kojeg su osnovale džematlije ove džamije, dajući savjet muhadžirima pa tako i Hamzi:

– Dragi brate, idite u Karlovac gdje su ovih dana došli preživjeli logoraši iz koncentracionih logora: Keraterma, Trnopolja, Omarske, Luke Brčko i Manjače. Ako želite možete sa našim džematlijom Novljaninom i on ide u Karlovac, vozi  humanitarne pakete koje smo dobili od Kraljevine Saudijske Arabije.

Taj haber izvuče osmijeh na Hamzinom licu. Na rastanku efendija mu poželi hajirli put i uruči hediju Časnog Kur'an sa prijevodom na bosanski. To obradova preživjelog logoraša, Kur'an prinese čelu i poljubi. Sjedajući u kamion pogled baci na džamiju ispred koje su se okupljali muhadžiri.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.