Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (139-141)

Jednog dana, dok je Hamza u Islamskom kulturnom centru Bošnjaka «Vakuf» montirao regal za Bošnjačku biblioteku, priđe mu Osman sa svojim ahbabima.

– Mi smo mahsuzile došli da u vašem džematu klanjamo džumu-namaz. Prikupili smo nešto hedije pa smo odlučili da tebe pitamo. Kako to poslati i kome? Vidimo, nadvio se belaj nad Bosnom. Vi mu’mini iz Bosne proteklih godina, učestvovali ste u akcijama kojima smo pomagali naše u Turskoj. Znamo da ste formirali i džemat. Rijaset vam je poslao imama. Čujem da ste osnovali i Humanitarnu organizaciju Merhamet. Tebe cijenimo, ali ne znamo kakva ti je funkcija. Znam da si dao svoj doprinos u osnivanju džemata. Ovo tebi dajemo, znam da ćeš poslati gdje treba.

– Ne znam o čemu govorite, kakav džemat, kakva humanitarna organizacija? Vi ste, Osmane, pogrešno informisani – branio se Hamza.

Osman se nije dao zbuniti.

– Hvala Bogu, znam i bosanski, pa sam nešto čuo o onome što se glasno šapuće. Znam da ste oprezni. Tako i treba. Polahko treba pronaći one koji lutaju i nisu osjetili svih godina svoju instituciju, koje trebaju da im pomažu u ovoj tuđini. Kroz sve je to prošao naš, turski, korpus. Sad imamo svoju ambasadu i džemate, škole i svoje banke. Vama će biti teže. Iza vas ne stoji jaka država, sami ćete morati osnovati i finansirati svoje institucije.

Držeći kovertu u ruci Hamza se čudio otkud sve to znaju. Bio je do suza obradovan njihovom brigom.

– U pravu ste, pokušavamo da se organizujemo. Prikupljamo sredstva za djecu i bolesne. Naše gastarbajtere obavještavamo o situaciji u domovini. Hvala vam na pomoći.

***
Zvono na vratima zateče Hamzu u guljenju krompira. Kada otvori vrata ugleda dva neznanca.

– Dobar dan! Ja sam Robert, a ovo je moj kolega Zlatko.

– Dobar dan, izvolite – domaćin ih pozva u stan.

– Moj otac, Stipe, dade mi vašu adresu i reče mi, ako dođem u tešku situaciju, da vas potražim.

Hamza se tada sjeti nesreće u fabrici.

– Bujrum, ovaj ručak, vaša je nafaka.

Dok su ručali gosti su pričali o svojim tegobama.

– Dobili smo otkaz. Nismo dozvolili da se izdvaja za rezerviste koji su napali Sloveniju, a prijete da napadnu i ostale republike. To je vrh piramide nepravde prema radnicima koji nisu htjeli da potpišu papire sa kojim se finansiraju neke dobrovoljačke čete. Na našim ormarima i sobnim vratima, napisani su grafiti: „Slobo, slobodo, za veliku Srbiju marke daćemo“! – tužno će Robert – nas dvadeset radnika moramo se javiti generalnom direktoru. Protiv nas je pokrenut disciplinski postupak. Nazvao sam oca Stipu i tražio savjet. Tata mi je rekao, da se javim vama i da ćete nam pomoći.

Tajac zavlada sobom, moglo se čuti ključanje vode na šparetu. Sipajući kahvu Hamza se sjeti starog prijatelja i njegove nesreće.

– Vidio sam kad mu je mašina zgnječila lijevu šaku. Obilazio sam ga u bolnici a poslije hizmetio. Nakon nje-govog povratka, nismo se vidjeli. Jednom sam ga posjetio kad sam sinu Abdulahu išao na zakletvu. Sjećam se toga susreta, ispred njegove vikendice na obali mora, lijepa uspomena. Kako je sad sa zdravljem, popije li koju?

– Dobro je! – odgovori Robert uz sjećanje – ona nesreća ga je otrijeznila. Više ne pije, osim ponekad u društvu, po koju čašu, domaćeg vina. Ima dobar vinograd u kojem ubija dosadu.

– Dok čekate svoju nafaku, mogli bi nešto na «divljaka» zaraditi – predloži domaćin koji okrenu nekoliko brojeva telefona i zakaza termin za posao.

Bivše ruske kasarne, preuređuju se u prihvatne centre za Flüchtlinge. Nekoliko firmi izvodilo je radove koristeći i sezonske radnike. Među njima su bili i Hamzini musafiri. Tokom posla, upoznali su svoje zemljake od kojih su dobili letke. Nakon što su doznali njegov sadržaj, riješili su otići na tu manifestaciju.

Nekoliko dana kasnije Robert i Zlaja dođoše po stvari.

– Hvala ti Hamza, za pomoć, na skupu smo sreli svoje komšije. Oni će nam pomoći, oko smještaja. Dolje je zbrka… izbila je Balvan revolucija.

– Kakva revolucija?

– Pa, nakon onih barikada i balvana, izbila je sad prava pobuna – zatvarajući kofer javi se Zlaja – na stranu pobunjenih stavila se i JNA i time pokazala čija je. Ni Bosni se ne piše dobro, većina oružja iz Slovenije raspoređeno je u Bosni po kotama, koje su iscrtali vojni stratezi JNA.

– Otkud vam ta informacija?

– Iz prve ruke, rekli su nam naši državnici prilikom otvaranja ambasade. Oni već skupljaju sredstva i kupuju oružje. Treba čitavu Hrvatsku staviti pod kontrolu legalne vojske i policije.

– Šta vi čekate? – uglas će musafiri.

– Ko mi? – u čudu će domaćin.

– Pa vi iz Bosne. Treba da se spremite.

– Zbog čega da se spremamo?

– Doći će i u Bosnu «balvanaši» – samouvjereno će Robert.

– Kod nas toga neće biti. Ni sa kim se nismo zavadili. Sprema se referendum i svi će biti za očuvanje zajedničke države Bosne i Hercegovine.

– Živi bili pa vidjeli, hvala na pomoći!

– Bila mi je čast, što sam vam bio od koristi.

Domaćin ih isprati do podzemne željeznice. U povratku svrati do Ahme. I nakon dugog kucanja vrata su os-tala zatvorena. Stojeći kraj njih, razmišljajući o vremenu kad ih je farbao. Koliko je imena na njima bilo i različitih simbola. Koliko je gita utrošeno da bi se rupe i oštećenja sanirala. Stojeći u hodniku, osjećao se poput brodolomca, na pustom ostrvu. Osjeti glavobolju, možda zbog Rober-tovog pitanja: „Šta vi čekate?“, na koje ni sam nije znao odgovor.

Na radilištu, Hamza se susretao sa nepoznatim radnicima, da bi izbjegao neželjene kontakte, koristio je njemački. Jednog dana, grupa gastarbajtera skupljala je novac po radilištu, tražeći i od Hamze a on im izvrnu džepove, dajući im išaret da nema.

– Nemaš bre, što bi te ja sredio – jedan mu se unese u lice.

– Pusti ga, može zvati policiju – drugi pokuša da smiri kolegu – nema on ni kinte, dok radi sa nama strancima sigurno je neka «pena»!

Jedan od njih, naglas govori ko je koliko dao za dobrovoljce, koji ovoga vikenda idu na ratište. Drugi je crtao kartu i stručno objašnjavao pokazujući granice. Znajući geografiju, Hamza shvati, da bi njegova čaršija nestala. Nije mogao trpjeti da dijele njegovu domovinu, Bosnu i Hercegovinu pa makar to bilo na mapi, koja je kredom nacrtana na tek ozidanom zidu. Znajući da rade na «divljaka», posluži se lukavstvom i ozbiljno povika:

– Arbajcamt… policija!

Grupa se uplaši i razbježa, hajdučkim manirima nestadoše kroz vrata i pobjegoše preko ograde iz radilišta. U bijegu poskidaše radnu odjeću.

Hamza, priđe zidu na kojem je grupa nacionalista razrađivala taktiku, kako okupirati njegovu domovinu. Rukavicom pobrisa mapu i zadovoljno nastavi s poslom.

Negdje iza podne šef pobjeglih radnika, dođe u obilazak. Začudi se kad ne nađe nikoga. Prolazeći kraj Hamze, on mu reče:

– Izgleda da su napustili «bauštelu».

– Zašto su napustili?

– Čuli su policijsku sirenu, uplašili su se i pobjegli.

Šefu pobjegulja, krv udari u glavu. Na svom jeziku uputi im sočne psovke, spominjući oca i majku.

– Ako ne završim ovaj posao, moja firma ode na doboš. Ko me nagovori da ih dovedem! Njihovim dolaskom najbolji majstori su me napustili. Ovi su ih kreteni vrijeđali, nazivali pogrdnim imenima i od njih iznuđivali novac, za neke nove ustanke.

Pošto se, na svom jeziku istrese i izjada, sam sebi, na njemačkom obrati se Hamzi:

– Gospodine, da li bi mi mogli pomoći i pronaći ljude, da ovo završim? Platit ću odmah, samo recite koliko?

– Ima majstora, spremi pare i ne pitaj puno.

– Pa ti nisi Nijemac?

Hamza ga pogleda.

– Rekoh da ne pitaš puno, ako hoćeš da ti se posao uradi. Vidiš da te žele potopiti. Rastjerali su ti ljude na prepad, na foru sa kojom se, testiraju radnici koji rade na «divljaka». Donesi pare, da mogu pronaći ljude.

– Plaćam… kad uradite posao.

– Prvo pare. Sami ste rekli: „Sa nama ne treba imati posla.“

– Dobro, donijeću pare, kad vidim da ste počeli raditi.

Nakon dogovora o poslu raziđoše se, svako na svoju stranu.

***
Vraćajući se s posla Hamza svrati do Ahme. I ovaj put nakon dugog kucanja, vrata su i dalje ostala zatvorena. To ga začudi i uznemiri, idući prema svome stanu, uz put pokupi poštu, među reklamama pronađe i pismo bez markice. Znatiželjno ga otvori i vidje da je od Ahme.

„Selam, dragi moj ahbabu, halali što smo se ovako rastali. Na ovaj način, želim ti saopćiti svoju odluku. Kad budeš čitao ovo pismo ja ću već biti kod kuće. Nakon dugog razmišljanja, odlučih da se vratim. Kada sam dobio otkaz iz «Siemensa», mislio sam se vratiti građevini, a onda sam shvatio da više nisam ni za mistrije. U našoj državi promjenili su se neki zakoni. Sa «Siemensom» ugovor sam napravio za uvoz njihovih proizvoda na cijeli Balkan. Svoje životno iskustvo iskoristiću i zaposliti svoju porodicu.“

Dok je čitao pismo Hamza se osjećao napušteno i prevareno.

– Kako mi nije rekao za svoju nakanu, možda bih i ja sa njim krenuo? Nisam se to od njega nadao.

Kroz suze sjeti se datog obećanja.

– Koga sad da nađem?

Tad se sjeti Poljaka, odmah ga telefonom pozva i objasni mu sve oko posla.

– U redu, pozvaću svoje zemljake i otići to uraditi.

Poljakovo obećanje smiri Hamzu.

U dogovoreno vrijeme našli su se na radilištu. Pojavio se i šef.

– Ko su ti ovi? – upita.

– Bez puno pitanja, vidiš da ljudi rade i nije bitno ko su. Jesi li donio novac?

– Kad mi prime posao iz «baulajtunga» dobićeš do-govorenu svotu.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.