Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (133-135)

Nakon dugog puta, Hamza stiže kući. U avliji, tužnim haberom dočeka ga hanuma Emina.

– Dragi Hamza, umro je babo, Ibrahim… dženaza je bila juče.

Suze mu orosiše umorno lice, iz Hamze progovara  ranjena duša:

Babo, babo moj, tebe nemam više. Nek ti je vječni rahmet, babo moj.

 Priđoše i ostali ukućani da mu ublaže bol.

Nakon što se odmori od puta, odluči da zijareti rahmetlije. Harem, nišani raznih veličina, na mrtvoj straži stoje, u tišini čuvaju sjećanje na rahmetlije, koju naruši tužni glas:

– Es-selamu alejkum. Neka je spas na vas, stanovnike ovoga džemata. Dragi Allahu, oprosti im, smiluj im se, daj da budu s dobrim, odabranim u dženetskim blagodatima.

Hodeći mezaristanom, Hamza u nišane gleda, kad pročita ime poznate, drage osobe, zastane i rahmet mu preda.

U safu gdje se kopaju rahmetlije iz njegove mahale   Hamza na bašluku kraj bratovog kabura, pročita ime svoga babe. Zastade, čučnu između dva kabura, predade rahmet bratu i babi, nazva selam,  prouči im El-Fatihu…

     Trže se, osjeti nježni dodir, na desnom ramenu. Okrenu se i vidje bratića Osmana, braću Jusufa i Abida, koji ga zagrli i potvrdi:

– Mi pripadamo Allahu – potom ga ohrabri – nemoj se žalostiti, što nisi bio na očevoj dženazi, donesi mu rahmet i biće ti oprošteno. Babo se oslobodio dunajlučkih tegoba i prešao u Allahovu milost.

Boreći se da ga bol ne udavi Hamza je slušao brata pa svome babi rahmet preda a prisutnim potvrdi.

– Mi ostajemo da trpimo dunajlučke tegobe i da zamijenimo naše rahmetlije u safu, da nas se oni ne zastide na Sudnjem danu.

– Naš babo Ibrahim u svemu je oskudio. Boljeg života nikad nije okusio. On je dobar primjer čuvara tuđe nafake.

Slušajući amidže, Osman prihvati razgovor.

– Uspio sam stići, nekoliko dana, nego što će djed preseliti u bolji i vječni život. Sjedeći uz didino uzglavlje čuo sam divnih pouka i savjeta, koje će mi dobro doći u životu.

Izlazeći iz harema Hamza je gledao bratića Osmana, oficira JNA, kojeg pohvali:

– Postao si oficir iz snova rahmetli tvoga babe Osmana.

– U teški vakat, moj amidža – uzdahnu oficir pa na-stavi – sa svojom jedinicom trebao sam u Sloveniju. Nisam otišao jer sam poslušao savjet rahmetli dida Ibrahima.

Svratiše kod majke Hatidže, koja ih dočeka na avliji. Ona ih izljubi pa uzdahnu:

– Eto, did se smirio, za života podijeli imovinu da se oko međe ne glođete, već da u slozi, kao prava porodica, živite. Evo i unuk Osman se oženi, žao mi je što na njego-vom piru  po adetu nismo mogli pirovati.

Majka ih pozva u kuću, baklavom i kahvom ih počasti, moleći nevjeste Medinu i Eminu da serviraju veliku sofru. Uz ručak razgovarali su o rahmetliji i o dnevnim belajima.

– Vrši se mobilizacija – doda bojažljivo Jusuf.

– Teško je donijeti odluku – prekinu ga brat Abid pa nastavi – nije vakat uniformu oblačiti i nečije sumnjive naredbe izvršavati.

U razgovor uključi se i Osman.

– Nije slučajno da se to dešava. Sve je to odavno isplanirano. Ja sam profesionalni vojnik, oficir JNA i odbio sam naređenje Vrhovne komande iz Beograda. Neću tu naredbu izvršiti, iako znam, da ću zbog toga posao izgubiti i biti proglašen izdajnikom. Moja kasarna puna je rezervista koji su došli u čudnim odorama i oznakama, koje ne pripadaju JNA. U Sloveniji imamo rodbinu. Ne mogu pucati, Jusufe, u tvoga sina Ahmedina koji radi u željezari Jesenice, braniće on svoju fabriku i grad.

Najmlađi amidža prekinu bratića:

– U to sam se i sam uvjerio, Jusufov sin Ahmedin i Ahmin brat Latif i njegov sin, stali su u odbranu Slovenije. U njegovoj jedinici većinom su južnjaci. Kod bratića Ahmedina bio sam nekoliko dana i uvjerio se da Sloveniju neće braniti samo domoroci, već svi oni koji je osjećaju svojom zemljom, u kojoj žive i rade, bez obzira koje su nacije i koje vjere.

***
Doznao je Hamza, šta se dešava u čaršiji a samom sebi potvrđivao, ono što je doživio. Radnici na privreme-nom radu, koji prodaju snagu u zapadnim zemljama, pokušavaju da pomognu porodice i one koji rade u državi, sa kojom kilom kahve i šećera, vrećom brašna, litrom ulja i kilom soli.

Dugi redovi ispred banaka. Na šalterima devizne štednje, Hamza,srete svoga komšiju koji radi u Švicarskoj.

Nakon dugog čekanja «bosnošvicarac» dođe na red i od bankara dobi informaciju.

– Druže, samo sto franaka možete dobivati mjesečno.

– Od čega ću živjeti? Dvadeset godina radim u Švicarskoj, svoj patriotizam dokazivao sam na sve načine, pa i štedeći u našim bankama i evo ispado budala.

Situacija u Sloveniji nije se smirila. Drugi telegram Hamza je poslao, da opravda kašnjenje. Moralo se krenuti nazad.

– Kako? –  tražio je rješenje u svojoj glavi i sinu mu misao – sarajevski aerodrom!

Nakon duge upornosti, dobi vezu i informaciju:

– Žao mi je gospodine, sve rezervacije su ras-prodane. Mogu vas staviti u rezervu, ako neko odustane od leta.

– Pristajem biti i rezerva – potvrdi im putnik.

Teško je Hamza podnio rastanak sa svojom poro-dicom. Auto koje je izgorjelo ostalo je u Sloveniji. Dokaz nosi u torbi, nagorene  registarske tablice i nekoliko papira, pečatiranih od strane policije. Odluka da se putuje avionom, budila je strahopoštovanje.

Dok je vozom putovao prema Sarajevu, razmišljao je o svemu proživljenom. U neko doba probudi ga kondukter.

– Druže, stigli ste u Sarajevo.

Izlazeći iz voza, dočeka ga bogumilska magla i informacija, zatvoren sarajevski aerodrom i svi su letovi otkazani do daljnjeg.

Putnik se smjesti u hotel Holiday Inn. Da bi skratio vakat i skupio sabur za let, krenu u šetnju ulicama glavnoga grada. Pogledom je upijao objekte i dijelove grada o kojima govori historija. U njegovoj čaršiji, ovakvi dijelovi sokaka, slični Baščaršiji, uglavnom su srušeni; nebrigom, zubom vremena, nečijom pogrešnom vizijom ili željom. Insan mora otići tako daleko, da vidi čaršiju, kakva je bila prije u njegovom rodnom kraju. Pijući vodu sa šadrvana sjetio se savdalinke «Ko se jednom napije vode sa Baščaršije». Svrati u Begovu džamiju, nakon što uze abdest, klanja dva rekjata tehijjetu-l-mesdžid. Čekajući podne-namaz, obiđe Gazi Husrev-begov vakuf i njegovo turbe. Nakon podne-namaza, šetajući obalom rijeke Miljacke, obišao je mjesto gdje se desio Sarajevski atentat, u kojem je ubijen austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Ovaj događaj iza-zvao je Prvi svjetski rat. Razmišljajući o tome, taksijem dođe do Ilidže, a pješice do vrela Bosne. Turista iz nužde, pogledom upija krajolik, iznad kojeg leluja magla. U misli-ma se sjeća šta je čuo i pročitao o ovoj rijeci, Bosni. Razmišljajući o tome stiže do vrela. Pijući izvorsku vodu, gledao je Igman, kojeg nije vidio od „bogumilske magle“. Gledajući u planinu po kojoj je historija ostavila traga, sjeti se školskih takmičenja Titovim stazama revolucije. Sjeti se Hamza da je u testu bilo i pitanje:

– Šta znaš o Igmanskom maršu?

On se zamisli i kao da je pred takmičarskom komi-sijom poče da priča:

– Igmanski marš, poznat je kao Druga neprijateljska ofanziva. Prva proleterska brigada na Romaniji bila je     opkoljena sa jakim njemačkim snagama. Štab brigade, donosi odluku o izvršenju opasnog ali jedinog mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema slobodnoj Foči.

Igmanski marš izveden je u januarskoj noći, po dubokom snijegu i velikom hladnoćom.

Taj marš prema pričanju učesnika, postaje legenda, a četrdeset teško promrzlih boraca prebačeno je na liječenje u Foču, gdje su podnijeli nadljudske bolove, amputiranja promrzlih djelova tjela bez narkoze.

Hamza, se iznenadi, da još zna, davno naučenu lekciju. Nakon što se vrati iz historije, tromim korakom krenu nazad, alejom plantaža koju u čast Igmanskog marša  prozvaše; Put prve proleterske brigade. Neka tišina, šunja se alejom, između stabala proviri poneka prilika, nekud žuri ili iz dosade igra se žmurke. „Turistu iz nužde“ vrati u sjećanje, u ono vrijeme, kad je dolazio sinu Kerimu u posjetu, na Saveznu omladinsku radnu akciju,  Sarajevo ‘77. Brigadirsko  naselje nalazilo se u Šumarskoj školi. Sjeća se Hamza, da je brigadire častio u kafani Topola. Slušali su pjesmu Sarajevo ljubavi moja od Kemala Montena, koja je postala akcijaška himna. Uz pjesmu, bilo  je lijepo  gledati fijakere, te čuvare elegancije i romantike, dok u lagahnom kasu klize kroz sjene drvoreda, prema izvoru rijeke Bosne. Danas ih nema, kao što nema ni «maksuzli turista».

Sa tim mislima, prođe kraj Ljetnje pozornice, na kojoj se održava Festival narodne muzike Ilidža. Pokuša-vajući da se sjeti imena zadnjeg pobjednika ovoga festivala,  dođe u centar Banje Ilidže. Na trgu velika okrugla fontana, bez vode, izgledala je kao pospana dama. Oko nje cvjetno – travnate aleje, sa kružnom stazom, sa drvenim, zeleno ofarbanim klupama. Na jednu od njih Hamza sjede. Nakon šetnje, dobro mu dođe odmor. Sjedeći čitao je natpise hotela u kojima spava historija. Hotel Bosna, hotel Her-cegovina, hotel Srbija… kažu da se nekad zvao Austrija.

Gledajući u hotele, Hamza se zamisli i sjeti:

           – U jednom od ovih hotela, svoju zadnju noć proveo je nadvojvoda Franz Ferdinand sa suprugom Sofijom, koji su  sutradan ubijeni na Latinskoj Čupriji.

Razmišljajući o tome, «turista iz nužde» krenu dalje.

Kraj hotela Terme koji odudara od ostalih hotela po svom izgledu, izgrađen u zanosu proleterijata. Preko mosta prođe rijeku Željeznicu i ulicom Džemala Bjedića dođe do  tram-vajske stanice. Vozeći se tramvajem, kroz lelujavu maglu, pogledom prelistava fasade po kojima su vidni ostaci Vučka, maskote, XIV Zimskih  Olimpijskih igara, Sarajevo 84. Sjeti se Hamza kada se tražila donacija. I on je donirao za Olimpijadu, kao i ostala radnička klasa. Zahvaljujući njima, Sarajevo je upisano u listu Olimpijskih gradova. Izgrađeni objekti na: Igmanu, Jahorini i Bjelašnici  ostali su na korištenje ljubiteljima zimskih sportova.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.