Kozarac.ba

Rediteljica filma ”Grbavica “ o svom susretu sa Dodikom

Prije nekoliko godina susrela sam se sa Miloradom Dodikom. Desilo se to u britanskoj vojnoj bazi kraj Banjaluke. Dodik me je očinski  zagrlio i tražio da se slika sa mnom. Sklonila sam njegovu ruku – prije fotografisanja nas dvoje smo imali nešto da raspravimo. Bila je 2006. godina i u Banjaluci se nije smio prikazati moj film Grbavica.

Pitala sam Dodika da li je gledao film. Rekao je da jeste i da je film odličan. Pitala sam zašto nije dozvolio da se film prikaže u Banjaluci. Dodik je raširio ruke kao da traži pojas za spasavanje i rekao: ”Šta hoćeš, prije par godina nisi smjela nogom kročiti u Banjaluku, evo sada smiješ”. To je valjda značilo da treba da budem sretna što sa svojim imenom i prezimenom te 2006. godine u Banjaluci mogu ostati živa. Nisam bila impresionirana takvim progresom.

Članovi ekipe filma Grbavica i ja željeli smo doći u Banjaluku. Vlasnik kina Vladimir Ljevar je rekao distributerima da ne smije prikazati film jer je Hrvat (!) pa se boji za svoju sigurnost. U medijima je obmanjivao javnost da u Banjaluci ne postoji interesovanje za film (iako je film na crnom tržištu bio hit). Jadnom Ljevaru trebala je zaštita: ako Dodik u novinama kaže da film može ići u kina, on će ga pustiti – objasnio je.

Američki ambasador Douglas Mcelhaney i visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling u oficijelnim kontaktima tražili su od Dodika da podrži puštanje filma. On im je, neoficijelno, rekao da film ne može podržati jer su izbori, a Grbavica bi bila loša za njegovu kampanju (!). Moj razgovor sa Dodikom u Banjaluci bio je prijatan; čovjek mi se učinio  razumnim i prostodušnim. Obećao je da će javno reći šta misli o filmu i da ga ljudi u Banjaluci ipak trebaju pogledati. Dobih obećanje – a Dodik dobi našu zajedničku fotografiju.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Aleksandar Stanković sa HTV-a je u emisiji Nedjeljom u 2 pitao Milorada Dodika je li gledao Grbavicu. Dodik je rekao da nije. Stanković je insistirao: “Niste gledali film?“ “Ne”, rekao je Dodik. Svi oni koji čitaju govor tijela mogli su ‘pročitati’ migoljenje koje se dešava kada smo uhvaćeni u laži.

Tako Grbavica nikada nije prikazana u Banjaluci.

Prije par dana, u emisiji o filmu Angeline Jolie, Vladimir Ljevar je na ATV rekao da je film Grbavica igrao sedam dana u kinu u Banjaluci. Iako svaki stanovnik Banjaluke zna da  to nije tačno, čovjek je bez ikakvog samopoštovanja javno slagao i, što je najgore, možda čak u tu laž i povjerovao.

Godinama ponavljana laž za naratora postaje istina. Ali, uz sav uloženi trud, ona i dalje nije istina, jer istina je provjerljiva i dokaziva. A sve ono što je dokaz (bili to filmovi, ljudi, dokumenti… koji mogu ugroziti laž vladajućih) ne smije doći u dodir sa glasačkim tijelom. Građani pristaju na laži koje su lako provjerljive – što su gluplji i neobrazovaniji, to se više boje, a laž im postaje komforni standard.

Za laž u današnjem sistemu vrijednosti BiH ne postoje nikakve konsekvence. Kad smo kod konsekvenci, mala digresija: znate li gdje je danas Gavrilo Grahovac, ministar koji je zabranio snimanje filma Angeline Jolie u Federaciji? Ja znam: Predsjednik BiH je lično intervenisao da bude postavljen na mjesto savjetnika za film u Filmskom centru Sarajevo. Čovjeka koji je zabranio snimanje Angelini Jolie, lažnog čuvara morala bošnjačkih žena (bili izbori te godine!), čovjeka zbog kojeg je BiH prikazana kao zemlja primitivnih budala – SDA je nagradila dajući mu, nakon svega, novo radno mjesto i visoku platu.

Društvo bez konsekvenci za djelovanje je društvo bez konstruktivne analize, sjećanja, pitanja i protesta. To je idealna ekološka sredina svake vlasti. U njemu nema potrebe da se išta valorizuje, nagrađuje ili kažnjava. To je društvo laži, bez odgovornosti i obaveza, pa samim tim i bez ljudskih prava. Čin blogerke Radost Stroynik, koja je organizovala gledanje filma u privatnom stanu u Prijedoru, čin je istinske hrabrosti, pobune i samopoštovanja pojedinca. Njena generacija filmove skida s Interneta, događaje organizuje preko društvene mreže, jer je cyber svijet u kojem žive – njihov istinski entitet.

Godine 1968, dakle dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, desio se studentski pokret, koji  je napravio revolucionarne promjene u našem shvatanju ljudskih prava i sloboda. Ako bude sreće, za koju godinu doživjećemo revoluciju nove generacije i u ovoj zemlji; Radost Stroynik, njen protest i akcija je prvi kamenčić te moguće revolucije. Nju će pokrenuti nove generacije služeći se društvenim mrežama u zajedničkom virtualnom prostoru. To će biti revolucija koja će biti i antisrpska i antibošnjačka i antihrvatska istovremeno, jer samo takva konsekventno će se baviti suštinski važnim stvarima. I ono najvažnije: ta revolucija mora biti ubitačno istinita.

Blogerka Radost Stroynik iz Prijedora je za mene jedna od najvažnijih stvari koja se nama, građanima BiH, dogodila od Daytona*.

* Autorica parafrazira rečenicu da je Angelinin film najbolje što se Bošnjacima dogodilo nakon Daytona.

(RSa.ba)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.