Kozarac.ba

Rediteljica filma ”Grbavica “ o svom susretu sa Dodikom

Prije nekoliko godina susrela sam se sa Miloradom Dodikom. Desilo se to u britanskoj vojnoj bazi kraj Banjaluke. Dodik me je očinski  zagrlio i tražio da se slika sa mnom. Sklonila sam njegovu ruku – prije fotografisanja nas dvoje smo imali nešto da raspravimo. Bila je 2006. godina i u Banjaluci se nije smio prikazati moj film Grbavica.

Pitala sam Dodika da li je gledao film. Rekao je da jeste i da je film odličan. Pitala sam zašto nije dozvolio da se film prikaže u Banjaluci. Dodik je raširio ruke kao da traži pojas za spasavanje i rekao: ”Šta hoćeš, prije par godina nisi smjela nogom kročiti u Banjaluku, evo sada smiješ”. To je valjda značilo da treba da budem sretna što sa svojim imenom i prezimenom te 2006. godine u Banjaluci mogu ostati živa. Nisam bila impresionirana takvim progresom.

Članovi ekipe filma Grbavica i ja željeli smo doći u Banjaluku. Vlasnik kina Vladimir Ljevar je rekao distributerima da ne smije prikazati film jer je Hrvat (!) pa se boji za svoju sigurnost. U medijima je obmanjivao javnost da u Banjaluci ne postoji interesovanje za film (iako je film na crnom tržištu bio hit). Jadnom Ljevaru trebala je zaštita: ako Dodik u novinama kaže da film može ići u kina, on će ga pustiti – objasnio je.

Američki ambasador Douglas Mcelhaney i visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling u oficijelnim kontaktima tražili su od Dodika da podrži puštanje filma. On im je, neoficijelno, rekao da film ne može podržati jer su izbori, a Grbavica bi bila loša za njegovu kampanju (!). Moj razgovor sa Dodikom u Banjaluci bio je prijatan; čovjek mi se učinio  razumnim i prostodušnim. Obećao je da će javno reći šta misli o filmu i da ga ljudi u Banjaluci ipak trebaju pogledati. Dobih obećanje – a Dodik dobi našu zajedničku fotografiju.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Aleksandar Stanković sa HTV-a je u emisiji Nedjeljom u 2 pitao Milorada Dodika je li gledao Grbavicu. Dodik je rekao da nije. Stanković je insistirao: “Niste gledali film?“ “Ne”, rekao je Dodik. Svi oni koji čitaju govor tijela mogli su ‘pročitati’ migoljenje koje se dešava kada smo uhvaćeni u laži.

Tako Grbavica nikada nije prikazana u Banjaluci.

Prije par dana, u emisiji o filmu Angeline Jolie, Vladimir Ljevar je na ATV rekao da je film Grbavica igrao sedam dana u kinu u Banjaluci. Iako svaki stanovnik Banjaluke zna da  to nije tačno, čovjek je bez ikakvog samopoštovanja javno slagao i, što je najgore, možda čak u tu laž i povjerovao.

Godinama ponavljana laž za naratora postaje istina. Ali, uz sav uloženi trud, ona i dalje nije istina, jer istina je provjerljiva i dokaziva. A sve ono što je dokaz (bili to filmovi, ljudi, dokumenti… koji mogu ugroziti laž vladajućih) ne smije doći u dodir sa glasačkim tijelom. Građani pristaju na laži koje su lako provjerljive – što su gluplji i neobrazovaniji, to se više boje, a laž im postaje komforni standard.

Za laž u današnjem sistemu vrijednosti BiH ne postoje nikakve konsekvence. Kad smo kod konsekvenci, mala digresija: znate li gdje je danas Gavrilo Grahovac, ministar koji je zabranio snimanje filma Angeline Jolie u Federaciji? Ja znam: Predsjednik BiH je lično intervenisao da bude postavljen na mjesto savjetnika za film u Filmskom centru Sarajevo. Čovjeka koji je zabranio snimanje Angelini Jolie, lažnog čuvara morala bošnjačkih žena (bili izbori te godine!), čovjeka zbog kojeg je BiH prikazana kao zemlja primitivnih budala – SDA je nagradila dajući mu, nakon svega, novo radno mjesto i visoku platu.

Društvo bez konsekvenci za djelovanje je društvo bez konstruktivne analize, sjećanja, pitanja i protesta. To je idealna ekološka sredina svake vlasti. U njemu nema potrebe da se išta valorizuje, nagrađuje ili kažnjava. To je društvo laži, bez odgovornosti i obaveza, pa samim tim i bez ljudskih prava. Čin blogerke Radost Stroynik, koja je organizovala gledanje filma u privatnom stanu u Prijedoru, čin je istinske hrabrosti, pobune i samopoštovanja pojedinca. Njena generacija filmove skida s Interneta, događaje organizuje preko društvene mreže, jer je cyber svijet u kojem žive – njihov istinski entitet.

Godine 1968, dakle dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, desio se studentski pokret, koji  je napravio revolucionarne promjene u našem shvatanju ljudskih prava i sloboda. Ako bude sreće, za koju godinu doživjećemo revoluciju nove generacije i u ovoj zemlji; Radost Stroynik, njen protest i akcija je prvi kamenčić te moguće revolucije. Nju će pokrenuti nove generacije služeći se društvenim mrežama u zajedničkom virtualnom prostoru. To će biti revolucija koja će biti i antisrpska i antibošnjačka i antihrvatska istovremeno, jer samo takva konsekventno će se baviti suštinski važnim stvarima. I ono najvažnije: ta revolucija mora biti ubitačno istinita.

Blogerka Radost Stroynik iz Prijedora je za mene jedna od najvažnijih stvari koja se nama, građanima BiH, dogodila od Daytona*.

* Autorica parafrazira rečenicu da je Angelinin film najbolje što se Bošnjacima dogodilo nakon Daytona.

(RSa.ba)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.