Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (118-120)

Odlazeći na godišnji odmor i na telegrame pozive zbog; dženaza, sahrana, rođenja, svatovskih veselja, ispra-ćaj regruta… radnici na privremenom radu, skidaju radna odijela i odlaze da održe adet svojih djedova. Svaki put prilikom boravka u domovini u koferima donose svoju nafaku i jedno novo iskustvo u kojem se oslikavala stvarnost života. Politička, ekonomska, vjerska i sportska dešavanja podgrijavala je već tešku situaciju i inflaciju dinara. Neredovne plate, prouzrokuju učestale štrajkove. Mjesto novca radnici dobivaju bonove sa kojim mogu kupovati određenu robu u nekim trgovinama. Već odavno zaboravljena vrsta, naturalne proizvodnje, otkriva trulež sistema. U toj atmosferi Hamza odlazi na godišnji odmor. Ulaskom u državu osjeti manju frekvenciju saobraćaja. Njegovu znatiželju, natoči trgovac na benzinskoj pumpi:

– Uveden je novi režim saobraćaja, tako da parni brojevi registarskih tablica, ne mogu voziti neparnim a neparni ne mogu voziti parnim danima.

Slušajući ovu priču, ko zna po koji put, uz pro-tezanje u kabini sa posterima: Brus Li, Fikret Hodžić, Arnold Schwarzenegger, Merlin Monro, Fahreta Jahić, Safet Isović – javi se jedan kamiondžija:

– Sa ovim režimom, paralisan je saobraćaj i ugro-žena privreda, ne samo u Agrokomercu već i ostalim OUR-a širom države. Dok čekam na parkingu, da mi istakne zabrana, zakasnit ću da isporučim robu Talijanima. Našeg direktora su zatvorili zbog nekih nepokrivenih računa. Od svega toga, napravili su aferu «Agrokomerc», koja miriše na «pedeset i prvu». Bojim se da ne bude i većeg belaja.

Slušajući ovu diskusiju, pomisli  gastarbajter:

– Krije se istina o truležu sistema.

Nakon odmora Hamza nastavi putovanje. Razmi- šljajući o onome što je čuo na parkingu, u akšam dođe kući. Njegov dolazak primijeti komšija Saim i radosno mu se obrati.

– Bolan, da mi koji bon u marku pretvoriš?

– Bujrum u kuću pa ćemo uz „minas“ trampu uraditi.

– Hvala… kod nas je teško do nje doći… bonovima ona se ne može ni kupiti. Blago se onom koji je na vakat otišao „preko grane“. Ovdje je svaki dan ne daj Bože. Inflacija je nepodnošljiva. U toku dana, na isti artikl, stavlja se nekoliko puta, nova cijena. Ko ima para, otvori trgovinu, preko noći da se obogati. Danas kupiš robu i za nekoliko dana je prodaš, pa za taj novac kupiš devize. To je unosan posao.

Kada je komšija završio svoju jadikovku, «bosna-švabo» upita:

– Kakva je situacija sa bankama za deviznu štednju?

– Kod njih, možeš uložiti koliko hoćeš, kad podižeš oni ti daju, koliko imaju, a imaju toliko, da svojim štedi-šama mjesečno mogu isplatiti po stotinu njemačkih maraka. Moj komšija, dolaze teška vremena. Pjevaju se neke čudne pjesme, koje podsjećaju, na neko tmurno vrijeme iz prošloga rata.

«Bosnašvabo» zamijeni bonove za marke i na rastanku mu dade kilu Minas kahve.
– Evo, da popiješ sa svojom hanumom.

– Hvala komšija, ovo je za mene velika hedija, sada je ona kod nas luksuz i čuva se za velika sijela i viđenije drugove. U zahvalu, daću vam meda, da zasladite tu tuđinu  – radosno će komšija – odoh da kupim veš-mašinu, dok nije poskupila.

Produženje pasoša, svakom teško pada, pa i Hamzi. Obilazeći javne institucije, susretao je poznanike i školske kolege, koji su ga ironično gledali uz pomisao:

„Da, tamo na Zapadu, kupe se pare poput šušnja.“

– Ništa nisam uradio, moraću preko Ahme to riješiti –  izlazeći iz SUP-a odluči „bosnašvabo“.

Idući ulicom ču psovku koju je prolaznik uputio nekom svome poznaniku:

– Jebo te Tito što te vaspit’o, pa mi ne dođe na slavu!

Sa druge strane ulice čuo se žamor iz kojega se moglo razumjeti:

– Marke, šilinzi, franci, dolari. Kod mene je bolja ponuda nego u ljubljanskoj banci! – čulo se Titovom uli-com, mameći polaznike, kao onomad kad su Romi svoje parole uzvikivali:

„Popravljamo kišobrane, krpimo rešeta, sita i lonce! Navali narode, sve za banku!“

Hamza je u čudu stajao i slušao neke nove parole, pozdrave i ponude, od onih, isti koji su skinuli crvene a obukli neke nove dresove.

Njegovo razmišljanje prekinu, nečija ruka na ramenu.

– Evo školski, tebi ću dati po kursu, kojeg daje Ljub-ljanska banka – nudeći, skoro ga je Stole šamarao lepezom napravljenom od novčanica.

Hamza se neprijatno iznenadi.

– Školski, kako smiješ na javnom mjestu to da radiš?

– Sve je to, moj školski, legalno. Ja radim za Beo-gradsku banku. Imam ugovor, po učinku. Vidim da nisi upoznat sa novom reformom i Markovićevim dinarom. Nego, koliko želiš zamijeniti, ‘iljadu, dve… pet. Bolju ponudu nećeš dobiti nigdje u gradu, a niti u državi. Evo pitaj ostale, koji isti posao rade – rukom pokaza na nekoliko dilera, koji su u rukama držali veliku količinu novca.

– Šta da radim i na koji način da se otarasim školskog, koji mijenja zanimanje, kao kockar karte? Pomi-sli – da zamijenim koju stotku, jer me neće ostaviti na miru? Vadeći  šlajbek, dobaci:

     – Daj pet.

– Pet ‘iljada?

– Ma ne, pet stotina.

– E, kakav si ti gazda, kad mijenjaš, onoliko, kolika je plaća u rudniku. Znam da si pun k’o brod.

– Pet stotina – prekinu ga školski uz šalu – moj brod, potonu onog dana, kad me je bura života, odpuhala u tuđe more patnji.

– Dobro… školski, daću ti sitno – u Hamzinim rukama ukaza se tuce nepoznatih novčanica.

– Ja sam tražio, naše dinare.

– Pa dobio si.

– Ne poznajem ih, nikad ih nisam vidio.

– To su ti najnovije, još se čuju na topčidersku štampariju. Svakih šest mjeseci, pravi se nova novčanica, uz dopisivanje pokoje nule. ’Ajde da popijemo jednu dok nije poskupila. Želim da te častim, zaposlio si mi brata Žigu.

Na brzinu dade instrukcije dilerima iz svoje grupe i uđe u Gradsku kafanu. Ulazeći za njim Hamza primijeti.

– Vidim… puna čaršija, a radni dan. Radi li iko u ovome gradu – sam za sebe će Hamza.

– Evo, ovdje ćemo za ovaj sto – predloži diler novca pa potvrdi – rade… rade ljudi. Vidiš… svi u nekome poslu. Niču firme… turističke i transportne – agencije, kafane, trgovine… k’o političke partije – potom podignu ruku i mahnu konobar – dvije bez šećera i moju ljutu – piće poruči.

– Brata ti nisam vidio već nekoliko godina.

– Negdje je u Münchenu, navrati tek kad mu zatreba nešto od dokumenata.

U zadimljenoj prostoriji i zidovi dimom okađeni, a iznad šanka, bijela mrlja, otkrivala da je tu doskora visila Titova slika. Taj prizor Hamza primijeti i oćuta, gledajući kako brzim korakom njihovom stolu prilazi čovjek.

– Tebe tražim, kume. Daj mi zajneni… servis mi traži samo marke. Moram na put,  vozim navijače  na beogradski derbi – molio je kum, kuma.

– Izvoli kume i sretan ti put. Usput, molim te za jednu uslugu.

– Ne moli, nisi u crkvi, već zapovijedaj, tvoja titula na to ima pravo.

– Svrati na Topčider, do štamparije i javi se Glavonji, on će ti dati aktovku. Ako sve bude u redu, častim te stotkom.

– U redu, vidimo se u ponedeljak.

Na brzinu popi jednu s nogu i izgubi se niz Titovu. Gledajući za njim, diler novca uzdahnu:

– Vidiš kako je moj kum sposoban, od šoferčine posta vlasnik Turističke agencije.

– Mora da je radio negdje vani? – tek da nešto kaže Hamza se javi.

– Taj nikad nije iz zemlje, ni nosa promolio – kroz šalu diler novca, poče hvaliti kuma – bio je vozač u Auto-transportu. U slobodno vrijeme učio je automehaniku, skidajući dio po dio sa vozila, kojeg je vozio. Kad bi neispravno vozilo dali na doboš, on bi ga legalno kupio, a onda, kod kuće, otuđene dijelove na njega montirao. Kad je kupio nekoliko vozila, otvorio je firmu. Sada je jedan od uspješnih biznismena, vozi turiste za Italiju, vozi on i za Tursku i Mađarsku. Prije je vozio i do «Kuće cvijeća», svakog vikenda imao je jednu turu za Dedinje – za trenutak ušuta, malo se zamisli, pa Hamzu upita – jesi li čuo, školski da je počela privatizacija?

– Čuo sam, o tome i čitao u novinama.

– Možda jednog dana, postaneš vlasnik, pola čaršije… kad ti se vrati djedovina.

– I ja se nadam… vladari prolaze, k’o karavane a zemljoposjednici ostaju – sa ironijom mu dobaci  – zemlju ne može pojesti ni vuk ni hajduk.

– Podnesi ti zahtjev, za povrat imovine, pa onda tako pričaj. Ako želiš, mogu ti ja pomoći, ti imaš marke a ja vezu, mogli bi se nagoditi – predloži diler novca ispijajući piće – izvini, moram raditi, upravo je stigao voz, čekaju me južnjaci na Banovi, da im zamjenim koju stotku.

Uz skandiranje – marke, šilinzi, franci, dolari – ode prema željezničkoj stanici.

Naviknut na njegove manire «grebatora», Hamza iz džepa izvadi dinare, koje je zamjenio kod njega, pozva konobara i plati narudžbu.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.