Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (106-108)

U neko doba, začu se kucanje na vratima.

– Ko je? – Hamza mrzovoljno ustade i tad od bola jeknu – otkud veker na podu?  Osjećajući bol u lijevoj nozi otvori vrata.

– Šta ti bi?

– Bujrum… koje je doba?

– Već je podne, a ti i dalje drincaš.

– Nagrdi se na veker. Izgleda da je ovaj svoje otku-cao – uzimajući ga sa poda, promrsi Hamza.

– Razbi ga jarane, a vrijeme i dalje ide, kao što i mi idemo, svako, svome mezaru.

– Kako vrijeme brzo leti? K’o da smo jučer skupa u «Bujrumu» sjedili i mene za pečalbu spremali.

– Zar se sjećaš?

– Kako se ne bi sjećao, tad sam donio veliku odluku u svome životu.

– Koliko ima, kako smo došli?

 Koliko su samo u tuđini, razdvojeni od svojih i šta su od života imali? Gledali su u sahat kojem su kazaljke stajale na jednom mjestu, na broju, na kojem ga je usnula ruka oborila. Ko da je insan kojeg je smrt  zatekla u nekome poslu. Vrijeme je za trenutak stalo, u glavama umornih gastarbajtera, naviru sjećanja.

Njih dvojica izlaze iz slastičarne «Bujrum» i kreću, nepoznatim putem, ka poznatom cilju. Prvi dan u tuđini. Došli da ostvare ono što nisu mogli ostvariti u svojoj zemlji. Nakon toliko godina, ostvarili svoj nijet.

– Znam da smo istih misli i sjećanja, i kolika nam je bila nafaka u svemu tome. Halal zaradu trošili u hajrate, ponekad i u haram, da bi nekom uslugu učinili. Sve to vidimo, u našim kućama, njivama, voćnjacima, baščama, šumama, autima i haljinci. Ali nikad se nismo upitali kolika je cijena svega toga?

– U pravu si, Hamza. Ponekad se zamislim, poku-šavam dokučiti tu nevidljivu cijenu. Nevidljiva je kao što je nevidljiva majčina bol, njena i očeva suza. Koliko požude, koliko besanih hanuminih noći. Koliko dječjih neizigranih igara i strahova ispisanih u domaćem zadatku iz teškoga predmeta. Koliko boli obraz, što ga babina ruka nije poma-zila, a kojeg je učina ili komšijska ruka zažarila. Koliko je prošlo iftara i Bajrama bez zajedničkog bajramskog ručka i ostalih derneka, povodom rađanja, suneta, ženidbi i udaja. Koliko je dženaza prošlo kraj naših avlija do mezarja. Samo jedan dio toga, doznali smo iz pisama, koja čuvamo ispod jastuka, po džepovima radnih odijela, u koferima i radni-čkim sobama, koja čitamo, kada nostalgija zaboli i kad oskoruša u grlu zastane. Tad nam pisma postaju recepti iz kojih uzimamo mehleme za rane, da nam duša odahne. Ponekad ne bi razumjeli nijete svojih hanuma, dok su dječje belaje bez nas rješavali, nismo im mogli pomoći. To je cijena, koja je u duši skrivena a markom plaćena.

Ritam života kida veze i razdvaja drugove, koji se tek u prolazu za zdravlje upitaju.

– Kako si Ahmo?

– Hvala Bogu dželle šanuhu, dobro sam? Kako si ti?

– Kažem da sam dobro, lažem samoga sebe, nešto me u kičmi ušteklo.

– Ne daj se, jarane – kroz osmijeh mu dobaci Ahmo.

-Ne dam se ali kosti mi škripe poput starog sepeta – šaleći se na svoj račun Hamza podsjeti jarana.

– Sjećaš li se kad smo sređivali one vize Žigi i Vuku unuku od kumašina? Dočekao sam ih, kod mene su bili nekoliko dana. Sada su u Hamburgu, rade u brodogradnji. Treb’o bi zaposliti šuru da sam rahat.

– Fino od tebe i ja sam zaposlio onu trojicu, ako budu pametni, dobro će proći.

– Kad ćeš, Ahmo, na godišnji?

– Ako Bog dželle šanuhu da, iduće hefte, babo nije dobrog zdravlja, želim da ga vidim živa.

– Treba otići, prošle su one godine kad smo samo jednom godišnje išli kući.

– Jes’, vala, svaki odlazak bio je avantura. Prvih godina s vozom smo se mrcvarili. Kad smo prva auta kupili… Eh… to je bio doživljaj. Kad kreneš, nikad ne znaš kad ćeš stići.

– Prva auta bila su nam stara i istrošena, po nekoliko dana smo putovali. Nekako se išlo kroz Njemačku, sve ravnica i dobri putevi. Kad se uđe u Austriju, tad nastaju problemi. Uski putevi vode kroz sela i gudure i kroz planinski masiv Alpi. Iako smo imali pola gepeka alata i rezervnih dijelova, nerijetko smo ostajali u austrijskim šumama. Pješačili smo do prvih hotela koji su bili pokraj puta. Nikad neću zaboraviti onoga Austrijanca, koji nas je zimi, kad poledi, konjskom zapregom uzvlačio uz onu stranu. Mi… gastarbajteri bogato smo ga darivali da bi što prije savladali te Alpe i u željeni vakat kući stigli. Tokom vremena to mu je postalo zanimanje. Od zarade kupio je traktor da bi sebi olakšao izvlačenje i što više vozila prevukao. Kad bi mu manjkalo posla, prosipao bi vodu po putu, da bi se strana zaledila. Njegov uspjeh svake godine, kao na izložbi, mogao se vidjeti. Sad tu, gdje je bila brvnara, napravljen je centar za zimske sportove. Izgrađen je i hotel «Gastarbajter», u kojem možete sresti u svako doba nekog našeg insana. Oni su navikli da tu navrate, da vide nekog iz Švicarske, Austrije, Holandije, Njemačke… da budu viđeni, da čuju, i da kažu novi avaz. Imali su priliku da upoznaju mnoge ličnosti među kojima i akade-mika Smaila Balića i profesora Adila Zulfikarpašića od kojih su dobili časopis Bosanski pogledi i knjigu Kultura Bošnjaka.

   Nakon prisjećanja iz prošlih putovanja jarani se rastaše.

– Dobro, Ahmo, želim ti hajirli put. Poselami sve, a mahsuzile svoju majku Ajšu i svoga babu Alu. Pozivam te na «slatku» povodom odlaska mog sina Kerima u vojsku.

– Hvala na pozivu i vidimo se u čaršiji.

***
Ahmo je zatekao oca živa, hizmeteći ga, slušao njegov haber kojim savjetuje i opominje.

– Sine svaki čas iščekujem Azraila, meleka smrti, da me povede u vječnost, pa želim da ti prenesem neke savjete, koje sam čuo od jednog hadžije, koji je tokom putovanja na hadž, potrošio godinu dana hoda. Na tom putu, zijaretio je poznata mjesta i mezarja koja su privukla njegovu dušu. Obilazeći kaburove čitao je sa nišana i stećaka poruke sabirući znanje. Na jednome starom nišanu pročita: „O, posjetioče moga kabura, razmisli o mome stanju. Ja sam jučer bio, ono što si ti danas, a sutra ćeš ti biti ono što sam ja danas.“

Bolovi se pojačaše i Ale umuknu, sin namjesti oca u ljepši položaj. Nakon uzimanja lijeka, bolovi nestadoše i hasta nastavi svoju priču.

– Zapamti sine i ovo. Od valova sudbine nitko se ne može spasiti, jer svako mora ispiti čašu smrti i u vječnost otići. Evo… ovih dana i ja ispijam svoju čašu pa ti želim još koji savjet reći. Sine… posij misao, požnjet ćeš djelo. Posij djelo, požnjet ćeš naviku. Posij naviku, požnjet ćeš karakter.

Hizmeteći oko oca Ahmo je upoznao njegove prij-atelje, koji su mu dolazili u posjetu i pritom svaki bi se sa hastom rukovao, na čelo mu ruku stavio i ohrabrio.

– Inšallah, ozdravit ćeš ti Ale-beže i još dugo ćeš živjeti.

A njegov imam ga zamoli:

– Deder ti, Ale-beže, dok ležiš koji sevap zaradi. Prouči koju dovu za nas zdrave, jer dove koju ti uputiš Allahu dželle šanuhu, dok si u bolesničkoj postelji su vrijedne poput dova meleka.

Nakon nekoliko dana umro je Ahmin babo. Na njegovoj dženazi okupilo se mnogo svijeta, dokazujući ugled rahmetlije. Ukopan je u svojoj njivi koju je uvakufio za harem, a njegov mezar bio je prvi. Nakon dženaze Ahmo se sjećao očeve besjede i njegovih savjeta, žaleći što ga nije češće obilazio dok je bio živ.

Svečano su ispraćeni regruti novembarske klase, po mjesnim zajednicama i organizacijama udruženoga rada. Ova klasa biće raspoređena po kasarnama širom zemlje. Zakletvu će položiti na Dan republike. Roditelji sa ponosom prate sinove u vojsku. Svoju radost nije krio ni Hamza dok je primao čestitke. Mnogi su se odazvali, došli su i viđeniji drugovi, među njima i komandir milicije. Uz pjesmu «Idi sine u armiju, budi dobar vojnik i čuvaj domovinu» preko radija čestitali su odlazak u JNA. Voz sa regrutima gubio se prema istoku. Vrele suze hladile su pahulje snijega koje su bivale sve gušće. Roditelji regruta vraćaju se kućama, u koje se uvukla tuga. Pospremanje kuće nakon derneka, pomogao je Hamza i ujedno spremao kofer za puta. Zabrinuto je ogledao u daljinu.

– Ako ovako nastavi…

– Ne brini… staće – tješila ga je Emina, krijući u sebi radost što sniježi, svog đuvegiju hrabri.

– Sve je lijepo prošlo, drago mi je što su bili zadovoljni «ićem i pićem». Mnogo mi je pomogla jetrva Medina, iako ima svojih briga, oko svekra i svekrve, koji sve više pobolijevaju. Godine su, šta su sve u životu izdeverali, samo da su sinove u vojsku pratili, dosta im je. Evo i unučad, sve to oni obliju suzama. Za koju godinu pratit će i praunučad.

– U pravu si – potvrdi Hamza – eno u našeg Jusufa unučad stasala za vojsku, a unuka od rahmetli Osmana prate u Vojnu akademiju.

– Ne brini… u vojsci će završiti školu života.

– Kud da njega zapa’ da služi u toj dalekoj kasarni? Da si otišao u Vojni odsjek, preko veze, moglo bi se izganjati da služi negdje bliže.

– Pokušao sam, preko «školskog».

– Kakav školski – ironično će ona – on ti samo obećava. Kako je sin kuma našeg komšije, dobio da služi u kasarni u čaršiji?

– Može kad on vedri i oblači – on joj dobaci.

– Treba spremiti civilku za našeg starijeg Abdulaha koji će uskoro odslužiti – brižno će majka – idi kako mu fino stoji mornarska uniforma. Na odsustvo je litos dolazio, da si ga samo mogao vidjeti, pravi momčina – ponosno će majka.

– Eh… nisam ga vidio, ima godina. Kad sam mu išao u posjetu, njegov brod bio je u pratnji Tita na Samitu nesvrstanih zemalja – držeći foto-album u ruci zamoli hanumu – vidi je l‘ sniježi?

– Prava mećava – ozbiljno će ona želeći da ne prestane.

– Eh… taj snijeg.

– Ne sikiraj se, prestat će. Ne misliš kako će nam Abdulah i Kerim zimu prezimiti, već se sikiraš kako ćeš zbrisati.

– Dobro… ako želiš neću ići, – nježno je zagrli i upita – od čega ćemo onda živjeti?

Zavlada muk kojeg je narušavala muzika iz dječje sobe i šuštanje najlona koji prekriva fotografije u foto-albumu. Na nekim fotografijama bi zastali, dugo bi je zagledali i komentarisali. Gledajući fotografije, podsjeti se sestre Fatime koja se udala one davne zimske noći. Pronađe fotografiju na kojoj je Osman i Kerim i uzdahnu.

– Oni se vole ko rođena braća – pa se sjeti starijega sina – treba poslati pare Abdulahu da kupi civilku u Neumu. Kad odsluži, treba da se zaposli i da se ženi.

– Gdje da se zaposli? – upita Emina – ovdje je stanje isto, kao onomad, kad si i ti tražio posao. Ako nemaš veze ili para a još nisi u Partiji, ništa ne možeš uraditi. Čuješ li, i dalje se puca? Još se slavi ispraćaj regruta.

– Čujem – odgovori na hanumino pitanje – to slave pijane glave, danas se ne zna, ko je ko, sve se oko flaše sjatilo i ujedinilo. Da imam telefon pa da javim…

– Priča se da bi se mogla povesti akcija za uvođenje telefona u naše naselje – spremajući se za namaz dobaci mu hanuma.

– Valjda će i ovaj kijamet prestati i da se pročiste putevi – hrabreći samog sebe  Hamza uđe u spavaću sobu.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.