Kozarac.ba

Dan kad je otišao ‘Džentlmen u kopačkama’

 

Otpjevano je jednom: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom ‘Vratniku’.”, čime je nagovještena neophodnost poznavanja strategije u odnosu na druženje, što nam je danas postala svakodnevnica u životu i radu.

Ovakav početak ne sluti na dobro, al’ (zlo)slutnju ćemo parkirat’ u ovom navratu i bacit’ se na sjećanja o jednoj od ljudskih gromada koje će zauvijek ovaj grad činiti jednim od najljepših gradova na svijetu, koliko god “aktuelni trenutak” ukazivao na suprotno.

Malo je ljudi koje svi s ponosom i divljenjem ističu kao svog. Još je manje takvih u čaršiji, čak i manje u lopti jer će se za svakog naći neka opravdana ili neopravdana riječ koja će upropastiti uspomenu. Međutim, evo i nakon 23 godine još uvijek se nije našao niko ko bi za Asima Ferhatovića mogao reći bilo šta što bi pokvarilo uspomenu na njegovu istinsku, ljudsku i sportsku veličinu s koje god se strane uhvatila pričati ta priča. Zato, i kada priča počinje stihom poput gore pomenutog, a glavni lik joj je Asim Ferhatović – Hase, dijete Vratnika, ljudska veličina (Baš)čaršije i Sarajeva (svakako i fudbala), ta priča može biti samo o istinskoj legendi koja se i danas prenosi na mlađe generacije. Jer, na kraju krajeva, isti pjesnik je otpjevao i “Nedjelja kad je otiš'o Hase”.

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput “Hase” pretvore u ime ne dajući šansu bilo kome da taj nadimak preuzme. Raja to jednostavno ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i skoro nikad nemaju usporedbu.

I nakon 23 godine se sa istom naklonošću i divljenjem priča o malcu iz Strošića (ulica koja s Kovača vodi ravno do Bakija), koji je krenuo od mahale, preko FK Vratnika (ispitne stanice za FK Sarajevo), obukao Bordo dres, otišao čak do Fenerbahčea, a nakon mjesec i po “pobjegao” nazad u Sarajevo jer “nigdje na svijetu nema sarajevske raje i čaršije”. Haseta podjednako voli sva raja. Iskreno ga vole i Pitari (navijači FK Sarajevo) i Košpicari (navijači FK Željezničar).

Ko igra za raju i zanemaruje taktiku

Hase je oduvijek volio loptu, uvijek je bio za raju, a kako to valjda svemir namjesti, kad nešto iskreno voliš to ti se istom mjerom i vrati, pa se prema predanju i činjenicama bez imalo dvojbe može reći da su lopta i raja jednako volile Haseta.

Nesebičnost ga je krasila u svakom segmentu života. Prvi je provoz'o “vespu” u Sarajevu i njom dolazio na svoje utakmice, a mala raja, čekajući ispred stadiona (koji se danas zove po njemu), samo bi se zakačila za sic i u voziću ušla na stadion kao “njegovi”. Kada bi čuvar na crvenim tarabama stadiona pitao:

“Hase, pa nisu valjda svi tvoji?”, Hase bi samo mahnuo rukom i rekao: “Svi su moji. Puštaj.”

U to vrijeme je bilo dosta kvalitetnih igrača i izdvojiti se među imenima poput Šekularca, Kostića, Milutinovića, Jusufija, Vukasa, Čire, Švabe, Toze,… mogao je samo neko ko bi redovno slao loptu iza mreže “strašnom” Beari ili Šoškiću, a Hase je to radio kad god i kako god je htio. Svega sam se naslušao ali još nikog nisam čuo da je rekao kako neko zna driblat’ k'o Hase, niti da zna izradit’ kompletne protivničke odbrane i, iako je u više nego izglednoj prilici za gol, vratit’ se nazad s loptom na nastavak nadigravanja, ili bi samo gurnuo loptu saigraču koji bi zatim lako zabio. U konkurenciji koju upravo spomenuh nije bilo lako doći do reprezentativnog dresa ako nisi iz “velike četvorke”, pa kad je konačno došao red da i Hase odigra za državni tim on je na prvo primanje lopte (nakon pola sata igre) prošao kompletan protivnički tim, došao do gol crte, na njoj ostavio loptu, a zatim napustio teren mašući selektoru Tirnaniću. To je, naravno, bila i jedina utakmica Asima Ferhatovića za reprezentaciju Jugoslavije.

Hase je uvijek radio po svom, pa je tako legendarnog trenera FK Sarajevo, Brozovića redovno nervirao svojim “bježanjima” iz karantina pred velike utakmice protiv Zvezde, Partizana, Dinama ili Hajduka. Išao bi da s rajom, samo par sati prije velikih mečeva, na Bentbaši, “na male” presliša odvažne mangupe, a onda i skoči s brane.

Kad bi došao nazad, pred sami početak utakmice, Brozović ga pita:

“Jesi li to s Bentbaše, Asime?”, a Hase bi: “Ma kakvi, iš'o do kuće”.

Brozović onda povuče prstom po podlaktici, a izdajnički bijeli trag na ruci bi ga izdao.

“Šutaću vam s Vratnika”

Isto to “po svom” se odnosi i na odlazak u Tursku gdje je za Fener odigrao samo nekoliko utakmica i “pobjegao” nazad u SVOJE Sarajevo gdje je nastavio nastupe u bordo dresu.

Ne smije se ne pomenut’ čuvena “prećka na Grbavici”. Jesu tada vratnice bile od drveta, neki će reći da je prećka bila napuknuta. Vjerujte šta hoćete al’ ja sam od starog slušao varijantu da je Hase opalio loptu sa tridesetak metara, pa kad je pukla prećka okrenuo se Željovcima i rekao: “Neću vam ja više ovde ni dolazit’. Šutaću vam s Vratnika.”

Haseta se, na žalost, ne sjećam sa fudbalskih terena nego iz ćevabdžinice. Hase je pred kraj karijere krenuo u ugostiteljstvo, a stari mi je pričao da je svoju prvu ćevabdžinicu otvorio kod pijace na Telalima. Iz tog vremena je ostala anegdota sa Numom, radnikom u ćevabdžinici kojeg je zaposlio na lijepe oči, odnosno kao vjernog navijača Sarajeva. A Numo, da se oduži i da napravi posla, svraćao raju s čaršije. Hase, skroman kakav je uvijek bio govorio mu je:

“Haj, Numo, života ti, kući. Daću ti ja platu samo nemoj dolazit’ u radnju, svraćat’ ljude i nudit’ im kilu kad traže po’ kile.”

Kila se odnosila na pitu koja se također prodavala u prvoj mu ćevabdžinici, a Numo bi navlačio mušterije da više uzmu. Sramota Haseta bilo da čaršija ne pomisli šta ružno. (Vjerovatno vam je to danas nestvarno al’ vjerujte mi k'o što ja vjerujem i svom starom i toj raji iz vremena kad se više znalo, poštovalo i kad se nije grabilo nego živilo.)

Hasetova “Devetka”

Poslije Telala je prešao ispod današnje slastičarne Saraj, a onda preko puta hotela Stari grad gdje je otvorena “Devetka”, najbolja ćevabdžinca sa najslađim ćevapima koje je Sarajevo ikad imalo. Ko drukčije kaže – laže – i imaće posla sa mnom.

E, ja se sjećam “Devetke” i sjećam se, iako mi k'o malcu nije bilo jasno zašto, da se nikad nije smjelo platit’ kad je Hase u radnji. Kasnije sam skont'o da je razlog bio to što je stari, skojim sam k'o mali i dolazio, bio Hasetova mala raja iz mahale, a za raju je vazda bio poseban režim. Ako proba platit’ bilo je “za vratove”.

I nikad niko nije rekao niti jednu ružnu riječ o Asimu Ferhatoviću. E, zato ovo Sjećanje nije tek suho, redanje biografskih činjenica. Hase jeste živio za raju i nije mario za taktiku. Raji je najviše dao ali nije završio u nižerazrednom Vratniku već u legendi i lijepim uspomenama. I gdje god sad bio sigurno, kao i za života, ima svoju čaršiju i raju i “bekane” koje izluđuje svojim driblinzima.

A ovi današnji koji možda poznaju taktiku, ali ne igraju za raju… ko će njih zapamtiti?

(Nermin Čengić)

 

U srijedu, 25. januara navršilo se 25 godina od smrti Asima Ferhatovića, legende Sarajeva, kluba i grada, ali nogometa u Bosni i Hercegovini.

Hase je rođen u Sarajevu, 24. januara 1933. godine, a član FK Sarajevo postao je 1948. godine. Četiri godine kasnije, protiv Zagreba, odigrao je i prvu utakmicu za Bordo tim.

 

Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova.

U sezoni 1963/64 bio je, sa devetnaest pogodaka, najbolji strijelac tadašnje Prve lige Jugoslavije.

Unatoč tome što je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih igrača u Jugoslaviji, za reprezentaciju tadašnje zemlje odigrao je samo jednu utakmicu. Bilo je to 8. oktobra 1961. godine protiv Južne Koreje u Beogradu.

 

Više puta je biran među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

Njegovi potezi prepričavali su se danima. Jedna anegdota vezana uz njega bio je komentar radio reportera Mirka Kamenjaševića sa jedne utakmice: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”

(radiosarajevo)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.