Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (94-96)

Hamza, zateče porodicu za sofrom. Kad ga primijetiše, ustadoše iz poštovanja ga poselamiše. Sjedajući za sofru, pogledom je milovao svoju djecu, koja su skoro postali i ljudi. Kad bi ih sreo negdje na ulici, možda ih ne bi mogao ni poznati. Najmlađeg sina pomilova po kosi, skupljajući hrabrost za prvo pitanje.

Šta da im kaže? Šta da ih pita kada ne zna ni u koju školu idu, ni kakvih belaja imaju? Koprena koja je izvezena nitima  razdvojenog života, postala je bedem nepovjerenja. Svako dijete nađe neki izgovor i nekud se izgubi.

– Nemoj da te to kahari, takva su djeca – sipajući mu kahvu tješila ga je Emina – znam, da ti teško pada, kada te se srame i kad nemaju šta sa tobom razgovarati. Naša djeca su dobra, slušaju, idu u školu. Ponekad odu i u mekteb. Jes’ da bi bilo bolje, da si ti ovdje. Muška ruka je muška ruka, i trebalo bi im babinih savjeta, kritike i pomoći. Ima tu i ljubomore, njihove kolege, pa i nastavnici, znaju da si ti vani. Našu djecu provociraju, da bi izazvali u nama revolt. Sada treba razmišljati i pouku iz toga izvući.

– Ja sam toga svjestan, boli me, to kad mi se žale u pismu. Šta da uradim? Da se vratim, da bih…

– Ne bi se sada mogao uklopiti, ne bi te prihvatili da si sa njima stalno. Oni te vole, kad si tamo, negdje daleko. Nisi naučio na njih, niti oni na tebe. Naše djetinjstvo ne može se na njima kopirati. Pokušala sam biti strožija ali vremena se mijenjaju. Današnja generacija traže više od hrane i vode.

Jedno od djece pozva je vani i na uho joj šapnu:

– Mama, možemo li dobiti za kino?

– Koji film gledate?

– Bitka na Kozari.

– Eno uzmite iz kredenca.

Emina se vrati i nastavi razgovor sa đuvegijom.

– U našem Omladinskom domu, svake hefte, dolazi kino, pa ih pustim, neka djeca, nešto vide. Sjećaš li se kad smo i mi išli u isto kino?

– Kako se ne bih sjetio, u toj sali sam te i upoznao.

– Evo mi komšinice na «slatku».

– Odoh ja u avliju, da vam ne smetam u eglenu – na izlazu Hamza zamoli – spremi milošte, da odemo kod mojih, na sijelo.

***
Hodajući okućnicom, obišao je bašču, voćnjak u njemu kaleme koje je proljetos kalemio. Najmlađi sin Husein ga je pratio. Za kratko se nađe u njegovu naručju. Dok je grlio sina, iz babinog oka poteče suza.

– Jesi li ti moj babo? – pita Husein.

– Jesam… ja sam tvoj babo.

– Gdje si bio, tako dugo?

– Na poslu.

– Kako, babo moga druga Nedžada, isto radi, ali svaki dan s njim se igra. Pravi mu igračke; strijelu, praćku, napravio mu je i golove na kojim igramo lopte. Meni je ponekad krivo, što i ja nemam takvog babu, da bude svaki dan kod kuće.

Slušajući sina, otac je gutao pljuvačku.

– Sine Huseine, ja radim u Njemačkoj a to je daleko i ne mogu često dolaziti, da se tobom igram.

-Ja mrzim tu Njemačku.

Husein se istrgnu iz babinog naručja i izgubi u komšijskoj avliji, a za njim ostadoše uplakane babine oči.

Za ručkom cijela porodica, rijetki su ovakvi trenuci, jednom u godini, kad su svi na okupu. Stidljivo su razgovarali sa babom, a Husein je pričao o igri i njihovoj pobjedi:

– Oh… kako sam danas bio ponosan, kad sam im loptu donio. Dali su mi da budem kapiten ekipe. Dva gola sam dao i donio pobjedu našoj mahali. Nakon igre, počastio sam svoje igrače bombonima i čokoladom.

Poslije ručka, Emina spakova milošte, pa upita:

– Kako ćemo putovati? Da zovnemo fijaker da nas odveze.

– Sa vozom je ljepše, a i kiša se sprema. – izlazeći iz kuće dobaci Hamza.

Idući kroz naselje upoznavao je nove komšije koji su u izgradnji. Ulaskom u voz osjetili su neku čudnu atmosferu. Okićeni vagoni sa cvijećem a tužna lica putnika i željezničara. Na znak otpravnika, mašinovođa pusti paru i ču se pisak, onaj dugi tužni.

– Nešto se desilo – pomisli Hamza.

– Ja l’ u rudniku ili na pruzi, desila se nesreća – potvrdi Emina.

Njihovu zbunjenost primijeti i kondukter.

– To naš, ćiro, odlazi u penziju, ukida se uskotračna pruga. Danas mi je zadnji radni dan, odlazim u penziju kad i ćiro. Hukć’o je svih ovih godina i svakog je dovezao do cilja. Mene i moju porodicu „hranio je svih ovih godina“.

Svi ovi vagoni već su prodani a neki i poklonjeni. Jedan od njih uz pomoć sekretarice, moje kume Dragice i ja sam kupio. Od vagona želim napraviti vikendicu u svome voćnjaku «Podmejtef». Pošto idem u penziju, sada smim reći i ono šta mislim. Koji li je to idiot potpisao da se uništi ćiro? Pa on je naša veza sa dunjalukom, žila kucavica ovoga kraja.

Putnici su slušali konduktera, sjećajući se svojih putovanja i anegdota koje se mogu vidjeti u kadrovima filima «Ljubav iz voza». Prateći zadnju vožnju svoga ćire mještani, željezničari i putnici onih mjesta kroz koje je prolazila pruga, na svakoj stanici opraštali su se sa ćirom osjećajući tugu kao da prate dženazu nekog dragog insana.

Dok su prilazili kući prva ih primijeti nena Hatidža i otvori kapiju.

– Bujrum… bujrum djeco! Dide, muštuluk, evo nam sina Hamze i Hamzinice!

– Vajk dajem muštuluk za dobar haber – javi se djed iz jazluka.

– Selamun alejkum!

– Alejkumu selam, sine!

– Kako ste sa zdravljem, ima li belaja?

– Eh, moj sine, insan bi bio hajvan, da ih nema. Dobro je, dok se može hodati i nešto uraditi, mada sve radi naša nevjesta Osmanovca. Imamo jednu kravu, desetak kokošiju, tek da imamo za sebe.

– Kako je u novoj kući?

– Dobro majko, rahat je u novom živjeti.

– Šta ima novo u «Germaniji»? Jesi li zaposlio onoga… Jovanovog unuka, Vuka?

– Babo na Zapadu ima uvijek novine, zaposlio sam i Vuka, unuka našega kuma – sin izvijesti oca.

– Čujem… Ahmo kupio limuzinu. Kada ćeš ti? – upita ga otac.

– Ako Bog da… kad položim vozački.

– Neka si nam živ i zdrav, svega će biti – javi se mati.

Po adetu, skupiše se komšije među kojima i komšija Saim, koji se obrati «bosnašvabi».

– Sve hoću da te pitam komšija, kako je za posao u tome gradu, gdje ti radiš? Otišao si ima finih godina i bezbeli, si se snašao.

– U pravu si, komšija, nabralo se finih godina u pečalbi. Radim u fabrici Siemens koja proizvodi veš-mašine i motore.

– Čuj… mašina za haljinku, je li moguće da se može haljinka oprati bez ženske ruke?

– Može, ubaciš haljinku u mašinu i gotovo, sama ga opere, a postoji mašina i za sušenje.

Vidjevši da je na nepoznatom terenu, komšija promijeni temu.

– Znaš kakva je kod nas situacija, evo, ukinuše nam ćiru, ovo će postati palanka. Postoji li mogućnost da me povedeš?

– Želim da ti pomognem, ali vidjet ću šta se može učiniti. Znam da je teška situacija, moram probati vidjeti i za Abidovog sina, da ga spasim rudnika.

– To sam i ja mislio da te pitam – umiješa se njegov babo Ibrahim – skoro se oženio, a sram ga da se moli za pomoć.

Komšija Saim također se umiješa:

– Da mi je otići, zaraditi para i da kupim traktor i priključke. Svoju bih zemlju ziratio i od toga bi dobro živio.

– Vidi, o tome nisam ni mislio. Trebalo bi traktor kupiti i sa njim, mnoge probleme riješiti.

– Eh, moj Hamza, lahko je to reći. Treba imati pare. Traktor mogu voziti, za njega imam i vozačku. Još kad sam bio na Saveznoj radnoj akciji, završio sam kurs za trakto-ristu. Znaš da smo skupa bili u smjeni, bio sam među najbo-ljim u kursu za traktoriste – s uzbuđenjem je govorio komšija.

– Može li traktor imati i ko nije član Zemljoradničke zadruge? – znatiželjno će Hamza.

– Može, nije više na snazi taj zakon, ukinute su Zemljoradničke zadruge – odvažno će Saim – što se tiče prava u vezi zemljoradnika, dobro sam informisan iz lista «Zadrugar». Danas, ako insan nema veze jal’ para, može skapati. Ti komšija imaš pare, a ja imam vezu, koju sam stekao na radnoj akciji. Bivši moji akcijaši, postali su veliki drugovi. Oni bi mogli da nam srede, da se brže dođe do traktora.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.