svabo.jpg)
Uz pisma od kuće, dobiše i službeno, kojeg otvori Ahmo.
– Evo, dobili smo odobrenje za polaganje vozačkog ispita.
– Sada treba pronaći školu.
– O tome sam i ja mislio. Sjećaš li se Vojvođanina Lale. On je instruktor u Auto školi koja ima ispostavu ovdje u Berlinu. Ja ću otići i upisati nas.
Nakon nekoliko hefti dobiše poziv i adresu da se jave na predavanje. Učili su teoriju i vožnju. Svaki slobodan trenutak mislili su o saobraćajnim znacima.
Došao je dan polaganja.
– Hajde, Ahmo, ustaj. Kahva je gotova, znaš da danas polažemo testove?
– Još samo malo, cijelu noć, oka nisam sklopio.
– Misliš da ja jesam, imam tremu, u trbuhu mi se skupio neki otrov… hoće da me udavi.
– Kada bi se mene pitalo, danas ne bih išao na polaganje… nisam spreman.
– Diži se, propast će nam uplaćena taksa i neprospavana noć!
To Ahmu trže, protrlja snene oči i na natkazu napipa fildžan, kojeg je servirao Hamza. Otpi gutljaj «krmeljuše» i malo se razabra. Dok su se spremali, jedan drugog su ispitivali o saobraćajnim znacima. Nakon polusatne vožnje podzemnom željeznicom stigoše na mjesto polaganja. Okupljeni kandidati, nervozno su šetali i iščekivali kada će biti prozvani.
Nakon te ceremonije sjeli su u klupe da rješavaju testove. Nervozni kandidati prihvatili su se rješavanja zadataka, a nakon jednog sata komisija ih uze. Izlazeći Hamza prokomentira:
– Nadam se da sam položio, idemo na slatku… ja častim.
– Nemoj se radovati, moj jarane… sačekaj da ti oni to kažu – reče mu Ahmo pa predloži – popićemo „čekušu“, za slatku ima vakta.
U zakazano vrijeme se vratiše, da bi na oglasnoj tabli vidjeli rezultate. Gledajući spisak tražili su svoja imena.
– Muštuluk… Ahmo, prošao si, evo i mene na istoj smo listi, oba smo testove položili!
– Jedna briga manje, sada treba vožnju prijaviti i taksu platiti. Ako Bog da, ove godine idemo autom kući.
– Jeste, vala, dosta mi je lomatanja po onome vozu.
***
Isti dan obojica su izišli na vo`nju. Ahmo je položio, a Hamza nije.
– Znam gdje sam pogriješio, onoga biciklistu nisam ni primijetio.
– Ne brini, sljedeći put biće bolje.
– Ne brinem, već se radujem, imamo jednu vozačku i sad možemo u potragu za autom. Ti si vozač, pare ćemo skupiti i auto kupiti.
– Bolan ne bio, trebamo se posavjetovati sa Hasanom. On je iskusan vozač, a u Bosni ima auto.
– U pravu si, Hamza, trebalo bi sa njim o tome popričati i savjet potražiti. Ali, kako da doznamo gdje se on nalazi?
– Teško je to znati, jedino kad nam pošalje raz-glednicu, tad saznamo na kojem je dijelu svijeta.
– Sad se moramo sami potruditi i preko oglasa auto potražiti.
Nakon nekoliko dana traženja Ahmo u «Zweite Hand» pronađe, ono što su tražili.
– Ovo auto je pristupačno, a i cijena nam odgovara. Koliko smo obišli auto pijaca i nismo našli, kako kaže Mustafa… pravu ljubav.
Držeći novine u ruci, Ahmo predloži.
– Nazvat ću vlasnika i dogovoriti termin, da vidimo auto.
– U redu, jarane. Ja sam za – veselo će Hamza.
U dogovoreno vrijeme našli su se ispred Rajstaga. Prodavač, poznih godina u društvu žene se predstavi:
– Ja sam Martin, ovo je moja žena Petra. Nakon razgovora i pregleda auta, prodavač ponudi probnu vožnju. Dva jarana se zgledaše, prvi se sabra vlasnik vozačke, bez vozačkog iskustva i sjede za volan. Prodavač mu objasni gdje se nalaze komande u mercedesu.
Krenuše uz trzaje i nakon kraće vožnje novopečeni vozač uspio je da ukroti vozilo i da krenu u svoju prvu samostalnu vožnju.
Vozeći slušali su gastarbajteri hvalisanje o autu. Uz mnoštvo izgovorenih razumjeli su pokoju Martinovu riječ.
– Ne bih ga nikada prodao da nisam u ovakvoj situaciji – uzdahnu prodavač pa nastavi – podjelom ovoga grada, desile su se promjene koje su promijenile i način života Berlinčana. Došli su stranci, sa jedne strane; Francuzi, Englezi i Amerikanci, a sa druge strane Savez sovjetskih socijalističkih republika. Između sebe, ovaj grad podijeliše. Tako su mnoge porodice, zidom razdvojili, čak i one mlade, koji su se voljeli. Na jednoj strani ostao je momak, a na drugoj cura. Ta sudbina zadesila je moju kćerku Juliju. Njen momak Klaus pokušao je prebjeći u zapadni dio, da bi se vjenčao sa našom kćerkom. U tome nije uspio, na zidu ga je zaustavio rafal, dok ga je ona u vjenčanici čekala sa druge strane zida. Za korak, nije uspio da se nađe u zagrljaju svoje ljubavi i slobode. Prešao je minsko polje, preplivao kanal, kroz bodljikavu žicu se provukao, kraj bunkera propuzao, mrtvu stražu na spavanju zatekao, na zadnju prepreku, veliki berlinski, zid se popeo, svoju desnu ruku ispružio je preko zida. Tog momenta odjeknuo je rafal i na zidu je ostao da visi Klaus. Smrto-nosne krike čuli su prolaznici. Zbog toga je dugo patila. Bojali smo se za njeno zdravlje. Jednom smo je istrgli iz kandži smrti. Na istom mjestu pokušavala je da se popne na zid, želeći da je dočeka rafal… rafal spasa. Bila je zatočeni-ca bola i ljubavi mrtvog momka, danima je bila sama u kući.
Dok je vozilo klizilo, između sjena zgrada, na zidu su stajali naoružani vojnici i neumorno nadgledali granicu. Nakon kratke vožnje, prodavač zamoli:
– Gospodine, molim vas, stanite.
Martin i Petra izađoše iz auta, odmjerenim koracima priđoše zidu, do mjestu gdje su se nazirali grafiti. Staviše buket cvijeća, pa jedno drugo zagrliše i zaplakaše.
Dva jarana, iz auta su ih gledali.
– Zašto su to uradili?
– Zar ne vidiš, da su izišli, da stave cvijeće, na mjesto gdje im je poginuo Klaus, njihov nesuđeni zet.
Dok su dva roditelja, svoju tugu liječili, oni su diskutovali o autu.
– Kako ti se sviđa?
– Nije loše, za to para nećemo naći bolje. Za naše putovanje je dobro. Ja sam za to da ga kupimo.
– I ja sam – potvrdi drugi – evo dolaze.
Nakon ulaska u auto, vlasnik auta nastavi svoju priču.
– Jednog dana, kad je obilazila ovo mjesto, na kojem je pala krv njene ljubavi, i stavljala cvijeće, susrela je grupu američkih marinaca. Među njima je bio i Džordž u kojeg se zaljubila. Nakon nekoliko mjeseci, vjenčali su se. U novome braku, ublažila je bol za prvom ljubavi. Kad je zet Džordž odslužio vojni rok, želio se vratiti u svoju rodnu Džordžiju. I naša kćerka Julija odlučila je da ode. Ta njena odluka nas je rastužila, ali i obradovala jer je ponovo postala sretna. To je razlog zašto prodajem mercedes, novac želimo pokloniti mladencima, da sebi kupe auto u Americi.
Nakon probne vožnje, dogovorili su se oko cijene. Kupoprodajni ugovor napravili su u prvoj postaji. Nakon isplate svratili su na piće.
– Vidim da ste iz Jugoslavije.
– Mi smo iz Bosne, a ona se nalazi u sastavu Jugoslavije – trudio se Hamza da objasni.
– Znam dosta o vašoj zemlji i Titu, moji preci potiču iz Vojvodine, moj djed je Nijemac a baka Vojvođanka.
Dva Titova pionira i omladinca, naćuliše uši da čuju šta to on zna o njihovoj zemlji i Titu.
Kada se uvjerio da blizu njihovog stola nema nikog koga bi zanimala njihova priča, Martin nastavi.
– Pošto smo napravili posao, želim vam nešto reći, – obrati se kupcima.
Oni se iznenadiše otkud on zna njihov jezik. Nisu se još bili ni snašli, a starina poče svoju priču.
– Nije sve tako, kako vi mislite i kako ste učili u školi. Kao vojnik «Vermahta» prošao sam sve ofenzive u Bosni. Bio sam zapovjednik jedinice, koja je u tim ofenzivama učestvovala. Sjećam se; Kozare, Neretve, Sutjeske, Drvara i Foče.
Brišući čelo, kao da ponovo doživljava ratno doba, nastavi:
– Čišćenje komunističkih bandi, koje je počelo 1943. godine, od Petrove Gore preko, Cazinske krajine i Grmeča na jug, prisililo je komunističku bandu da se povuku u tjesnac Tjentišta na rijeci Sutjesci. Po mišljenju i izvještaju, naših doušnika bilo je oko dvadeset dvije hiljade partizana. Oni su bili zbijeni brdima i sa tri strane opkoljeni, te im nije drugo preostalo nego da se predaju ili da izginu. Njihov kritični položaj bio je otežan i time što su sobom imali oko dvije hiljade ranjenika. Sam Tito bio je za predaju, koju je dogovorio sa našim snagama. Tome se usprotivio Crnogorac Sava Kovačević, koji je bio za borbu po svaku cijenu.
– Nakon te odluke, odrediše mjesto proboja. Pod vodstvom Save Kovačevića započeta je «Bitka na Sutjesci» za njihov spas. U toj borbi, oni su tada izgubili, oko dvadeset hiljada boraca. Ovu bitku, preživjelo je svega dvije hiljade partizana s Titom i drugim oficirima Vrhovnog štaba, ali Sava Kovačević, glavni organizator toga proboja, poginuo je u toj borbi.
Za trenutak ućuta Martin, rukama opipa džepove na sakou. Vadeći iz jednog maramicu, nastavi svoje ratno sjećanje.
– Bio sam blizu vašega Tita na Sutjesci, jer sam bio u pregovorima za njihovu predaju. Tad sam bio teško ra-njen kao i vaš Maršal. Sa nama su protiv partizana ratovali naši saveznici, a vaši domaći izdajnici. Oni su bili udarni malj prilikom čišćenja terena. Prije na nekoliko mjeseci nego će Veliki Reich kapitulirati, prebačen sam u Njema-čku na liječenje. U jednoj bolnici upoznao sam svoju Petru. Dočekao sam kraj rata u Petrinom gradu. Crvena armija me zarobila iz bolnice i, kao mnoge druge, deportovala u Sibir. O tome sam i knjigu napisao, koju nisam objavio, jer se zna, da historiju pišu pobjednici. Znate kako je rat završio, po onome što ste čuli i što ste pročitali iz vaših knjiga. U tome je i greška. Sada je kod vas bratstvo i jedinstvo, lažna slika blagostanja. Svijet vam daje kredite, vi ste spona između kapitalizma i komunizma. Ovaj… Berlinski zid, najveći je front hladnog rata. Kad pomru ovi veliki državnici: Leonard Brežnjev, Josip Broz Tito, Gamal Abdel Naser, Indira Gandi… i drugi pobornici Pokreta nesvrstanosti, puhnuće novi politički vjetrovi, ovaj zid će razoriti i tad će progovoriti oružje. Bivši naši saveznici, dovršit će ono u čemu su ih spriječile Sile Antante. Srušit će Jugoslaviju i ponovo je dijeliti.
Samouvjereno je Martin iznosio dokaze o prošlom ratu, uz obraćanje Ahmi.
– Kad sam telefonom razgovarao sa vama, gospodine Ahmo, sjetio sam se jednog događaja. Naše snage pretrpjele su velike gubitke na rijeci Neretvi. Poslije izgubljene bitke, u rasulu smo se povlačili prema jednom gradu, mislim da se zvao Foča. Sa nama su bili i naši saveznici. Nekoliko ih se preobuklo u partizane, na prijevaru zarobiše jednu grupu žena i djece. Sjećam se, jedan dječak im je dobacio:
-Lahko vam se junačiti nad nama, čekajte da vam dođu partizani!
– Tog momenta prišao mu je jedan bradonja i sa nožem ga zakla. Kad je to vidjela njegova majka, zaplakala je i po imenu pozvala sina:
-Ahmo… sine… ubiše te dušmani.
Na kraju sve su ih pobili. Taj glas, sam ponovo čuo, kad sam se sa gospodinom Ahmom upoznao.
Nisam mogao pomoći onome dječaku Ahmi kojeg su ubili, ne vojnici, već siledžije i koljači. Taj me je dječak proganjao godinama, ali i riječi njegove majke: „Ahmo… sine… ubiše te dušmani.“ Godinama sam pokušavao zaboraviti krkljanje i majčin krik za ubijenim djetetom. Pa i u Sibiru… dok sam robovao. Nakon napornog rada u rudniku, vraćali su nas u ćeliju, ogrnut iznošenom uniformom, usnio bih taj događaj. U snu dječak Ahmo, molio je za pomoć. Pokušavam, da ga spasim od ubica. Tog istog momenta, sa logorskog ozvučenja, poput sibirske oluje, moje snove otpuha Internacionala, sa kojom nas je logoraška straža, svako jutro budila. Ni u snovima nisam uspio spasiti dijete, da ga ne rastrgaju psi rata. Čemu onda život, kad ni u snovima, ne možemo spasiti djecu od ubica.
Dva prijatelja, bez daha slušali su priču, koju nastavi Martin.
– Sad ste vi ovdje, u tuđoj zemlji. Ne očekujte da vas neko cijeni i voli. Oni žele vaše mišiće, dok ih budete imali, bićete potrebni. Svako od vas, barem jednom u životu doživjet će svoj Sibir… možda ste ga vi gastarbajteri doži-vjeli ovdje u ovoj berlinskoj enklavi, koja je nastala nakon kapitulacije Velikog Reicha. Dolaskom pobjednika moja je Petra pretrpjela teške trenutke, danima je bila silovana. Naša zemlja je pod okupacijom, to potvrđuje i ovaj zid. Želim vam sretnu vožnju, i da mi pozdravite Bosnu!
Vozeći se prema stanu, dva prijatelja su slagala utiske. Nakon lutanja, uz pratnju taksiste, stigoše u svoju ulicu. Auto parkiraše ispred zgrade. Svako slobodno vrijeme, koristili su za vožnju. Bližio se dan godišnjeg odmora. Odlučili su da putuju sami.
***
Dugo očekivani dan osvanu. Rano ustaše i za put se spremiše. Nakon polusatne vožnje po berlinskim ulicama, prođoše kraj medvjeda, simbola grada, isklesanog iz kamena.
– Uskoro će granični prijelaz… vidi Hamza, jesu li sva dokumenta na dohvat ruke.
– Pasoši, saobraćajna, vozačka, prijava boravka i sitan novac.
– Dolazimo na granicu, osjećam strah i volan mi podrhtava.
– Ne boj se, jarane, ići će to.
– Nećemo se zaustavljati na koridoru, ne bih želio da se na pogrešnom parkingu zaustavimo i da stvorimo sebi belaje – ozbiljno će vozač uz budno praćenje saobraćajnih znakova.
Nakon ulaska u Saveznu Republiku Njemačku Ahmo se oglasi:
– Predlažem da se odmorimo na prvoj benzinskoj. Ja sam se već ukočio od vožnje. Još se ne mogu opustiti i osjećam strah u vožnji.
-Nisam ni ja rahat i noge i ruke me bole. Svaki tvoj pokret i ja uradim, k’o da vozim, – potom se malo zamisli, tek da jarana ohrabri, dobaci mu – vozač i suvozač kao da su sijamski bliznaci, oba isto doživljavaju vožnju.
Nakon uzimanja goriva, kratkog odmora i kontrole ispravnosti vozila, krenuše.
– Sad možemo rahat voziti do Austrije – radosno dobaci vozač.
– Tek sad, spoznajem veličinu ove zemlje, koja je ravna poput dlana. Kud god pogledaš, poljoprivrednim kulturama je ukrašena i brižno ziratita.
– U pravu si jarane, – potvrdi suvozač iznoseći svoje utiske – kad se pogleda karta Evrope, sazna se dosta toga, što se dešavalo u prošlosti. Veći narodi birali su i odlučivali šta i koliko ovoga dunjaluka uzeti sebi. Manji narodi su uzmicali iz plodnih ravnica da bi se spasili od nestanka, naseljavali su brda i planine.
Germani su uzeli, ono što su htjeli. Ostatak Evrope dobili su malobrojni narodi. Balkan je ostavljen njima da se kroz vjekove na njemu glođu. Kao i Bosna u kojoj sada vladaju ateisti, pobornici teze: „Da Bosna nije ni musliman-ska, ni katolička, ni pravoslavna. Već da je i muslimanska, i pravoslavna i katolička.“
– Molim te nemoj o tome, može te neko čuti, tvoju šalu pogrešno razumjeti. Znam da si u pravu, kroz vjekove su nas sa svih strana ugnjetavali. U pečalbu i u muhadžirluk su nas protjerali.
– Molim te, daj mi vode, grlo mi suho od neke nervoze – tek da prekine jaranovu priču nastavi vozač – pričaj nešto veselije, neka pametnije glave o tome misle. Pusti malo muziku sa radija.
– Kako ću bolan, pustiti, kad je pokvaren?
– Zaboravi… halali. Šta si kome od milošte kupio?
– Eh… moj Ahmo, kao obično po narudžbi. Fotoaparat za onoga u općini. Tranzistor za poštara Vicu… Samo se insan muči sa ovim koferima.
– Šta ćeš, patnja. Evo nas na granici. Imamo sreću nije velika kolona.
Uz rutinsku kontrolu pasoša, brzo su prešli austrijsku granicu.
– Ravnica je iza nas. Sad nam preostaju brda i lošiji putevi a noć već pada – paleći svjetla pogleda u suvozača, žalopojno nastavi vozač, – preko Alpi, uski putevi, koje su prokrčile divokoze a proširile stopala nomada, utabale kopite osvajača a uvaljale gume gastarbajtera.
Tokom puta, psihički su se spremali za jugo-granicu.
– Bilo bi dobro, prije granice, svratiti na benzinsku, ne znamo raspored benzinskih u Sloveniji.
– Ako želiš, imamo pumpu na trećem kilometru, pripazi da je ne promašimo.
Nakon uzimanja goriva Ahmo odahnu.
– El-hamdu lillahi, ovaj put prošli smo bez velikog čekanja i bez velike premetačine.
– Sad se bojim naše granice. Kod nas se nikad ne zna. Slaba je signalizacija a ima drveća i raslinja koji zaklanjaju znakove. Sa tim vozači moraju računati.
– Ha ha ha… Da se od sve muke nasmijem, evo počinje kiša, vidljivost se smanjila.
Ovo nam nije bilo potrebno, evo i magle… ona prava, kako narod kaže „bogumilska magla“ se spušta.
– Kroz ove krajeve uvijek magle ima, zato pripazi da se i mi ne zalutamo u magli – u šali će suvozač.
Vozeći oprezno, prošli su Sloveniju i Hrvatsku, preko rijeke Une ušli u Bosnu. Nakon nekoliko sati vožnje stigoše u svoju čaršiju. Ulična rasvjeta obasjavala je konture zgrada i kuća koje su u izgradnji.
– Vidi kako se širi čaršija. Na mjestu gdje smo igrali lopte i gdje su bile bašte iz kojih smo; krali bostan, dinje i krastavce, izgrađene su kuće.
– U pravu si – potvrdi suvozač – ja sam prvi na ovom polju izgradio kuću. Vidi, za nekoliko godina napravilo se naselje. Većina njih radi u Sloveniji a neki u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Holandiji…
Auto strane registracije dok prolazi naseljem prate brojne oči, u iščekivanju pred čijom avlijom će se zaustavi-ti. Izlazeći iz auta Hamza je već osjećao zagrljaje djece. Svaki umor, nataložen tokom puta, nestaje.
– Evo, stigli smo!- radosno će Hamza – znam da žuriš i neću te zadržavati, poselami svoje.
Isprativši svoga ahbaba Hamza čvršće zagrli hanu-mu Eminu. Neko vrijeme stajali su u avliji, sami, zagrljeni jezdili su svojim putevima mladosti.
Ulazeći u kuću, Hamza zastade na vratima, primijeti lijepo složenu obuću.
– Vidim… imamo musafira.
– Niko nije u kući, sem djece, – potvrdi Emina.
– Otkud ovolika obuća, nisu ovo dječji brojevi-? izuvajući cipele hanumu upita.
Stavljajući njegove cipele na stalažu, sva radosna reče:
– Dragi Hamza… pa naša djeca rastu, svaki ima po nekoliko pari. Prošla su ona vremena, gumenih čizama, opanaka i sandala. Najmlađi Husein nam je pošao u školu.
Ulazeći u veliku sobu otac se iznenadi.
– Gdje su, ne vidim ih?
– Naša djeca imaju svoje sobe, pusti ih nek se raduju dobivenim stvarima a mi ćemo u svoje odaje..
– Stvarno si lijepo sredila. Kad si mi pisala, nisam mogao sebi doći da to toliko košta. Sad vidim da si pametno novac uložila.
– Znam, da teško zarađuješ i svaki dinar čuvam. Ne trošim u harame, kupimo ono što nam treba, a puno toga i sami proizvedemo. Ono što ti doneseš to i nosimo. Kupila sam spavaću, hajde da je isprobamo.
Dok su oni isprobavali novi ležaj, iz susjedne sobe čuo se smijeh djece koja su raspakivala milošte.
(nastavice se…)
Add comment